Ej, moram ti ispričati nešto iskreno, kao prijateljici. Čitala sam jučer priču jedne samohrane mame iz Hrvatske, kako kaže da ne zna što učiniti i nema izlaza, i baš me dirnulo to. Sjetila sam se odmah svoje priče. Ne pričam ti ovo da bih nekoga osuđivala, nego da znaš kako je kad imaš djecu, nemaš luksuz čekati da ti kune padnu s neba. Nitko meni ništa nije dao na gotovo. Sve sam sama izborila, baš iz inata.
Otišla sam iz roditeljskog doma u Zadru kad sam imala šesnaest. Ma mladost-ludost, tvrdoglava bila, a i mislila sam, eto, odrasla sam i s dečkom će bit bolje. On je bio iz malog mjesta kraj Šibenika. Pronašli smo neku garsonijericu kuhinja spojena s boravkom, sobica odvojena tankim zidom, a kupaonica pa, bila je vani u dvorištu. Znaš one stare dalmatinske kuće, ništa posebno, ali to nam je bilo naše prvo svoje. Nakon dvije godine, taman sam napunila osamnaest, zatrudnjela sam s prvim djetetom.
U početku je bilo sve u redu. On je vozio taxi, donosio kunu doma, plaćali smo režije i najam. Nismo se razbacivali, ali nismo ni gladovali. Kad je sin napunio skoro godinu dana, počela sam primjećivati da donosi sve manje novca. Stalno je imao izgovor: slaba sezona, puno konkurencije, problemi s autom. Vjerovala sam mu, znaš kakva sam.
Onda sam opet ostala trudna ovaj put s kćeri. U četvrtom mjesecu trudnoće, on je samo spakirao par stvari i otišao. Bez riječi. Otišao k drugoj ženi, tu iz kvarta, i nikad se nije okrenuo. Gadno mi je bilo to što me ostavio, ali još gadnije ono što se pričalo po ulici. Svi su znali: da ju je viđao mjesecima, da ga je čekala na ćošku, da prespava kod nje. Nitko mi nije ništa rekao dok sam bila s njim. Saznala sam sve kad sam već ostala sama, trudna, s malim djetetom u rukama.
On je potpuno nestao. Nije pitao za djecu. Nije ostavio ni za pelene. Sjela sam na pod i plakala cijeli dan, vjeruj mi. Frižider skoro prazan, mlijeka ponestaje, drugo dijete stiže, najamnina se bliži, nema ni robica ni krevetića. Suze samo klize. Sutradan sam samo ustala i rekla sama sebi: ne mogu ovako.
I tako, u toj našoj staroj garsonijeri, naručila sam nešto namirnica na račun povjerenja kod jedne susjede. Počela sam praviti žele, kolače u čašama, muffine. Slikala mobitelom i stavljala na status na WhatsAppu i Instagramu. Nisam lagala otvoreno sam napisala: Prodajem kolače da platim pelene i mlijeko. Ljudi su počeli naručivati. Jedni jer im je žao, drugi jer im se stvarno svidjelo. Tako sam skupila za plac, režije, malo za najam, nešto za osnovne stvari.
Krenula sam kasnije i s ručkovima po narudžbi rižoto, varivo od leće, pileći paprikaš, ćufte… Jedan susjed mi je dostavljao na skuteru, platila bih mu po turi. Dizala sam se u pet ujutro kuhat’, s trudničkim trbuhom, a sin bi se igrao oko mene. Znam, bilo je dana kad bih sjela i plakala od umora. Ali svako jutro bih ponovno upalila štednjak.
Štedjela sam kunu po kunu. Kad mi je došao termin za porod, mama me nazvala da dođem kod njih u Biograd na Moru, da ne budem sama. Tamo sam rodila kćer. Od tada su moji roditelji moja velika podrška. Ne izdržavaju me, ali mi pomažu s djecom kad imam narudžbi.
Danas ti je moj sin već šesti razred. Kćer brzo raste. S mamom sam pokrenula malu slastičarnicu. Nije to firma, ali imamo radnju, pečemo torte za rođendane, kolače za događanja, slatke stolove. Nismo bogate, ali nisam gladna i ne idem spavati misleći što će moja djeca jesti sutra.
Znam koliko boli kad te muškarac ostavi s djecom. Nije pošteno. Ali nešto drugo sam naučila ne možeš čekati da te netko spasi. Nitko nije spasio mene. Kad imaš djecu, nemaš luksuz odustajanja.
Pročitala sam ispovijest jedne samohrane majke ovdje koja je pisala da ne zna što da napravi i ne vidi izlaz. I poželjela sam podijeliti i svoju priču. Ne zato da sudim ikome, nego zato što kada i
