Kad je Robert otišao u vojsku, Ljubica mu je obećala da će vjerno čekati. I održala je svoje obećanje slala mu je pisma prepuna žarkih ljubavnih ispovijesti, crtala cvjetiće i srca na rubovima, a na kraju svakog pisma kraj riječi poljubac ostavljala je otisak svojih usana. Iskreno ga je voljela, duboko i bez kraja, kako samo možeš voljeti nekog svim srcem. Kad ga nije bilo, minute su tegle kao sati.
Zato Ljubica nikako nije mogla shvatiti da joj je Robert mogao to napraviti.
Srce joj je govorilo da to nije istina, da on nikad ne bi zaboravio na nju. Kad je njen dragi prestao odgovarati na pisma, a zatim poslao kratku poruku da je vrijeme da ga zaboravi, morala je prihvatiti stvarnost.
Ljubica se udala za prvog muškarca na kojeg je naišla. Naravno, bez ljubavi. Zatvorila je svoju slomljenu ljubav duboko u sebi, zaključala srce da se više nikad ne opeče. Nitko nije mogao dobiti više ljubavi od Roberta.
Bila je u kuhinji, kad je zazvonilo zvono na vratima. Kako i priliči, u pregači i papučama, Ljubica je otvorila. Preko praga je zakoračio Robert, sada ozbiljan i u časničkoj odori.
Nisam vjerovao da si se udala, pa sam morao provjeriti. Ali vidim sada u njegovim očima bilo je toliko tuge, da su prijetile izrasti u suze, sada razumijem zašto nisi odgovarala na moja pisma
Okrenuo se da ode, ali Ljubica ga je zaustavila.
Kako to možeš reći? Ti si meni napisao, molio da te zaboravim nije ni sama znala opravdava li se on ili nju optužuje.
I?.. upitao je tiho, nakon dugačke stanke Da, prošli tjedan poslao sam posljednje pismo iz vojske u nadi da čekaš
Sipina kugla joj je zastala u grlu. Nije ju pustio da išta kaže. Suze su žarile obraze, a glava joj je bila prepuna pitanja Zašto, kako?
Iste večeri Ljubica je otišla roditeljima. Oni, čini se, znaju više od nje. Nikada nisu voljeli Roberta nije imao ni kune.
Oprosti, kćeri. Samo smo htjeli da ti bude bolje nego nama. Znamo kako je to kad svaku kunu prevrneš, da bi djeci čokoladu kupio. Prošli smo to Samo smo htjeli da ti ne bude teško govorili su otac i majka, ne skrivajući suze.
Ali vi ste bili siromašni, pa ste ipak jedan drugoga voljeli i vjenčali se. Zašto ste meni htjeli slomiti život? Kako ste mogli to učiniti? prebacivala im je Ljubica drhtećim glasom.
Evo, uzmi majka joj pruža desetak pisama.
Ljubica je otišla u susjednu sobu, otvorila ih, i više nije plakala, već ridala. U posljednjem, onome što je spominjao Robert, našla je osušenu visibabu i njegove riječi: Dugo sam je tražio, ali našao sam je za tebe.
Te večeri Ljubica je mirno, ali odlučno razgovarala s mužem, koji je uz posao, novac i prijatelje a možda čak i djevojke (tako su šaputale dobronamjerne susjede) teško primjećivao išta drugo oko sebe. Rastali su se u tišini, bez glasnih riječi.
Prvi put u životu, Ljubica je, pobijedivši strah od mračnih dvorišta, pošla na noćnu šetnju gradom. Više nije osjećala strah, jer je išla kući onome tko je istinski voli, onome koga nikada nije prestala voljeti.
Nakon nekog vremena, sve nesporazume i bol izbrisala je sreća. U obitelji Ljubice i Roberta rastu dva plava sina. Baka i djed ponosno maze unuke i svi znaju: istinsko bogatstvo je samo ono gdje domom vlada prava, iskrena ljubav.
