Dnevnik, 14. svibnja
Gledajući unatrag na svoj život s Anom, svojoj supruzi, još uvijek osjećam čudnu prazninu. Ana je oduvijek bila vrlo povučena. Kad bi bili u društvu naših prijatelja, uvijek bi sjedila tiho, diskretno, govoreći samo kad bi je netko nešto izravno pitao. Nikada nije dizala glas niti pravila ljubomorne scene, uvijek je bila obazriva prema meni. Nikad nije postavljala uvjete i svaku moju sitnicu, svaki poklon koji bih joj donio s puta, dočekala bi s iskrenom zahvalnošću.
Naš brak često su drugi iz Zagreba smatrali savršenim. Nismo imali tajni sve smo rješavali zajedno, razgovarali o problemima, i poštovali jedno drugo. Svaki put kad bih se s posla vraćao u naš mali stan u Trnju, znao sam da me dočekuje miris tople juhe, čista kuća i Anin umirujući osmijeh. Ima li čovjeku što više za poželjeti?
A opet… kao da sam tražio nešto što nisam znao ni sam objasniti. Iako smo imali skladan život, kao da mi je uvijek nešto nedostajalo. Bio sam nezadovoljan našim intimnim odnosom. Često ga gotovo ni nije bilo. To me iznutra izjedalo i, umjesto da razgovaram s Anom, ja sam glupo i sebično potražio uzbuđenje izvan našeg doma. Upleo sam se u vezu s drugom ženom.
Kad je Ana to doznala, otišla je. Uselio sam se k ljubavnici, no vrlo brzo sam shvatio koliko sam bio naivan. Nije bilo večere na stolu, stan je bio u neredu, razgovori isprazni. U meni je rasla praznina.
Kad sam napokon shvatio što gubim i poželio vratiti se Ani, već je bilo kasno našla je novog čovjeka. Osjećaj krivnje i gorčine ne napušta me. Sam sebi nikada neću oprostiti što sam od sebe otjerao pravu, dobru ženu zbog svojeg hira.
Izgubio sam Anu ženu kakva se ne susreće dvaput u životu. Sve sam prokockao zbog vlastite gluposti.
Tek sam kad sam se uselio s ljubavnicom, shvatio sam koliku sam pogrešku napravio
