Bivši dečko me skrivao od svojih prijatelja jer je smatrao da nisam na njegovoj razini. Znala sam to od početka, ali unatoč svemu ostala sam s njim. Dolazio je iz imućne obitelji iz malog mjesta otac mu je bio poznati poduzetnik, majka domaćica, živjeli su u velikoj kući, vozili novi auto. Ja sam odrasla u običnom zagrebačkom kvartu, radila kao blagajnica u lokalnom supermarketu i pomagla majci s troškovima doma. Upoznali smo se u kafiću, dok sam prije smjene uzimala kavu. On je počeo zvati, slati poruke, pozivati na izlaske.
U početku je sve izgledalo lijepo, ali i čudno. Nikada me nije vodio na mjesta gdje se druži s prijateljima, uvijek je birao udaljene, diskretne lokacije gdje nas nitko nije poznavao. Kad bismo šetali centrom i sreli nekog poznatog, odmah je puštao moju ruku i šapnuo: Hajdemo proći ovuda. Pitala sam zašto to radi, odgovorio je: Moji prijatelji su jako kritični, ne želim da se priča. Progutala sam to objašnjenje.
Prvi put sam stvarno shvatila što se događa na jednoj zabavi. Pozvao me, obukla sam jednostavnu, ali lijepu haljinu koju sam kupila za dvjesto kuna. Čim smo ušli, prošaptao je: Ostani ovdje kod šanka, idem pozdraviti par prijatelja. Prošla su dvadeset minuta. Onda četrdeset. Izdaleka sam ga vidjela kako se smije, slika, grli ljude. Nije me nikome predstavio. Kad sam mu prišla, stavio je ruku ispred mene i rekao: Pričekaj vani na trenutak. Van mi je objasnio: Ovdje su važni ljudi, ne želim neugodu.
S vremenom su krenuli komentari koji su boljeli sve više. Govorio je da pričam previše seljački, da trebam promijeniti način odijevanja, da neće objavljivati slike sa mnom na društvenim mrežama jer njegova obitelj je zatvorena. Nikada me nije doveo doma. Nikada nisam upoznala njegove roditelje. Kad sam ga pozvala na mamin rođendan, uvijek je imao izgovore posao, auto, umor. Ali, kad bi bilo kakvo događanje u njegovom krugu, nestao bi preko cijelog vikenda.
Jednog dana sam ga pitala direktno: Sramiš li se biti sa mnom? Šutio je nekoliko sekundi i rekao: Nije sram samo smo iz različitih svjetova. Ti si dobra osoba, ali moji prijatelji su na drugoj razini. Ne želim da me osuđuju. Ta rečenica me slomila. Pitala sam ga: A ti možeš suditi meni? Samo je slegnuo ramenima.
Najgore je bilo kad sam vidjela na njegovom profilu slike s jednom kolegicom kćerkom poznatog odvjetnika iz grada. Restorani, skupi događaji, osmijesi, objave. S njom je pozirao, s njom se ponosio. Za mene nije bilo ni jedne riječi. Kad sam ga pitala, rekao je da je ona samo prijateljica. Tu smo se ozbiljno posvađali. Rekla sam mu da neću biti ničija tajna. Odgovorio je: Ako ti ne odgovara kako stvari stoje, možemo prekinuti.
Tako je i bilo. Rastali smo se tada. Hodala sam sama nekoliko ulica i plakala. Tjedan kasnije bio je službeno s tom ženom. Ja sam nastavila raditi, gledati njegove slike u skupim odijelima, putovanjima i večerama. Nikada nije rekao oprosti. Nikada nije priznao da me povrijedio.
Danas znam da sam godinu dana bila ona koju nitko ne smije vidjeti. Ona koja postoji samo iza zatvorenih vrata. Ona koja nije dovoljno dobra za zajedničku fotografiju. I to se ne briše samo tako. Naučila sam da prava vrijednost dolazi iznutra, a ne iz tuđih pogleda i nitko nema pravo skrivati tuđe srce zbog vlastite nesigurnosti.
Bivši dečko me skrivao od svojih prijatelja jer je smatrao da „nisam na njegovoj razini“.
