O, mama, opet pržiš ribu? upitala je Marijana, provirujući u kuhinju.
Da, ali otvorila sam prozore i uključila napu, odgovorila je Ivana.
Posljednja četiri mjeseca, otkad joj se kći vratila živjeti kod nje, Ivana je nekoliko puta dnevno slušala slične primjedbe.
Ručak ti je preslan. Ili si odložila odjeću na krivo mjesto. Ili ti je televizor preglasan.
Opet nije niti primijetila kako se već šulja po vlastitom stanu, pazeći na svaki korak, ne bi li slučajno uznemirila kćer i zeta.
Na početku je sve djelovalo u redu
Nakon vjenčanja, Marijana i njezin muž su odlučili živjeti odvojeno od nje. Unajmili su stan u Zagrebu. K Ivani bi dolazili na vikende. Bilo je to razumljivo oboje su imali posla i brinuli se za vlastite obveze.
Jednog dana, Ivani je naglo pozlilo. Susjedi su pozvali hitnu pomoć. Za nekoliko minuta dotrčala je i njezina kći. Nakon što je izašla iz bolnice, Marijana joj je veselo rekla:
Pripremamo ti iznenađenje. Sigurna sam da će ti se svidjeti. Vidjet ćeš kad dođemo kući.
Ivana je ušla u stan, a već u hodniku dočekale su je torbe i stvari.
Razgovarali smo i odlučili da ćemo odsad živjeti s tobom. Brinut ćemo o tebi.
Ivana je ostala iznenađena ponašanjem svoje djece.
Isprva je zaista bila briga i pažnja: Marijana je čistila stan, kuhala, glačala rublje. Međutim, nakon dva mjeseca sve se polako vratilo na staro. Marijani je prošao početni žar, zaboravila je razlog povratka.
Ivana se oporavila. Počela je opet sve raditi sama. Dok su joj kći i zet bili na poslu, kuhala je, spremala, pazila na sve.
Kći ju je često molila da misli malo na sebe, no Ivana ju je uvjeravala kako je sasvim dobro.
Marijana i suprug ubrzo su počeli uviđati prednosti života s majkom nema stanarine, doma uvijek čisto, ručak gotov.
Mama, danas nam dolaze prijatelji. Možda odeš kod susjede na čaj? Bit će nam ugodnije, a ni ti nećeš biti sama, predložila joj je jednog dana kći.
Ivani se nije išlo navečer iz stana, osobito jer je susjeda rano išla na počinak. Van je bilo toplo, pa se odlučila prošetati oko zgrade i udahnuti malo zraka. Vrijeme je prolazilo, a gosti nisu odlazili. Ivana je htjela u krevet, ali uporno je čekala da ju kći nazove i pozove unutra.
Susjed Marko je izveo psa i vratio se nakon pola sata, a Ivana je još sjedila na klupi ispred ulaza.
Oprostite, je li sve u redu? upitao je susjed.
Da, samo djeca imaju goste, pa ne želim smetati.
Vjerujem da me se sjećate, stanujem na prvom katu.
Da, naravno, sjećam se.
Više su puta izmijenili pozdrave, ali nisu nikad dalje razgovarali. Markova supruga je nedavno preminula, a djeca su mu otišla svojim putem.
Hajde do mene na čaj. Hladno je. Možete nazvati kćer i reći joj da ste kod mene.
Ivana je pokušala nazvati Marijanu, ali ova se nije javljala. Očito joj majka sada nije bila u prvom planu.
Hajde slabašno je pristala Ivana.
Kušali su čaj i pričali dugo u noć. Odjednom se oglasio mobitel Marijana je zvala:
Mama, gdje si? Gosti su odavno otišli, idemo spavati, a tebe nema doma.
U glasu kćeri osjećala se nova doza nezadovoljstva. Ivana nije shvaćala što je ovaj put pogriješila. Spremala se krenuti kući, a Marko je sišao do ulaza.
Samo dva kata, nasmijala se Ivana.
Pratit ću vas. Meni će biti lakše, rekao je Marko.
Od tada je Ivana često bila kod susjeda. Pijuckali bi zajedno čaj, znali skuhati ručak, ponekad bi Marko pripremio svoje specijalitete. Opet je toga dana bila kod njega; u njezinom stanu slavile su se zetove rođendanske svečanosti.
Kod tebe je uvijek tako tiho i mirno, rekla je Ivana jednom prilikom.
Možeš ostati ovdje zauvijek, blago joj je predložio Marko.
Pogledao ju je ozbiljno u oči i ona je odmah shvatila da misli ozbiljno.
Razmislit ću o tome, nasmiješila se Ivana sramežljivo.
Iako je već znala da je njezina odluka donijeta.
