Primi me natrag, molim te
Mama, stvarno ne moraš, Branimir nije stigao dovršiti rečenicu.
Anica Lovrić lagano je klimala glavom, prstima prelazila po rubu starog naslonjača. Stan je još uvijek mirisao po njezinom parfemu i sušenoj lavandi, koju je imala u svakoj sobi. Ali ti mirisi će uskoro nestati.
Ne radim ovo zbog tebe, rekla je tiho. Radim zbog Lovre. Djetetu treba dom. Pravi dom, a ne iznajmljena kutija iz koje vas vlasnik može izbaciti kad mu padne na pamet. Što god vi imali s Ivanom, sinko, stan mora ostati Lovri. Ja tako želim.
Ivana je stajala uz prozor, držeći ruku na ramenu sina. Lovro je vrckao na mjestu, zbunjen, nije mu bilo jasno zašto svi odrasli sad šapću i pričaju oprezno.
Hvala, izustio je Branimir. Stvarno, mama. Hvala.
Anica Lovrić otresla je rukom na zahvalu. Pogledala je Lovru, i lice joj se nekako omekšalo.
Dođi ovdje, sunce moje.
Lovro je prebacio sobu i dopustio baki da ga privuče bliže. Ruke joj drhtale dok mu je obuhvatila lice.
Znaš što, Lovre? Najbolje si što mi se dogodilo. Imaš moje oči. Moju tvrdoglavost. I okrutan glazbeni ukus.
Baa, rastegnuo je Lovro, pomalo smeten, ali zadovoljan.
Ovaj stan je tvoj, nastavila je Anica ozbiljnije. Upisat ćemo ga na tvoga tatu, jer ti još nemaš osamnaest. Ti si razlog zašto ga sad prepuštam, dok mogu. Mi smo obitelj, Lovre. Želim te primjereno zbrinuti.
Dva mjeseca kasnije, Anica Lovrić prestala je disati…
Stan s tri sobe progutao ih je potpuno. Branimir je vikendom skidao cvjetne tapete, prebojavao višedecenijska fleka, montirao nove lampe. Ivana je slagala i preslagivala stvari, pokušavajući pronaći mjesto među bakičinom ostavljenom pokućstvu.
Lovro je trčkarao sobama, oduševljen što ima prostor prvi put. Napokon ima svoju sobu, svoje zidove koje može oblijepiti posterima bez dozvole!
Tata, mogu li staviti stol pokraj prozora?
Stavi gdje ti srce želi, sine, to je tvoja soba.
Branimir je gledao svog klinca kako poslaže figurice na prozor. Zahvaljujući mami, obitelj je dobila pravi dom. Trebao bi biti sretan, zahvalan.
Umjesto toga, osjećao je pritisak zidova. Rutina, predvidljivost, dani u beskrajnom nizu. Ustajanje. Posao. Dom. Večera. TV. Spavanje. I tako do kraja…
Kafić kraj ureda postao mu je utočište. Počeo je svraćati nakon posla, odgađajući povratak kući prvo pola sata, pa cijeli sat. Baristica već zna njegovu narudžbu. Kutni stol uz prozor postao je baš njegov.
Tamo je i upoznao nju…
Smijala se nečem na mobitelu glasno, bez trunke neugode. Njezin smijeh prekinuo je žamor. Branimir je podigao pogled s laptopa, ona je uhvatila njegov pogled i umjesto da okrene glavu, podigla je obrvu.
Oprostite, rekla je, bez imalo žaljenja u glasu. Prijateljica mi poslala najgoru šalu ikad. Hoćete čuti?
Branimir je trebao odbiti. Trebao je dovršiti tablicu i ići doma, ženi i sinu.
Ajde, da čujem, rekao je.
Zvala se Danica. Radila je u marketinškoj agenciji, mrzila posao, obožavala bedaste igre riječima. Bila je živa, vesela, stvarna.
Daviš se, rekla je na trećem susretu.
Nije istina. Imam sasvim pristojan život.
Ali jesi li sretan?
Tri tjedna kasnije završili su zajedno u krevetu…
Branimir je iste večeri ispričao Ivani istinu.
Gledao je kako se Ivana mijenja u licu, kako joj polako dopire što govori.
Spavao si s drugom, ponovila je polako Ivana.
Da.
Branimir se nije oglasio. Svaka riječ bi sve pogoršala.
Ivana je bacila ručnik prema njemu. Pogodio ga je u prsa i pao na pod jadna gesta, samo je raspalila još više njezin bijes.
Izdao si našu obitelj zbog neke mlađahne? Četrnaest godina, Branimire. Četrnaest godina braka i dosadilo ti je?
Nije stvar u dosadi.
A što je onda? viknula je Ivana. Objasni, jer očito sam preglupa da shvatim zašto si odlučio uništiti sve što smo gradili!
Branimir je trljao lice dlanovima.
Gušim se s vama, Ivana. Svaki dan isto. Posao, dom, večera, san. Trebao sam osjetiti nešto drugo. Nešto živo, stvarno.
Nešto živo… Ivana se nasmijala, ali su joj već suze klizile niz lice. Rodila sam ti sina. Predala ti svoju mladost. I tebi je trebalo nešto ‘živo’?
Negdje u hodniku škljocnula vrata. Lovro se probudio i sada skriven u svojoj sobi slušao. Branimira je stegnulo oko srca pri pomisli što je Lovro možda čuo.
Dobro. Ivana je grubo obrisala lice, razmuljala šminku. U redu, Branimire. Želiš otići? Onda se rastajemo. Neću te zadržavati. Ali razgovarajmo o stanu. Tvoja majka ga je željela Lovri. Rekla mu je to pred nama
Stan ostaje meni.
Ivana je zapela, zbunjena.
Što si rekao?
Dokumenti su napisani na mene. Branimir nije mogao pogledati Ivanu u oči. Pravna je moja imovina. Ti i Lovro morat ćete tražiti drugo mjesto.
Izbacuješ vlastitog sina na ulicu. Ivanine riječi jedva čujne. Dijete kojem je tvoja majka ostavila stan.
Ne izbacujem nikoga. Imat ćete vremena za novi stan, pomoći ću s prvim mjesecom najma, sa svime, ali
Ti si čudovište. Ivana je stisnula šaku o stol. Ti nisi ni muškarac, ni otac, nisi ništa. Tvoja mama bi se zgrozila da vidi što si postao…
Sljedeće jutro Ivana pakira stvari, a Lovro sjedi na krevetu i gleda zidove koje je tek stigao oblijepiti posterima. Ne gleda oca. Ne priča. Samo izlazi s majkom iz stana.
…Razvod je prošao za tri mjeseca. Branimir plaća alimentaciju ništa previše, čisto da sud bude zadovoljan. Svake nedjelje zove Lovru, a svake nedjelje Lovro prekida poziv. Poruke ne odgovara. Poklone za rođendan prima bez riječi. S vremenom Branimir prestaje pokušavati. Lovro je ljut, govori si. Odrast će pa shvatiti da odrasli ponekad donose teške odluke.
Danica se uselila dva tjedna nakon što je Ivana otišla. Stan je napunila svijećama, jastučićima i muzikom koja svira non-stop. Kuhala je preskupe komplicirane obroke i natjerala Branimira u obavezni shopping vikendom. S njom se osjećao mlad, lud i potpuno nevjerojatno slobodan.
Pola godine kasnije na štednom računu mu ostalo 47 kuna.
Hoteli, restorani, spontane šoping ture, iz kojih je Danica izlijetala u haljinama skupljim od cijelog njegovog budžeta za hranu. Sve je bilo tako divno dok mu nije ostalo nula iznosa na računu.
Moramo pričati o troškovima, rekao je Branimir Danici te večeri.
Poslije, ljubavi, dogovorili smo da pričamo navečer. Čekam prijateljice.
Poljubila ga u obraz, pokupila novu torbicu onu koju joj je kupio prošli mjesec i nestala kroz vrata.
Te noći Danica nije došla…
A jutro donosi vijest nemaviše zajedničke budućnosti. Dosadilo joj je s njim, guši se u vezi… Danica brzo pobrala stvari i nestala lagano kao što je i upala u njegov život.
Sljedeća dva tjedna Branimir je žalitovao sam sebe. Šeta po praznom stanu, u istoj odjeći, posuđe stoji prljavo, rolete spuštene. Svi ga napustili govori si. Sin neće razgovarati s njim. Žena odnijela najbolje i otišla. A Danica, lijepa Danica, nestala čim su pare presušile.
Treći tjedan jecanja prerasta u očaj. Branimir napokon odlazi pod tuš, brije se, oblači najčišću košulju i vozi kroz cijeli grad do adrese koju je Ivana dala na sudu.
Zgrada je stara, ali pristojna. Stara hrvatska višekatnica, svježa fasada i lift koji radi. Ivana ga pušta, ne pita zašto je ovdje.
Lovro! pozvala je preko ramena, tata je došao.
Branimir ulazi u uski hodnik, razgleda skromni prostor u kojem sada živi njegova obitelj. Dvije umjesto tri sobe. Mali hodnik, minijaturna kuhinja.
Ali tu sve diše toplinom.
Lovro stoji na vratima. Mjeseci su mu dali visinu, lice izgubilo dječju nježnost. Pogled upućen ocu bez trunke topline.
Lovro, znam da si ljut na mene, počeo je Branimir. Ali shvatio sam da sam pogriješio. Sve će opet biti drugačije. Možemo opet biti obitelj. Mi troje. Tvoja soba čeka tebe, Lovre!
Ivana se naslonila na zid, hladna prema bivšem mužu.
Ljudi se mijenjaju, nastavlja Branimir, sad za oboje. Imao sam vremena razmisliti, shvatio sam što sam izgubio. Sve sam shvatio.
Nisi ti ništa izgubio. Lovro je odbrusio. Ti si odabrao. Odabrao nju, a ne nas.
Nije tako jednostavno, sine.
Ne zovi me sine. Lovro korak naprijed. Izbacio si nas iz bakinog stana. Iz našeg doma. Izbacio si mene i odabrao Danicu.
Lovro, molim te
Povjerujemo ti, pa što onda? Lovro ga prekine. Upoznaš opet nekog, dosadi ti život i opet nas izbaciš van kao smeće?
Branimir se pokušava opravdati:
To se neće dogoditi. Obećavam, promijenio sam se.
Lovro lagano klimne glavom.
Takvog oca ne treba mi, kaže tiho.
Odlazi u svoju sobu.
Branimir traži podršku u Ivani.
Ivana, razgovaraj s njim. Reci mu da sam sve shvatio, da sam naučio.
Ivana polako odmahuje glavom.
Ni ja ti ne bih oprostila, Branimire. Čak ni da moliš na koljenima. Ide prema vratima. Gadiš mi se. Ne zbog prevare. Čak ni zbog toga što si nas izbacio. Nego zato što si se vratio tek kad te ona otkačila. Kada više nisi imao nikoga.
Branimir se ne sjeća kako je završio na stubištu. Ni kako je stigao doma…
Ostao je sam, u tri sobe, sam u velikom stanu. Majka je vjerovala da će ovdje živjeti njegova obitelj. Ali nikoga nije ostalo. Otjerao je one koji su ga voljeli. Ispraviti više ne može. Prekasno.
Molim vas, primite me natrag, ponovno!
