Jedna kćerka za dvije
Između Mire i Konstantina ljubav je planula odmah, na prvi pogled. Već mjesec dana su se viđali, kad je na jednom susretu Konstantin iznenada rekao:
Mira, budi mi žena izgovorio je, a ona ostala zatečena.
Kako to misliš, žena? Mi smo zajedno tek mjesec dana
I što s tim? Mjesec dana je meni bilo dovoljno da shvatim ti si moja sudbina. Osim tebe, meni nikoga drugog ne treba, ni ne postoji za mene druga žena
Oj, Kosta, pa zapravo pristajem kroz osmijeh tiho je rekla, privila se uz njega.
Kćeri, nisi li prenaglila? pitala ju je majka kad je čula za Mirinu odluku nisi valjda trudna?
Mama, ma kakva trudnoća! Konstantin mi je samo rekao da ne može bez mene, i ja bez njega. Takva nam je ljubav, mama.
Ubrzo su oni koji su se čudili brzom braku shvatili da su Mira i Konstantin zapravo stvoreni jedno za drugo. Sve im je išlo od ruke, svatko je mogao vidjeti koliko se Kosta brine za Miru, a ona njega voli i pazi.
Ljubav je bila prava, iskrena, ali jedan problem je bacao sjenu na njihovu sreću. Oboje su željeli dijete, a trudnoća nikako nije dolazila.
Kosta, trebali bismo otići na pretrage, možda postoji razlog zbog kojeg ne mogu zatrudnjeti.
Slažem se odmah je pristao suprug.
Na stotine nada, liječnika, putovanja i molitvi ali sve uzalud. Mire nije mogla zatrudnjeti.
Mira, razmišljao sam možda da odemo u dječji dom, uzmemo dijete i odgajamo ga kao svoje stidljivo je predložio Kosta.
Pristajem izletjela je odmah Mira, tu želju je dugo skrivala, bojeći se da će Kosta biti protiv i ja sam o tome već razmišljala
Onda idemo rekao je Kosta i znam za dječji dom, prolazim kraj njega kad idem iz Zagreba, tada sam i odlučio.
Kada su stigli u dom, među mnoštvom djece, jedna svjetlokosa djevojčica s plavim očima potrčala je Miri i obgrlila je oko nogu.
Mama veselo je rekla, a Mira nije mogla pustiti djevojčicu iz naručja.
Tako je u njihov dom došla kćerka Ljuba, veselo dijete čiji je smijeh bio kao proljetni potok. Mira je napokon osjetila pravo majčinstvo, njezina ljubav prema Ljubi bila je duboka. I Kosta je obožavao kćer.
Sve je bilo mirno. Živjeli su u malom slavonskom selu, svi su se tu poznavali. Naravno, susjedi i poznanici su znali da Ljuba nije njihova biološka kći. Dok je bila mala, nije bilo problema. Ali kako je rasla, došla je školska dob i netko joj je prišapnuo da nije njihova prava kći, nego usvojena.
Ljuba je tada imala četrnaest godina, došla je iz škole plačući i napravila scenu.
Mama, zašto mi nisi rekla da nisam vaša kći? Znam da ste me uzeli iz doma
Ljubice, smiri se. Planirali smo ti reći, čekali smo pravo vrijeme, htjeli smo da budeš dovoljno zrela, da to ne doživiš teško Nažalost, netko je požurio i rekao ti. Oduvijek smo se toga bojali.
Ljuba je plakala i vrištala, zatim se povukla u sebe, postala ljuta i prkosna. Ionako su djeca u toj dobi drugačija. Prema roditeljima je bila gruba, zalupila bi vrata, znala bi vikati.
A onda se dogodilo nešto neočekivano Kosta je poginuo. Mira nije mogla doći k sebi kad su joj javili da je suprug poginuo u prometnoj nesreći, vraćajući se iz Zagreba s kolegom pred Novu godinu, za vrijeme žestoke mećave.
Kosta je često bio na službenom putu, kad bi se zadržao, poslao bi razglednicu mobitel se tada nije koristio. Kada je poginuo, Mira je imala četrdeset i šest godina. Ljuba, umjesto da podupre majku, postala je još buntovnija, nestajala iz kuće, nije slušala, bila je gruba.
Mira je pokušavala svim snagama pronaći zajednički jezik s Ljubom, plakala, molila, ali nikada nije vikala. Tako su živjele. Ljuba je brzo odrastala, a onda, nakon završene škole, prišla majci:
Odlazim u grad rekla je Ljuba odlučno.
Mira je digla umorne oči, stisnula ručnik u ruci.
Ideš studirati, kćeri?
Ne. Odlazim pronaći svoju biološku majku
Mira je ostala bez daha, zbunjeno pitala:
Zašto, Ljubo? Zar ti nisam mama?
Ljuba se okrenula prema prozoru, šutjela.
Moram znati tko je ona. Trebam razumjeti zašto me ostavila, zašto se odrekla mene. Imam na to pravo.
Imaš, kćeri suzdržano je rekla Mira, znala je da ništa ne može promijeniti odluku.
Bila je već skoro devetnaest. Ljuba je brzo spakirala svoje stvari u malu torbu, poljubila Miru u obraz i obećala povremeno dolaziti. Ljuba je otišla iz kuće, otišla na autobusnu stanicu. Mira je tužno promatrala kćer za njom. Ostala je sama.
Prošlo je mnogo vremena. Dani su sporo prolazili. Mira je već bila u mirovini, večeri su joj prolazile, pregledavajući razglednice od Koste koje je čuvala u staroj kutiji od bombonjere, zavezanoj vrpcom. Nije ih bilo mnogo posljednja, s grančicom bora, požutjela od godina, na poleđini piše: Mirice, ostajem još 3 dana, nedostaješ mi, tvoj Kosta.
Drhtavim prstima Mira je prešla po razglednici, prislonila je na srce, kao da grli pokojnog muža. Prošlo je mnogo godina, promijenilo se puno toga. Već je dvadeset i pet godina otkako je Kosta poginuo.
Mira je sjedila uz prozor, preplavile su je uspomene. U zadnje vrijeme je oslabila, nekada bi odmorila na klupici pred trgovinom s ženama, sad rijetko izlazi iz dvorišta, tek do trgovine i natrag.
Prozori su zastrti, poštanski sandučić prazan, tišina u kući. Dom oživi samo kad Ljuba dođe s djecom to se rijetko događa. Većinom je Mira sama. Na komodi stoji slika Kostina, drži malu Ljubu u naručju, oboje se smiju.
Eh, Kosta, kako si rano otišao, ostavio me samu govorila bi mu ostala sam skroz sama.
Tišina u kući samo povremeno Toma, mačak, preskoči s prozora, glasno mijauče kraj Mire. Mira nahrani Tomu, popije čaj, odluči taj dan otići do trgovine. Ušla je u sobu, pogledala sliku.
Pila je čaj, kad netko pokuca na kapiju. Prisjetila se kako je Ljuba nekada otišla u grad da potraži svoju biološku majku. Opet je proživjela to jutro bilo je tmurno i mirno. Sjela je u kuhinji, pripremila čaj, kad je netko pokucao.
Olako je obula cipele, ogrnula šal i izašla u dvorište, otključala kapiju tamo je stajala žena, mlađa od nje, tužnih očiju.
Dobar dan vi ste Mira? nesiguran glas nepoznate žene.
Jesam. Tko ste vi?
Žena je stajala, cupkala s noge na nogu.
Ja sam majka Ljube odnosno druga majka zapravo biološka Zovem se Vera sigurno razumijete govorila je zbrkano.
Miri je sve zadrhtalo iznutra. Ljuba je tek nedavno otišla, sad došla njezina majka kako ju je pronašla?
Čekajte, nešto je s Ljubom zabrinula se Mira našla vas je?
Vera je brzo pričala:
Ljuba je sada u bolnici u Zagrebu, nešto s trbuhom Šetale smo, uhvatila se za stomak i sjela na klupu, pobijelila je, odmah sam zvala hitnu.
Stajale su šutke, gledale jedna drugu.
Ljuba me davno našla, samo se bojala reći vam Vera je zaplakala.
Ajme, što stojimo vani, hajmo u kuću pribrala se Mira uđite.
Natočila je vrući čaj Veri, a ona sjela za stol i rekla:
Bila sam vrlo mlada kad sam rodila Ljubu. Roditelji su bili strogi, natjerali su me da se odreknem djeteta. Zaručnik je pobjegao čim je saznao za trudnoću, a roditelji su prijetili da će me izbaciti s djetetom. Potpisala sam odricanje u rodilištu Provela sam godine s osjećajem krivnje Ma, sad nije važno Ljuba vas je molila da dođete k njoj u bolnicu.
Mira je skočila.
Zašto sama nije nazvala?
Ukrali su joj mobitel, mislim zapravo torbu. Dok je stigla hitna, odnijeli su je torba je ostala na klupi sa svim dokumentima. Kad sam se vratila, više je nije bilo
Bože, moja draga Ljubo šaptala je Mira.
Sama mi je dala vaš adresu, rekla: pronađi moju mamu.
Šutjele su, njihovi pogledi se sretnu, nije bilo neprijateljstva, samo tuga i briga.
Idemo rekla je Mira, zaključala vrata što brže.
Stari autobus je vozio polako, isprva su šutjele, potom razgovor započeo.
I ja sam ostala sama uzdahnula je Vera muž mi je umro prije tri godine, teško je bolovao. Nismo mogli imati više djece. Znam, kazna je to što sam se odrekla Ljube. Da, to je moje pokajanje
Izgleda da imamo samo Ljubu rekla je Mira.
Tako je Jedna kćerka za dvije nas tužno je rekla Vera.
U bolnici su ih upitali:
Kome dolazite?
Kćerci, Ljubi Petrović istovremeno rekoše Mira i Vera.
Vi ste joj?
Majke opet u glas žena, pogledale se i nasmijale.
Dvije majke, ha u redu, uđite.
Bleda Ljuba je bila u sobi, pod infuzijom. Kad ih je vidjela, osmijeh joj je oživio lice.
Mama i mama prošaptala je.
Mira je prva poljubila kćer.
Smiri se, Ljubo, tu sam Vera je sjela uz nju.
Sad će biti sve dobro, nisi sama pokrila ju je, rekla Vera.
Dugo su sjedile uz Ljubu, razgovarale o mnogo čemu.
Od tada Ljuba ima dvije mame, kasnije je dobila muža i dva sina. Za Miru i Veru, Ljuba je do kraja života jedna kćerka za obje. Povremeno se svi okupe.
Danas, sjedeći sam u tihoj kući, shvatio sam kćerka ne pripada samo onome tko ju je rodio, već i onome tko ju je odgajao, tko ju je volio i stajao uz nju, u svakom trenutku. Ljubav je ono što zapravo čini obitelj.
