Bakicu smo ispratili cijela obitelj
Bakicu smo ispratili svi zajedno, nitko nije pokušavao glumiti, pa su joj direktno rekli koliko im ide na živce. I kako je konačno stiglo proljeće, znači vrijeme da ode u selo sve do kasne jeseni. Unuci su bili hladni prema njoj, snaha ju nije voljela, a sin je stalno bio na putu, pa ni kad bi došao, ne bi pokazivao ništa više razumijevanja nego ostali iz kuće.
Za njih je bila samo teret. Sve je bakica skužila, ali nekako je izdržavala sve te godine, čekajući proljeće kao nešto najbolje, sigurno, pravo. Ove godine proljeće je došlo ranije nego inače. Bakica je često sjedila pred haustorom i promatrala toplo, proljetno nebo, grijući se na suncu. Izgledala je kao raščupani vrapčić, mršava, u staroj, iznošenoj odjeći i izlizanim cipelama koje je pokrila gumenim kaljačama.
Obitelj nije pokazivala ljubav prema njoj, ali susjedi su, uvijek bi je pozdravili, pitali kako je, pomogli joj penjati se do petog kata. Susjedski klinci bi joj nosili vrećicu s dućana kad bi je sreli na putu iz škole.
Unatoč godinama, bakica je uvijek sve radila po kući: kuhala, prala, čistila. To je bio njezin posao. Snaha se rijetko prihvaćala ičega od toga.
– Pa kad već sjediš doma cijeli dan, onda barem to radi bez pardona bi joj rekla snaha kad navečer dođe s posla i baci cipele u hodniku.
Unuci nisu pričali s bakicom, a kad bi im društvo došlo doma, ona se nije usudila ni izaći iz svoje sobice, jer jednom je unuk rekao da ih svojim izgledom sramoti.
Bakica nikad nije proturječila, više bi šutjela. Navečer, kad bi svi zaspali, tiho bi plakala u svojoj sobi zbog svega.
Na kolodvor su je odvezli taksijem, da ne gubi vrijeme s autobusima. Nije imala puno stvari: stara torba i mali svežanj odjeće.
Oslanjala se na štap, polako je koračala peronom. Sjela je na klupu dok je čekala vlak. Kad je vlak stigao, ušla je u vagon, gledala je kroz prozor dobrim i svijetlim pogledom. Kad je vlak krenuo, iz torbe je izvadila izgužvanu fotografiju sin, unuci i snaha su se smiješili sa papira. Njihove osmijehe je zadnje vrijeme samo ondje viđala. Bakica je poljubila fotku i pažljivo je spremila nazad.
Kad je stigla na stanicu, tiho je hodala prema selu. Netko iz sela ju je pokupi skoro do kuće. Otvorila je kapiju i krenula blatom do stare kućice. Tu je sve bilo njeno, poznato. Tu je bila potrebna makar trošnim zidovima, starom plotu i krivoj stepenici ali potrebna. Tu su je čekali.
Selo je za bakicu bilo sve. Tu se rodila, tu su joj djeca došla na svijet, muž umro. Provela je ovdje pola života. Nadživjela je i starijeg sina nikad do danas nije preboljela.
Otvorila je škure na prozorima, zapalila peć. Sjela na klupu kraj prozora i zamislila se. Tu su nekad sjedila njezina djeca, jela za ovim stolom, spavala na onim krevetima. Trčala ovim podom i gledala kroz ove prozore. U ušima je odzvanjala dječja galama tada je bila mama, najpotrebnija i najdraža njima.
Sunce je tada jednako osvjetljavalo prozor, bilo je puno proljeća sretnih i brige punih provedenih u tim zidovima. Bakica se nasmiješila toplom selu…
***
Ujutro se više nije probudila. Ostala je zauvijek na svojoj zemlji. Na stol je ostavila hrpu starih fotografija i jednu noviju, izgužvanu onu na kojoj su joj jučer kroz osmijeh pozdravljali najbliži.
Dok smo živi, možemo puno toga stići. Zamoliti za oprost, zahvaliti, priznati osjećaje. Dok smo živi, ne smijemo te stvari odgađati za sutra. Jer kada nekog nema, nema ga zauvijek, a u srcu ostanu kamenčići koje je teško nositi.
Treba živjeti u vjeri, poštenju i raditi dobra djela srcem, iz sebe. Voljeti, čekati, cijeniti osjećaje drugih, i pamtiti one koji su ti dali život i naučili te hodati ovim svijetomA nekoliko dana kasnije, netko iz sela pronašao je bakicu mirnu, kao da spava, s osmijehom na licu. Priča o njenoj dobroti i skromnosti proširila se među ljudima. Svi su došli oprostiti se od nje; stariji, mladi, djeca svatko je imao nešto za zahvaliti. Neki su ostavili cvijet, drugi kratko zastali, treći se sjetili nečega što im je jednom rekla ili učinila.
Kućica je još godinama ostala na istome mjestu, a proljetna sunčeva svjetlost obasjavala je prozor na kojem je bakica voljela sjediti. Tamo, gdje je toplina srca prebivala, osjećalo se kako dobri ljudi ostavljaju trag, tih, dubok i nezaboravan.
Svi koji su prošli kraj kućice znali su ovdje je živjela žena koje se nitko nije sramio, nego su je, naposljetku, u tišini i vlastitoj savjesti, s ljubavlju pamtili. Proljeće više nikad nije bilo isto; postalo je vrijeme za sjećanja, za zagrljaje i za riječi koje više nisu išle na živce, nego su se, napokon, izgovarale sa srcem.
I tako, u selu, čak i kad bakica nije bila među živima, činilo se da je svaki novi dan započinjao toplinom njezine vjere u ljude tiho, ali jako, kao svjetlost prvog proljetnog sunca.
