Zvonimir Kovačević birao je štene kao da bira dar za cijeli život. Odgajivačica se nasmiješila.
– Dijete već dugo sanja o psu – rekao je i popravio sivu jaknu s izlizanom manžetom.
Zatim je u trgovini za kućne ljubimce stavio hranu u prozirnu vrećicu, s police uzeo povodac s mekanim držačem, a na pult je stavio zdjelicu od nehrđajućega čelika. Nijednom nije pitao za cijenu.
Štene je bilo riđe, s jednim uhom malo višim od drugog. Oko tri mjeseca, ne više. Kad ga je Zvonimir podigao, gurnulo je nos u njegov široki dlan i ostalo mirno.
Zvonimir ga je stisnuo na prsa, u drugoj ruci njihala se vrećica s kupnjom, a vrata su se za njim zatvorila.
Lovro je čekao kod kuće na kauču. Sedam godina, ogrebana koljena, svijetle kovrčice na tri strane. Kad je otac ušao s malim čudom u rukama, dječak nije vrisnuo. Spuznuo je na pod, čučnuo i pružio prste.
Štene je obnjušilo ruku. Zatim ju je liznulo.
Dječak je podigao glavu i pogledao oca odozdo. U tom je pogledu bilo nešto od čega se Vedrana šutke okrenula prema prozoru. Stajala je pokraj prozorske daske, s ramenima lagano podignutima, kao da je već dugo očekivala prevaru.
– Kako ćemo ga nazvati? – upitao je Zvonimir.
– Riđo – rekao je sin tiho, ne skidajući pogleda sa šteneta.
Otac je pročeprkao po njegovim kovrčicama. Vedrana se nije okrenula.
Prva noć bila je teška.
Riđo je cvilio u hodniku, strugao šapama linoleum, gurao njušku u zatvorena vrata sobe. Vedrana je ustala u tri. Zatim u pet. Pokupila je lokvu mokrim novinama, a one su čvakale pod bosim nogama kao da je sav hodnik natopljen nečim za što još nisu smislili ime.
Zvonimir nije ustao nijednom.
Ujutro je kuhinjom plivao tuđi miris.
– Naviknut će se – rekla je Vedrana u prazno.
Muž je šutke mazao maslac na kruh. Nož je zarezuckao po korici, a štene pod stolom cijelim je tijelom trznulo.
Danju bi Lovro sjedio na podu u sobi, a Riđo bi lijegao pokraj njega, s njuškom na njegovu koljenu. Dječak je čitao naglas iz početnice, mijenjao slova, a štene je slušalo kao da razumije svaku riječ. Uši su se pokretale na svaki glas, čas jedna, čas druga.
Vedrana je zastala na vratima, promatrala. Zatim je tiho zatvorila vrata za sobom.
Druge noći Riđo je izgrizao papuče. Treće je prevrnuo kantu za smeće. Zvonimir je skupljao kore od krumpira s poda na sve četiri, a čeljusti su mu se stiskale kao da žvače nešto nevidljivo i gorko.
– Pa, dakle… – započeo je i zaustio.
Vedrana je čekala nastavak. Nije ga dočekala.
Svađa se dogodila peti dan.
Lovro je već odavno spavao. Sat na kuhinjskom zidu pokazivao je petnaest minuta do deset.
Zvonimir je sjedio za stolom. Rukavi sive jakne bili su zasukan do lakata.
– Neispavan sam – rekao je.
Vedrana je stajala kraj sudopera.
– Strpi se malo. Malen je.
Nagnuo se prema njoj.
– Vedrana. Ustajem u šest. Svaki dan. Ako taj pas…
Nije rekao kraj. Vedrana ga je sama čula. Ruka joj je krenula prema ručniku, iako su prsti već bili suhi.
Iz hodnika se začuo cvilj. Tih, jednoličan. Kao da je Riđo osjetio da se o njemu govori.
– Dijete je sanjalo o tom psu – rekla je Vedrana.
Zvonimir je ustao. Stolica je škripnula.
– Ne pričam o tome sada. Pričam o tome ako se ništa ne promijeni.
Otišao je u sobu. Vrata nisu zalupila. Zatvorio ih je pažljivo, kao čovjek koji je sve davno odlučio, a razgovor vodio samo forme radi.
U subotu ujutro Lovro se probudio i bos po hladnom linoleumu otrčao do Riđa.
Podloga u hodniku bila je prazna. Zdjelica pokraj zida bila je čista, bez hrane i vode. Povodac s mekanim držačem visio je na kuki.
Dječak je pogledao pod stol, u kupaonicu, iza ormara gdje je Riđo volio skrivati izgrizene papuče. Nigdje ga nije bilo.
Otišao je u kuhinju.
– Tata, gdje je Riđo?
Zvonimir je pio kavu. Šalica je bila mirna, prsti nisu drhtali.
– Pobjegao je, valjda. Jutros su vrata bila otvorena, nosio sam smeće, pa…
Raskrilio je ruke. Široke, mirne dlanove. One u koje se štene prije šest dana povjerilo nosom.
Lovro je stajao. Pogledao je praznu podlogu. Povodac koji je visio o kuki tako uredno kao da ga nikada nisu ni maknuli. Zatim je otišao u svoju sobu.
Nije zaplakao. Nije pitao drugi put. Samo je otišao.
Vedrana je stajala na pragu, pritišući prste na usne. Kao da je htjela uhvatiti riječ koju je prekasno izgovorila. Iza hladnjaka bila je prozirna vrećica s hranom, napola puna, s cijenom iz trgovine za kućne ljubimce na boku.
Iste večeri Biserka Novosel vraćala se s tržnice.
Kiša je počela još u podne, pa je asfalt blistao kao premazan uljem.
Na klupi autobusne stanice nešto se micalo.
Biserka je stala. Popravila je pletenu jaknu boje senfa i sagnula se. Ruke su joj bile tamne od zemlje za presadnice: kraj travnja, prsti se ne mogu oprati do ljeta.
Štene. Riđo, jedno uho više. Mokro, stisnuto uz nogu klupe, drhtalo je sitno i često, kao naprava bez prekidača.
Pokraj njega stajala je vrećica. Prozirna, s hranom. Nova, s cijenom.
Biserka se ispravila. Pogledala je uokolo. Nikoga.
Kiša je pojačala. Kapi su udarale po krovu čekaonice kao da netko nestrpljivo bubnja prstima. Štene se nije maknulo dublje, nije cviljelo. Više nije čekalo.
A onda je podiglo njušku. Hladan nos, krzno zalijepljeno za tanka rebra. Oči su bile takve da je Biserku nešto steglo ispod rebara, iako nije plakala pred ljudima dvadeset godina i nije namjeravala ni sada.
– Gle, kakav si mi ti – rekla je polako. Tako govore ljudi navikli razgovarati s presadnicama i tišinom.
Podigla ga je jednom rukom, drugom je uzela vrećicu. Štene joj je gurnulo njušku u zapešće i ostalo mirno, jednako kao nekad, u tuđim dlanovima. Kiša se slijevala niz jaknu, niz vrećicu, niz riđe krzno. Autobus nije došao, ali to više nije bilo važno.
Kod kuće ga je obrisala ručnikom s plavim prugama. Štene je sjedilo na stolici mirno i gledalo kako grije mlijeko u aluminijskom lončiću.
Stan je bio tih. Kaktus na prozorskoj dasci, jedini. Zidni sat s njihalom koji je muž popravio mjesec dana prije nego što ga više nije bilo.
Osam godina Biserka je živjela sama. I odjednom je mlijeko zapljusnulo pod, šape su zacokotalje po pločicama, i nije bilo tiho nego nekako mirno. Razlika ogromna.
Štene je lapalo iz tanjurića. Zvuk je bio toliko domaći da je Biserka sjela na pod pokraj stolice i samo slušala.
– Dobar je – rekla je. Zastala. – Dobar je.
Tri dana poslije Biserka je izvela štene u dvorište.
Povodac je kupila u željezariji za stotinjak kuna. Od tkanine, s plastičnom kopčom. Štenetu je bilo svejedno: gegalo se dvorištem i obnjuhivalo svaki stupić kao da stvara kartu novoga svijeta.
Na ulazu u zgradu stajala je Jadranka Pilić s trećega kata i pušila. Žmirila je na sunce, dim se vinuo uvis.
– O, psa si uzela?
Biserka je slegnula ramenima.
– Našla sam ga. Na autobusnoj stanici, u subotu. Na kiši.
Jadranka je povukla dim. Pogledala štene, pa Biserku.
– Riđo? S uhom?
Klimnula je glavom.
– Ma to si je Zvonimir iz dvanaestice uzeo za sina. Prije tjedan dana. Vedrana je Ruži Babić s drugoga kata pričala da joj je pas pobjegao.
Jadranka je spustila glas.
– A Ruža kaže: vidjela sam u subotu ujutro čovjeka u sivoj jakni na stanici. S vrećicom. Ostavio je nešto pokraj klupe i otišao. Brzo. Nije se okrenuo.
Biserka je šutjela.
Štene je sjedilo pokraj nje i grizlo vezicu na cipeli. Jadranka je bacila opušak u kantu i otišla.
A Biserka je stajala. Zatim se sagnula, podigla štene i privinula ga uz jaknu. Tkanina boje senfa mirisala je na zemlju i presadnice. Štene nije zacviljelo, samo joj je gurnulo njušku u vrat. Toplo i mokro.
Navečer je Biserka prala tanjurić i gledala kroz prozor.
U dvorištu je kraj ljuljačke stajao dječak. Svijetle kovrčice. Nije se ljuljao. Samo je gledao klupu na kojoj su danju obično sjedile susjede s malim psima.
Stajao je minutu, možda dvije. Zatim je stavio ruke u džepove i uputio se prema ulazu. Polako.
Riđo je spavao uz radijator na podlozi od stare deke. Jedno mu je uho stajalo više od drugog.
Biserka je obrisala ruke. Odložila ručnik.
Negdje u dvanaestici na kuki je visio povodac s mekanim držačem. Novi, iz trgovine za kućne ljubimce. Nikada nije bio upotrijebljen.
Ponekad ljudi misle da je ljubav poput povodca – možeš je ostaviti na kuki kad postane neudobna, a sutra uzeti novu. Ali ljubav ne pripada onome tko je odustane. Ljubav ostaje uz one koji su je spremni nositi kroz kišu, bez cijene i bez izgovora.
