Dragi dnevniče,
Jutros sam se probudio s uvjerenjem da je život savršen. Prvi tjedan braka, novi stan, miris kave i njezina parfema. Ja, Krešimir Horvat, bio sam uvjeren da je sve kako treba biti. Tražio sam od Rujane Horvat da skuha kavu malo jaču, onako da me odmah trgne. Glas mi je još bio hrapav od sna, ali čuo sam je kako se smije u kuhinji. Zatim je u džezvu stavila dvije žlice više nego obično. Pomislio sam: sve je savršeno, kao u reklami.
Dok sam se tuširao, isplanirao sam dan. Idemo k mojoj majci, pomoći ćemo joj premjestiti kredenciju. Rujana je mlada i snažna, majka je sama, pa će biti dobro imati nas dvoje. Ništa lakše od toga.
Izašao sam iz kupaonice već obučen, u trapericama i majici. Rujana je stajala za kuhinjskim pultom, okrenuta prema prozoru. Prišao sam joj s leđa, zagrlio je i poljubio u sljepoočnicu. Mirišala je svježe, na gel za tuširanje. Rekao sam:
– Spremaj se, idemo k mami. Treba pomoći premjestiti kredenciju. Sama neće moći.
Osjetio sam kako se ukrutila u mom zagrljaju. Okrenula se. U očima joj je bilo nešto što nisam prepoznao. Nije bila ljutnja. Bila je to tiha, teška rezignacija.
– Molim te, ne danas – rekla je tiho. – Umorna sam cijeli tjedan. Mislila sam da ćemo ostati doma, gledati seriju, skuhati nešto… Možemo sutra, ili sljedeći vikend.
Umjesto razumijevanja, u meni se dignuo bijes. Ne znam zašto. Možda sam takav oduvijek, samo to do tada nisam znao. Nisam podnosio da mi se itko suprotstavi. Njezinu sam riječ protumačio kao izdaju, kao biranje sebe umjesto mene i moje majke. A to je bilo neoprostivo.
Pustio sam je, ali ne nježno. Prišao sam joj bliže i ščepao je za bradu. Njezina koža bila je mekana, ali to me nije zaustavilo. Stisnuo sam prste, podigao joj glavu i siktao:
– Što si rekla?
Nije odgovorila. Gledala me ravno u oči, bez straha. To me dodatno razbjesnilo.
– Ljubit ćeš mojoj majci noge, razumiješ li? Ona ti je sada gospodarica i tvoja osobna božica! A ako se budeš pravila važna, poslat ću te u bolnicu da tamo živiš!
Pustio sam je. Ostali su crveni tragovi na njezinoj bradi. Očekivao sam plač, viku, preklinjanje. Dobio sam ništa. Rujana se okrenula, uzela džezvu i mirno izlila kavu u sudoper. Zatim je rekla bez emocija:
– Dobro. Idem se spremiti.
To me uzdrmalo više nego da je vikala. Stajao sam nasred kuhinje i gledao je kako odlazi. Za par minuta vratila se u tamnoplavoj bluzi i hlačama. Bez šminke, bez truda oko frizure. Samo je uzela torbu i rekla:
– Idemo.
U autu je vladala teška šutnja. Ja sam stiskao volan, zglobovi su mi bili bijeli. Pokušavao sam smisliti što ću reći, ali svaka je riječ zvučala kao isprika, a isprike su bile slabost. Rujana je gledala ravno ispred sebe. Njezino je lice bilo mirno, kao more prije oluje. Nisam znao što se sprema. Mislio sam da sam pobijedio.
Majka me je dočekala na vratima stana. Moja majka, Gordana Horvat. Savršeno dotjerana, s lakiranom frizurom i prejakim ružem. Njezin je stan mirisao na sredstvo za čišćenje, na osvježivač s notom planinskog cvijeća, na vosak za namještaj. Sve je u njemu stajalo kao u muzeju. Majka je zagrlila Rujanu i poljubila je u obraz:
– Rujana, dušo, kako si? Hajde, ulazite. Sve sam pripremila.
Ali oči joj se nisu smijale. Odmjeravale su, vagale. Ja sam to znao od djetinjstva. I u tome sam uvijek uživao.
– Kredenciju sam htjela premjestiti do ovog zida – pokazala je. – Krešo, ti s jedne strane, Rujana s druge. Mlada je, snažna, može.
Kredencija je bila velika, teška stvar puna kristala. Podigli smo je i krenuli prema zidu. Čim smo je doveli na mjesto, majka je rekla:
– Vratite je natrag. Ovako ne stoji dobro. Deset centimetara ulijevo.
Vratili smo je. Nismo je još ni spustili, a majka je opet rekla:
– Ne, vidi, nije dobro. Vratite je na ono prvo mjesto.
Tako smo je vukli četiri, pet puta. Bila je teška, a ruke su me boljele. Ali nije me bilo briga. Gledao sam Rujanu. Ni jedne riječi, ni jednog uzdaha. Lice joj je bilo prazno, a oči su me izbjegavale. Išla je kao stroj. Mislio sam: to je to, prihvatila je.
Majka joj je pružila krpu:
– Obriši prašinu ispod nogu kredencije. Ja ću staviti vodu za čaj.
Rujana je uzela krpu. Kleknula je na hladan parket i počela brisati. Bez suza, bez treptaja. To je majku naljutilo više nego da se bunila. Nije dobivala prikaz poniznosti koji je htjela. Rujana je radila previše mirno. Previše poslušno.
Kad je ustala, majka je pokazala na dvije izbočene daske na podu:
– Vidiš te daske? Smetaju mi. U ostavi, u kutiji s alatom, ima čekić. Nađi ga i zakucaj ih.
To je bilo ponižavanje, ali ja to tada nisam tako vidio. Ja sam bio na majčinoj strani. Mislio sam da se tako postavlja red.
Rujana je otišla u ostavu. Vratila se s čekićem. Bio je starinski, težak, s drškom istrošenom od godina. U njezinoj ruci izgledao je prevelik, ali držala ga je mirno. Majka je prekrižila ruke i podigla bradu, kao sudac koji će izreći presudu. Ja sam se naslonio na zid. Možda sam se smješkao. Ne sjećam se.
Rujana nije pogledala ni mene ni majku. Prošla je pokraj nas i zaustavila se ispred zida na kojem se nalazio majčin oltar: diplome, zahvalnice, uvjerenja, stare fotografije. Godinama smo se svi morali tome diviti, priznavati da je ona najbolja, da je ona duša kuće. Majka je od toga napravila svoje svetište.
Rujana je podigla čekić.
– Što radiš? – pokušao sam viknuti, ali glas mi je zapeo.
Nije odgovorila. Zamahnula je, bez ljutnje, bez žestine. Prvi je udarac razbio staklo na diplomi. Komadići su prsnuli po parketu. Majka je vrisnula:
– Prestani!
Rujana nije prestala. Drugi udarac pao je na zahvalnicu. Treći na uvjerenje. Četvrti na fotografiju. Radila je to metodično, kao stolar koji zabija čavle, red po red. Srušila je sve.
Kad je posljednji okvir pao, spustila je ruku i pustila čekić da padne na pod. Tup udarac odjeknuo je s preostalim staklom. Zatim se okrenula. Lice joj je i dalje bilo bez izraza. Pogledala je mene, pogledala je majku. U tom pogledu nije bilo ni pobjede ni mržnje. Bilo je to znanje. Znala je da je sve gotovo. Nije bilo ništa što smo mogli reći.
Nije ništa rekla. Prošla je pokraj nas, uzela torbu i otišla. Vrata su se tiho zatvorila. Majka i ja ostali smo nasred sobe, među komadićima stakla, iskidanim papirima i tišinom. Nisam znao što da kažem. Nisam znao što da mislim.
Danas sam naučio, dok mi je još svježe u sjećanju, ono što nijedna riječ nije mogla objasniti: čovjeka se ne smije tjerati da ljubi noge. Ni ženu, ni dijete, ni majku. Tjeraš li ga dovoljno dugo, jednog će dana skupiti snagu, uzeti čekić i razbiti sve što smatraš svetim. Ne zato što je zao. Zato što si mu oduzeo dostojanstvo. I nakon toga ne ostaje ništa, osim stakla pod nogama i spoznaje da si sve izgubio vlastitom krivicom.
