Stjepana su našli ujutro, a pas je zavijao još od jučer navečer. Ruža je to zavijanje čula preko dva plota, ali nije izašla jer je Medo često zavijao i odavno se zbog toga više nije dizala. Zavijanje je bilo nisko, razvučeno, bez prekida, i do ponoći je postalo dio noći, kao vjetar ili šum vode u cijevima.
Policajac je došao oko podneva, zapečatio kuću i otišao. Ispisao je papire na haubi, pušio i pogledavao psa, ali mu nije prilazio. Rekao je Ruži preko ograde da su tijelo odvezli u bolnicu u općini i da treba naći rodbinu. Zatim je zalupio vrata i otišao kolotragom, ostavivši u blatu dva duboka traga od kotača. A pas je ostao. Sjedio je na lancu, njušku uzdignutu prema nebu, i zvuk je iz njega izlazio jednoličan, nizak, kao iz cijevi koju su zaboravili zatvoriti. Ne lavež, ne cviljenje. Zavijanje. Ono od kojeg, ako dugo slušaš, nešto zaboli ispod rebara.
Ruža je stajala kod svojih vrata i gledala preko ceste u Stjepanovo dvorište. Blato se poslije noćne kiše sjajilo u kolotrazima, a iz zemlje se dizao težak, vlažan miris, kao od svježe gredice.
Plot se nakrivio, tri letvice ležale su u koprivi, ali su se vrata zatvarala žicom, a žica je bila zamotana čisto, u četiri kruga. Starac nije popravljao plot, ali je svake večeri zaključavao vrata. Ruža je to znala jer je iz kuhinjskog prozora vidjela kako u sumrak izlazi i suhim prstima mota žicu. Prešla je cestu, odmotila žicu i ušla u dvorište. Mirisalo je na vlažnu zemlju, psa i na nešto kiselo, na vodu koja je dugo stajala u bačvi pokraj šupe.
Medo je prestao zavijati i okrenuo glavu. Riđi, s crnom sedlastom prugom duž hrpta, krupni, kao ovčar kojemu je netko primiješao dvorsku krv. Na njušci sijeda dlaka, a oči žute, mutne, kao u starih pasa koji su vidjeli više nego što treba.
Lanac se protezao od stupa do ogrlice. Debeo, s krupnim karikama, od pet metara. Ruža je taj lanac poznavala sedam godina. Svake je godine iz prozora gledala kako Medo hoda po luku i u zemlji kopa brazdu.
Brazda je godinama postala duboka, do gležnja, i u njoj se držala kišnica. Zimi se lanac prekrivao injem i karike su na vjetru zveckale jedna o drugu. Ali sada je Ruža primijetila nešto što prije nije vidjela: s one strane gdje se lanac najviše napinjao, karike su bile izlizane do sjaja. Metal je bio uglačan kao kvaka na vratima za koju se svaki dan hvata. Pas je uvijek vukao u jednu stranu. Nije se mlatio, nije se trzao u krug. U jednu stranu.
Uz stup je stajala zdjela. Aluminijska, izgužvana, s ostacima kaše. Kaša se osušila, zrna heljde zalijepila su se za stijenke, a po površini se stvorio skorup od masnoće. Pokraj nje druga zdjela s vodom u kojoj je plivao list.
Stjepan je nahranio psa ujutro onoga dana kad je umro. Ili večer prije. Ruža je pogledala zdjelu i popravila maramu na glavi jer su joj se ruke same posegle za nečim poznatim. Sedam godina govorila je susjedima da starac muči psa. Govorila je Zori iz dućana, govorila je poštarici Katici, govorila je kćeri telefonom. Lanac, kućica, kaša i ni jedna šetnja. Živo stvorenje uz stup. I svaki put kad bi to izgovorila, osjećala je iza sebe istinu, onu pravednost koja grije bolje od peći i ne traži dokaze. A istina je očita: pas na lancu, gazda šuti, znači kriv.
Poštarica Katica došla je sat poslije, donijela kruh i mlijeko jer je navikla nositi Stjepanu i sada nije znala kome bi dala. Rekla je da ga je vidjela u subotu, da je podigao mirovinu i kupio dvije kile heljde. Za sebe i za psa. Ruža je pitala ima li Stjepan rodbine.
Katica je razmislila, pritisnula torbu uza se i sjetila se kćeri. Zdenka. Živi u Strmcu, preko ceste, dvanaest kilometara. Dugo nije dolazila. Katica je tiho dodala:
– Kći je htjela uzeti psa. Ali starac je odbijao. Ima negdje kod mene na pošti njezin broj.
Ruža je šutjela. Pomislila je: tvrdica, nije dao ni psa kad sam ne može. Onda je otišla do stupa.
Škopac na ogrlici zarđao je, a prsti su klizili po mokrom metalu. Ruža ga je trla, vrtjela, pritiskala palcem na zasun. Hrđa joj se zabijala pod nokte, a dlanovi su mirisali na željezo, trpko i hladno. Medo je stajao mirno. Nije cvilio, nije se trzao. Samo je čekao, kao da je znao da će se upravo sada dogoditi, i trpio je tih sedam godina samo zbog jednog klika.
Škopac je popustio. Ogrlica je skliznula s vrata i Ruža je pod njom ugledala trak pritisnute dlake, svijetao, gotovo bijel, kao trag ispod burme. Pas se istresao cijelim tijelom, od njuške do repa. Zatim je pogledao Ružu. Na trenutak je stajao. I krenuo.
Ne k njoj, ne k zdjeli, ne k kući. Prema plotu. Progurao se između letvica, izletio na cestu i potrčao. Ruža je vidjela kako riđa leđa prebljesnu iza grmova bazge i nestanu.
Ona je otišla na poštu do Katice, trebalo je stupiti u vezu sa Stjepanovom kćeri.
A pas je u međuvremenu već prešao cestu. Na mjestu gdje je cesta činila zavoj i auti su usporavali pred mostom preko kanala, on je pričekao i pretrčao. Skrenuo je na makadam prema Strmcu.
Strmac je počinjao s tri topole i autobusnom stanicom bez nadstrešnice. Medo je skrenuo na drugu ulicu, protrčao pokraj javne slavine, pokraj vrta s georginama i zaustavio se pred kućom sa zelenim krovom.
Trijem je bio nizak, dvije stepenice, daske su potamnjele od vlage. Vrata su bila presvučena umjetnom kožom, a u kutu se koža odlijepila i visjela kao trokut. Medo je sjeo pred vrata i zacvilio.
Rep je kucao po stepenici i to je kucanje bio jedini veseo zvuk toga dana.
Vrata su se otvorila. Na pragu je stajala žena, mršava, tamne kose skupljene u punđu, s brašnom na rukama. Iz kuće je mirisalo na kolače i vaniliju; topao je miris izlazio na trijem i miješao se s mirisom vlažne zemlje.
Žena je pogledala psa. Onda je čučnula, uhvatila njušku u dlanove i brašno joj se s prstiju slijegalo po riđoj dlaci u bijelim mrljama. Medo je gurnuo nos u njezino zapešće i zatvorio oči.
Ruža je nazvala upravo u tom trenutku. Rekla je da je Stjepan umro. Da je pas pobjegao s lanca.
– Kod mene je. Zovem se Zdenka.
Ruža je samo ahnula – dvanaest kilometara po cesti!
I Zdenka je ispričala.
Medo je bio štene kad je Zdenka još živjela kod oca. Donijela ga je iz susjednog sela, starog mjesec dana, riđeg, s jednim uspravnim uhom. Hranila ga je iz kapaljke i spavala s njim na podu prvi tjedan jer je cvilio i nije mogao sam zaspati. Onda se Zdenka udala i preselila u Strmac. Medo je ostao s ocem.
Pas je trčao k njoj. Preko polja, preko ceste, dvanaest kilometara u jednom smjeru. Dolazio je uvečer, lijegao na trijem i čekao. Zdenka ga je nahranila, pomilovala i ostavila preko noći. Ujutro je Medo trčao natrag. Opet dvanaest kilometara.
Prvi put ga je auto udario nakon pola godine. Zakačio ga je i odvukao po šljunku. Stjepan ga je našao na cesti i nosio kući na rukama, četiri kilometra. Zdenka je došla autostopom i zajedno su psa vozili veterinaru u općinu. Ožiljak je ostao na lijevom boku, dugačak, od rebara do šape.
Medo je ozdravio i za mjesec dana opet pobjegao. Drugi put su ga udarili. Ista cesta, isti zavoj. Pukotina na zdjeličnoj kosti, tri mjeseca bez kretanja. Stjepan je dvaput dnevno mijenjao prostirku i iznosio psa u dvorište na rukama da vidi nebo.
Poslije toga Stjepan je kupio lanac. Zdenka je molila da joj da psa. Stjepan je odbio. Rekao je jedno:
– Vratit će se. Uvijek se vrati. A cestu neće treći put preživjeti.
Zdenka se svađala, nije dolazila pola godine. Onda je počela dolaziti, ali rjeđe. Onda je prestala.
Sedam je godina Medo sjedio na lancu.
Stjepan mu je kuhao kašu ujutro i navečer. Heljdu, katkad proso, s komadićima mesa koje je uzimao od Zore iz dućana za pola cijene. Provjeravao je ogrlicu, podmazivao škopac da ne zarđa. Sjedio je pokraj njega na panju i šutio. Medo bi položio glavu na njegovo koljeno i sjedili su tako dok ne padne mrak, dva starina, jedan na panju, drugi na lancu. Ruža je to gledala iz kuhinjskog prozora svake večeri.
Medo je ostao kod Zdenke. Bio je tamo kamo je sedam godina išao.
Ruža je još jednom pogledala Stjepanova vrata i zaustavila se kraj stupa. Lanac je ležao u blatu, smotan u krug. Ruža ga je podigla. Karike su bile teške, hladne, a jedna strana sjajna, uglačana do glatkoće.
Objesila ga je o čavao zabijen u stup. Zamotala je žicu na vratima u četiri kruga, kao što je to činio Stjepan. Stajala je čas gledajući prazno dvorište, brazdu u zemlji utrtu u luku i panj pokraj stupa. Onda je prešla cestu u svoje dvorište i zatvorila vrata za sobom.
Zdjela ju je oprala i stavila na svoj trijem. Za svaki slučaj. Ako se Medo vrati.
