Zovem se Cvijeta Marić. Stjepana Horvata našli su ujutro. Njegov pas Rudi zavijao je još od jučer navečer. Čula sam ga kroz dvije ograde, ali nisam izašla. Rudi je često zavijao i odvikla sam se ustajati zbog toga. Zavijanje je bilo nisko, razvučeno, bez pauza; do ponoći je postalo dio noći, kao vjetar ili šum vode u cijevima.
Pred podne je došao policajac iz općine, plombirao je kuću i otišao. Zapisnik je pisao na poklopcu automobila. Pušio je i bacao pogled na psa, ali nije mu prišao. Kroz ogradu mi je rekao da su tijelo odvezli u općinsku mrtvačnicu i da treba pronaći rodbinu. Onda je zalupio vrata i otišao kolotrazom, ostavivši u blatu dvije duboke brazde. Pas je ostao. Sjedio je na lancu, njušku uzdignutu prema nebu, i iz njega je izlazio zvuk stalan, nizak, kao iz cijevi koju su zaboravili zatvoriti. Nije to bio lavež ni cviljenje. Zavijanje. Od kojeg nešto zaboli pod rebrima ako ga dugo slušaš.
Stajala sam na svojim vratima i gledala preko puta u Stjepanovo dvorište. Blato nakon noćne kiše sjajilo se u kolotrazima, a sa zemlje se dizao težak, vlažan miris, kao iz svježe okopane gredice.
Ograda je bila nakrivljena, tri letvice ležale su u koprivama, ali vrata su se zatvarala žicom, a žica je bila uvijena uredno, četiri puta. Starac nije popravljao ogradu, ali je svake večeri zaključavao vrata. Znala sam to jer sam iz kuhinjskog prozora gledala kako izlazi u suton i vrti žicu svojim suhim prstima.
Prešla sam cestu, odvila žicu i ušla u dvorište. Mirisalo je na mokru zemlju, psa i nešto kiselo, na ustajalu vodu iz bačve kraj šupe.
Rudi je prestao zavijati i okrenuo glavu. Riđ, s crnim sedlom niz hrbat, velik, nalik ovčaru kojemu je netko primiješao seosku krv. Njuška prosijeda, oči žute, mutne, kao kod starih pasa koji su vidjeli više nego što treba.
Lanac je išao od stupa do ogrlice. Debeo, s krupnim karikama, pet metara. Poznavala sam ga sedam godina. Svakog ljeta gledala sam iz kuhinje kako Rudi hoda lukom i dubi u zemlji utabanu stazu. S godinama je staza postala duboka do gležnja, a u njoj se držala kišnica. Zimi se lanac poledio i karike su zveketale na vjetru. No ovoga puta primijetila sam nešto što prije nisam vidjela: s jedne strane, ondje gdje se lanac najviše napinjao, karike su bile istrošene do sjaja. Metal je bio gladak kao kvaka koja se svaki dan hvata. Pas je uvijek vukao u jednom smjeru. Nije se mlatio uokolo. U jednom.
Uz stup je stajala zdjela. Aluminijska, izgužvana, s ostacima kaše. Kaša je bila suha; zrnca heljde zalijepila su se za stijenke, a na vrhu se stvrdnuo tanak sloj masnoće. Pored je bila druga zdjela s vodom u kojoj je plivao list.
Stjepan je nahranio psa ujutro, onog jutra kad je umro. Ili večer prije. Pogledala sam zdjelu i popravila maramu; ruke su tražile nešto poznato. Sedam godina govorila sam ljudima kako starac muči psa. Govorila sam to Ljerki u dućanu, poštarici Vjeri, kćeri telefonom. Lanac, kućica, kaša, ni jedna šetnja. Živo stvorenje uz stup. I svaki put sam u tome osjećala svoju samopravednost. Onu koja grije bolje od peći i ne traži dokaze. A bilo je očito: pas na lancu, gazda šuti, znači kriv.
Vjera Babić došla je sat kasnije, donijela kruh i mlijeko, jer je navikla nositi Stjepanu, a više nije znala kome bi dala. Rekla je da ga je vidjela u subotu; podigao je mirovinu i kupio dvije kile heljde. Za sebe i psa.
Pitala sam ima li Stjepan rodbine. Vjera je stisnula torbu uz bok, razmislila i prisjetila se kćeri. Vedrana. Živi u Orehovici, preko glavne ceste, dvanaest kilometara. Davno nije dolazila. Vjera je tiho dodala: „Kći je nudila da uzme psa. Ali starac je odbio. U pošti imam njezin broj.”
Šutjela sam. Pomislila: škrtac, nije dao psa ni kad više ne može o njemu skrbiti. Onda sam otišla do stupa. Karabin na ogrlici bio je zarđao; prsti su mi sklizali po mokrom metalu. Trla sam, vrtjela, pritiskala palcem kopču. Hrđa mi se zabijala pod nokte, a dlanovi su mirisali na željezo, oporo i hladno. Rudi je stajao mirno. Nije cvilio, nije se trzao. Čekao je, kao da je znao da će se to dogoditi, i trpio je tih sedam godina samo za jedan škljocaj.
Karabin je popustio. Ogrlica je skliznula s vrata, a ispod nje ostala je utisnuta dlaka, svijetla, gotovo bijela, kao trag burme. Pas se stresao cijelim tijelom, od njuške do repa. Zatim me pogledao. Stajao je jednu sekundu. I krenuo.
Nije krenuo prema meni, ni prema zdjeli, ni prema kući. Prema ogradi. Provukao se između letvica, izašao na cestu i pobjegao. Gledala sam kako riđa leđa nestaju iza grmova zove.
Pošla sam u poštu do Vjere; trebalo je javiti Stjepanovoj kćeri.
Rudi je u međuvremenu prešao glavnu cestu. Na mjestu gdje cesta skreće i automobili usporavaju pred mostom preko jarka, pričekao je i pretrčao. Skrenuo je na makadam prema Orehovici.
Orehovica počinje s tri topole i autobusnom stanicom bez nadstrešnice. Rudi je skrenuo u drugu ulicu, protrčao pokraj bunara, pokraj cvjetnjaka s georginama i stao pred kućom sa zelenim krovom. Trijem je bio nizak, dvije stepenice, daske potamnele od vlage. Vrata su bila presvučena umjetnom kožom; u kutu se koža odvojila i visjela kao trokut. Rudi je sjeo pred vrata i zacvilio. Rep mu je udarao o stepenicu; to je bio najveseliji zvuk toga dana.
Vrata su se otvorila. Na pragu je stajala žena: mršava, tamne kose skupljene u punđu, po rukama brašno. Iz kuće je mirisalo na tijesto i vanilin, toplo, izbilo je na trijem i pomiješalo se s mirisom mokre zemlje. Žena je pogledala psa. Onda je čučnula i uzela njegovu njušku u dlanove; brašno s prstiju osipalo se po riđoj dlaci u bijelim mrljama. Rudi joj je gurnuo nos u zapešće i zatvorio oči.
Baš tada nazvala sam. Rekla sam da je Stjepan umro. Da se pas otrgnuo i otišao.
„Kod mene je. Zovem se Vedrana Horvat.” Samo sam začuđeno uzdahnula: dvanaest kilometara niz cestu, preko trake!
I Vedrana mi je ispričala sve.
Rudi je bio štene dok je Vedrana još živjela s ocem. Donijela ga je iz sela, starog mjesec dana, riđeg, s jednim uspravnim uhom. Hranila ga je iz kapaljke, spavala s njim na podu prvi tjedan jer je cvilio. Onda se udala i preselila u Orehovicu. Rudi je ostao s njezinim ocem.
Pas je trčao do nje. Kroz polje, preko ceste, dvanaest kilometara u jednom pravcu. Dolazio bi navečer, lijegao na trijem i čekao. Vedrana bi ga nahranila, pomazila i ostavila preko noći. Ujutro bi se Rudi vraćao natrag. Opet dvanaest kilometara. Prvi put udario ga je automobil nakon pola godine. Okrznuo ga je i povukao po šljunku. Stjepan ga je našao na cesti i donio kući na rukama, četiri kilometra. Vedrana je došla autostopom, i zajedno su ga odveli veterinaru u općinu. Na lijevom boku ostao je dugačak ožiljak, od rebara do šape.
Rudi se oporavio, a nakon mjesec dana opet je pobjegao. Drugi put udario ga je automobil. Ista dionica, isti zavoj. Prijelom zdjelice, tri mjeseca bez kretanja. Stjepan mu je dva puta dnevno mijenjao podlogu i iznosio ga u dvorište na rukama da vidi nebo.
Nakon toga Stjepan je kupio lanac. Vedrana je molila da joj da psa. Stjepan je odbio. Rekao je samo: „Vratit će se. Uvijek se vrati. A cestu treći put neće preživjeti.”
Vedrana se svađala, pa nije dolazila pola godine. Onda je dolazila rjeđe. Na kraju je prestala.
Sedam godina Rudi je sjedio na lancu. Stjepan mu je kuhao kašu ujutro i navečer. Heljdu, ponekad proso, s komadićima mesa koje je uzimao od Ljerke u dućanu po pola cijene. Provjeravao mu je ogrlicu, podmazivao karabin da ne zahrđa, sjedio do njega na panju i šutio. Rudi bi mu stavio glavu na koljeno, i tako su sjedili do mraka. Dva starca: jedan na panju, drugi na lancu. Vidjela sam to iz kuhinjskog prozora svake večeri.
Rudi je ostao kod Vedrane. Bio je ondje kamo je sedam godina išao.
Kasnije sam još jednom otišla do Stjepanovih vrata i zaustavila se kraj stupa. Lanac je ležao u blatu, smotan u krug. Podigla sam ga. Karike su bile teške i hladne, jedna strana uglačana do glatkoće. Objesila sam ga o čavao zabijen u stup. Žicu na vratima zavila sam četiri puta, kao što je Stjepan činio. Stajala sam čas, gledala prazno dvorište, ugaženu stazu u obliku luka, panj kraj stupa. Onda sam prešla cestu i zatvorila svoja vrata.
Zdjela. Oprala sam je i stavila na svoj prag. Za svaki slučaj. Ako se Rudi vrati.
