U trgovini s kućanskim aparatima zagušljivo je, miriše na plastiku i zagrijani metal. Tihana stoji pred policom s bojlerima i osjeća kako u njoj vrije iritacija. Stari bojler u kupaonici crkao je još ujutro, pa se sada mora prati u lavoru, grijati vodu na štednjaku. Tomislav stoji pokraj nje, kopka po mobitelu.
— Gledaj, ovaj od pedeset litara, — Tihana pokazuje na model s cijenom od dvjesto četrdeset eura. — Dovoljan nam je. Podijelit ćemo pola-pola, kao i obično.
Suprug trgne pogled s ekrana i podsmjehne se:
— Kako misliš pola-pola? To je tvoja želja — da se zauvijek prčkaš pod tušem po sat vremena. Meni je i umivaonik dovoljan.
— Tomislave, ovo je zajednička stvar. I ti se pereš.
— Ja bih i stari popravio. A ti hoćeš novi, najnoviji. Onda ga ti i kupi. Ja svoj novac trošim na ono što smatram potrebnim.
Tihana stisne remen torbe. Ovaj razgovor nije prvi, ali danas je prešao granicu.
— Znači, bojler je moja ćud? A to što tvoja majka dva puta mjesečno traži da joj preneseš za masažu — to je tvoja osobna potrošnja?
Tomislav je pogleda hladno, kao preprodavača koji je previše nametljiv.
— Dogovorimo se jednom zauvijek. Svatko živi od svoje plaće. Ja svoj novac trošim kako ja hoću, ti — kako ti hoćeš. Režije pola-pola, hrana pola-pola. Ostalo — tko što želi. I nemoj mi prigovarati za mamu.
Tihana želi reći da to nije obitelj, nego komunalka. Ali se sjeti kako je prije dva tjedna odbio sudjelovati u kupnji poklona njezinoj nećakinji za rođendan. Rekao je tada isto: “Tvoja rodbina — tvoji troškovi.” Progutala je. Pristala. Pravilo je stupilo na snagu.
Od tada prošlo je dvije godine. Bojler je Tihana kupila sama, zatim je sama plaćala svoju stomatologiju, sama štedjela za maminu operaciju. Njezina majka čeka zamjenu kuka; dobila je termin, ali dio troškova za oporavak, poseban bandaž i plaćanje privatne sobe pao je na kćerke pleći. Tihana šutke štedi, uskraćuje se u svemu. Tomislav pravi da tako i treba.
U petak navečer Tihana sjedi u kuhinji i u glavi preračunava ušteđevinu. Do potrebnog iznosa nedostaje joj tristo osamdeset eura, ali za mjesec dana stiže kvartalna nagrada i onda će se sve poklopiti. Mobitel zazvoni — u zajedničkom razgovoru s mužem pojavi se govorna poruka od Ljubice. Tihana pritisne reprodukciju.
„Sine moj, Tihana! Čula sam za divan toplice u Varaždinskim Toplicama, baš za moj tlak i zglobove. Karta košta samo tisuću tristo eura, ali treba platiti do sutra, inače će sve rasprodati. Tihana, ti si naša domaćica, uvijek imaš odvojeno. Platite, kao dobra djevojka, je li? Tomislave, ti je nadgledaj, jer ona sve krije u svojoj kasici. Ljubim vas!“
U Tihani nešto padne i razbije se. Tisuću tristo eura. Točno onoliko koliko je skupila za majčin oporavak. Svekrva kaže „plati“, čak ni „pomozi“, kao da je to podrazumijevano. Tihana ne odgovara, gleda u ekran. Tomislav iz dnevne sobe viče:
— Jesi li čula što je mama rekla? Treba platiti. Prenesi sutra ujutro dok još ima mjesta.
Tihana ustane i priđe vratima.
— Ozbiljno? Rekao si da svatko živi od svoje plaće. Tvoja mama — tvoja plaća.
Suprug trgne pogled s televizora i pogleda je kao glupo dijete:
— Ti uspoređuješ mamino zdravlje s nekim bojlerom? Sasvim si se otvrdnula?
— Ja ne uspoređujem zdravlje, nego načelo, — tiho odgovori Tihana. — Ti si ga sam uspostavio. Neću platiti toplice. Nemam slobodnog novca.
Tomislav stisne usne, ali šuti. A kroz minutu počne nekomu pisati.
Sljedećeg dana zvoni na vratima. Tihana otvori i ugleda svekrvu. Ljubica uđe u hodnik s vrećicom u ruci, mirišući na oštri parfem i pretvorenu brigu. Pruža kutiju s tortom.
— Evo, ispekla sam, htjela te počastiti. A zašto si namrgođena?
Tihana se sjeća te torte — prošli put joj je rok trajanja bio tri dana istekao. Stavlja kutiju na ormarić.
— Ljubice, razumijem zašto ste došli. Ali ne mogu platiti toplice.
Svekrva ode u kuhinju bez poziva, sjedne, po domaći uzme šalicu.
— Tihana, kćeri, ti ne razumiješ. Nije to hirovitost, to je zdravlje. Dužna si pomoći muževoj majci. Mi smo obitelj. Moramo si pomagati.
Tihana ostaje stajati na vratima.
— Kad je mojoj majci trebala pomoć, vaš sin je rekao: „Tvoja rodbina — tvoji troškovi.“ I ja sam s tim pristala. A sada, ispada da za vašu obitelj pravilo ne vrijedi?
Ljubica se u trenutku promijeni u licu. Medeni izraz sklizne, otkrivajući oštre jagodice i hladne oči.
— Ti klevećeš moga sina? On je dečko, mogao se šaliti. A ti, zmijo, raduješ se prilici da staricu pustiš po svijetu!
Tihana uzdahne.
— Ne klevećem nikoga. Samo, svatko živi od svoje plaće. To je rekao vaš sin.
Svekrva poskoči, zgrabi s prozorske daske Tihaninu kutiju s nakitom i protrese je.
— Vidi koliko imaš cacki! A majci je žao za zdravlje. Znaš li, Tihana, što je odmazda? Ona pogađa u ono najdraže. Tvoja majka je bolesna — možda je to već znak?
U Tihani se sve zaledi. Ona zakorači i mirno joj oduzme kutiju.
— Idite. Odmah.
— Ti mene izbacuješ? — vrisne svekrva. — Pa dobro, igrat ćeš se. Nazvat ću sina, on će te brzo postaviti na mjesto.
Tihana otvori ulazna vrata i šuti. Ljubica izleti na stubište, dobacivši na kraju:
— Umazat ćeš se krvlju, droljo!
Sat vremena kasnije stiže Tomislav. Tihana čuje kako se ključ agresivno okreće u bravi, vrata zalupaju. Muž uleti u dnevnu sobu s izobličenim licem.
— Zašto si dovela mamu do suza? Tko si ti da joj se suprotstavljaš? Odmah prenesi novac, poslao sam ti broj toplica.
Tihana i dalje sjedi na kauču, ruke mirno leže na koljenima.
— Tvoje načelo: svatko plaća za svoje. To je tvoja majka. Tvoja plaća — ti i plati. Nemam novca.
Tomislav pocrveni.
— Ti uspoređuješ jadni bojler i zdravlje moje majke? Ti si bezdušna, merkantilna zvijer! Znači, ja sam ti nitko, kad ti je žao kune za svojega čovjeka?
— Sam si rekao, — tiho ponovi Tihana. — Nisam ništa izmislila.
— Nikad to nisam rekao! — viče suprug. — Sve si izmislila, ti imaš paranoju. Samo smo podijelili troškove za hirove, a mama je svetinja.
Tihana polako izvadi mobitel, uključi snimanje zaslona i stavi ga na stol.
— Ovdje je sve snimljeno. Naš razgovor u trgovini i poslije. Molim te, ponovi na čiji novac se, prema našoj obiteljskoj konstituciji, uzdržava tvoja rodbina.
Tomislav se ukoči. Prsti mu se stisnu u šake. Poleti prema mobitelu, ali Tihana ga prva zgrabi.
— Ti si mene snimala? — promuklo kaže pokušavajući istrgnuti uređaj.
— Ne prilazi, — ledenim glasom upozori Tihana. — Nazvat ću policiju. Optužba za prijetnje i napad neće ti laskati.
On se zaustavi korak od nje, teško dišući. Zatim pljune:
— Samu ćeš sebe bez ugla ostaviti. Stan je zajednički, ali ja ću naći način da te izvučem bez kune. Nitko na sudu neće vjerovati da sam te tukao. A za uvredu osjećaja moje majke — odgovorit ćeš.
Zgrabi jaknu s vješalice i ode, zalupivši vratima. Tihana ostaje stajati s mobitelom u ruci. U tišini čuje kako joj u sljepoočnicama kuca puls.
U subotu ujutro Tihana nada se naspavati, ali oko deset sati oglasi se dugo, uporno zvono. Ona pogleda kroz špijunku i vidi troje: Ljubicu, zaovu Maju, upakiranu u jarko sportsko odijelo, i njezina muža Zlatka, krupnog čovjeka s bikovim vratom. Delegacija je došla bez najave.
Tihana ne otvori odmah.
— Idite, nisam vas zvala.
— Otvori, nemoj se sramotiti pred susjedima! — zacvili Maja i pritisne zvono još nekoliko puta.
Susjeda iz stana nasuprot malo otvori vrata, zabrinuto pogleda. Tihana shvati da će napraviti scenu točno na hodniku, pa otvori. Iste sekunde trojka uleti u predsoblje, ne skidajući obuću.
— Pa što si, droljo? — Maja se podboči. — Moja mati zamalo umrla zbog tebe, a ti se izvaljuješ. Mi smo te iz bijede uzele, sažalile se, a ti nas polijevaš blatom.
Zlatko šuti i stane na izlaz, prepriječivši put.
— Sin će te izbaciti, — nadoveže se Ljubica. — I jače smo već na koljena obarali.
— Ja nikoga nisam izbacivala, — odgovori Tihana trudeći se da joj glas ne zadrhti. — Jednostavno nisam dužna platiti toplice tuđoj ženi po pravilima njezina sina. Moja majka čeka operaciju, i novac je odvojen za nju.
— Njena majka! — Maja zakorači naprijed. — Tvoja majka nek’ sama zarađuje, a ti živiš u muževoj obitelji, dakle dužna si. Gdje je novčanik?
Ona preleti pogledom dnevnu sobu, zapazi Tihaninu torbu na stolici i pojuri prema njoj. Tihana krene presretati, ali Zlatko svojom masom prepriječi put.
— Odmakni se, — tiho kaže Tihana. — To je moja torba.
Maja je već otvorila patentni zatvarač i gurnula ruku unutra.
— Ne možeš sama — mi ćemo pomoći. Naći ćemo karticu, otrčati do bankomata.
Tihana se trgne, ali Zlatko je zgrabi za podlakticu i gurne na kauč. U očima joj se smrači od bijesa. Tihana ne viče — izvuče mobitel, dotakne snimanje videa i uključi glasan zvuk.
— Pozivam policiju. Članak sto trideset devet Kaznenog zakona — povreda nepovredivosti doma. Ušli ste bez mog pristanka. Članak sto šezdeset jedan — pljačka. Maja, ti upravo pokušavaš ukrasti moj novac. Zlatko, ti si joj suučesnik. Sve snimam.
Maja se ukoči s novčanikom u ruci i okrene prema kameri. Ljubica uzdahne.
— Snimaš nas, kujo? Makni to odmah!
— Maknut ću ako odmah napustite stan, — Tihana govori jasno, ne spuštajući mobitel. — U suprotnom video odlazi u policijsku postaju. Imam snimku pokušaja otvorene krađe. Provjerit ćemo koliko ćete dobiti za grupni upad.
Zlatko problijedi i odmakne se korak. Maja baci novčanik na pod.
— Propala ti sreća! Tomislave, kakav si ti idiot kad si se oženio ovom zmijom.
Ona izleti iz stana, za njom požuri Zlatko. Ljubica se zadrži, podrugljivo se smiješeći:
— Ovo nije kraj. Sutra će doći lokalni policajac — reći ćemo da si me udarila. Onda ćemo vidjeti kome će vjerovati.
Tihana zatvori vrata za njima, podboči ih ormarićem i spusti se u čučanj. Srce joj lupa negdje u grlu. Ona zna da nema povratka.
Noću Tihana ne spava. Muž ne dolazi — očito spava kod majke. Stan joj se čini tuđim i neprijateljskim. Tihana ustane, ode u sobu koju Tomislav zove radnom sobom i upali stolnu lampu. U donjoj ladici stola leže mape s dokumentima — ona nikada nije kopala po njima, smatrajući da svatko treba imati osobni prostor. Sada je to pravilo srušeno.
Među ugovorima i izvodima nalazi tanku plastičnu mapu na kopču. Unutra su ispisi računa za račun za koji nije znala. Na Tomislavovo ime otvoren je depozit u banci na koji redovito odlaze svote usporedive s polovicom njegove plaće. S tog istog računa mjesečno se prenose novci nekoj „Maji Knežević“ — zaovi. Iznosi variraju od sto deset do dvjesto osamdeset eura, s naznakama „za adaptaciju“, „pomoć“, „u zajam“. Posebno je priložen ugovor o zajmu od pet tisuća petsto eura, prema kojem se Maja obvezala vratiti novac za tri godine, ali bez kamata i bez strogog rasporeda — de facto dar.
Tihana fotografira svaku stranicu, ne osjećajući ni zluradost ni bol — samo hladnu jasnoću. Muž je tajno slao novac svojoj sestri dok je odbijao sudjelovati u kupnji bojlera i vikao da svatko živi od svojega. Njegova obitelj bila je jedinstveni organizam, a ona, Tihana — vanjski resurs koji su obvezali uzdržavati svekrvu na prvi poziv.
Ona složi mapu na mjesto i do zore sjedi u kuhinji, gledajući u jednu točku. Pred jutro donese odluku.
U ponedjeljak se Tihana zakaže kod odvjetnice za obiteljsko pravo. Vremena nema, pa izabere stručnjakinju s dobrim recenzijama. Ured se nalazi u centru Zagreba, u staroj palači s visokim stropovima. Odvjetnica, Dubravka Horvat, mršava je žena pedesetih godina, oštra pogleda i tiha glasa.
Tihana iznese sve: odvojeni budžet, muževe riječi, napad rodbine, transfere zaovi, prijetnje. Dubravka sluša bez prekidanja, bilježi.
— Prema Obiteljskom zakonu, — progovori, — niste dužni uzdržavati svekrvu. To je izravna obveza njezine djece, članak dvjesto osamdeset sedmi. Stan kupljen u braku smatra se zajedničkim vlasništvom. Ali skriveni računi i transfere za koje niste znali daju osnovu za odstupanje od jednakosti udjela pri diobi — to je članak trideset deveti Obiteljskog zakona. Videozapis pokušaja otimanja novčanika i prijetnje razlog su za prijavu policiji. Ako se sve potvrdi, njegova rodbina suočava se s posljedicama, a vama će to pomoći da ograničite njihov pristup stanu.
U tom trenutku Tihani zazvoni mobitel. Na ekranu piše „Tomislav“. Tihana pogleda odvjetnicu, ona klimne. Tihana uključi zvučnik.
— Ako sutra mama ne bude imala novac, ne vraćaj se, — proguta muž prijetnju. — Već sam naručio nove brave. Selim se iz moga stana.
Dubravka brzo napiše na ljepljivom listiću: „Članak 139. Kaznenog zakona. Prijetnja nanošenjem štete, moguće iseljenje — snimajte.“
Tihana mirno odgovori:
— Čula sam. Doviđenja.
I prekine poziv. Odvjetnica spusti olovku.
— Upravo vam je dao adut. Snimajte sve razgovore. Sada o suštini: ne smijete odustati. Evo algoritma djelovanja. Prvo, pišete prijavu policiji o nezakonitom ulasku i pokušaju krađe. Drugo, podnosite tužbu za diobu imovine uzimajući u obzir skrivena sredstva. I ne pokušavajte otići iz stana — to će se smatrati dobrovoljnim odricanjem. I, da, sami promijenite brave.
Tihana osjeti kako se nešto unutra ispravlja. Ona izađe iz ureda s mapom u rukama i osjećajem da ima podršku.
Vrativši se kući, ne čeka. Vrata otvori svojim ključem. U dnevnoj sobi sjede muž, Ljubica, Maja i Zlatko. Očito su je čekali. Na stoliću su prljave šalice, miriše na duhan — muž puši, iako to prije nije radio.
— Pa što si se odlučila? — Tomislav se zavalio u fotelju. — Novac na stol, ili se gubi. Naručio sam nove brave, stavit će ih sutra.
Maja se zlobno ceri. Ljubica dodaje:
— Tihana, ne budi blesava. Plati toplice, pa ćemo zaboraviti tvoje ispade.
Tihana priđe stolu, skine torbu, stavi pokraj nje mapu.
— Platit ću toplice. Odmah. Kao što si tražio.
Svekrva procvjeta:
— Vidiš, trebalo je pritisnuti!
Tihana podigne ruku:
— Ali prvo, dragi, želim da potpišeš ovaj sporazum o diobi imovine. Ovdje je zabilježeno da se tvoji skriveni depoziti i transfere Maji priznaju tvojim osobnim vlasništvom, i ja na njih ne polažem pravo. Također se obvezuješ da ćeš isključivo sam snositi troškove za svoju majku i sestru. Evo notarski nacrt.
Tomislav istrgne papire, preleti ih pogledom i problijedi.
— Kakvi transferi? Otkud znaš?
— Iz mape u tvom stolu. Vidjela sam izvode. Svaki mjesec šalješ Maji na desetke tisuća, dok mi živimo po tvom pravilu „svatko sebi“. A moj je novac, ispada, zajednički, jer njime tvoja majka raspolaže. Ili se varam?
Maja zagrenu čajem. Zlatko zasopće. Ljubica poskoči.
— Ne smiješ ga ucijenjivati!
— To nije ucjena, — mirno odgovori Tihana. — Dajem vam izbor. Ili sada fiksiramo odgovornost svakog, ili dokumenti idu na sud, a videozapis kako Maja kopa po mojem novčaniku — u policiju. Toplice će platiti tvoj sin iz svoje ušteđevine. A moj novac otići će za liječenje moje majke.
Tomislav zgužva papire i baci ih o zid.
— Ti si poludjela? Neću ništa potpisati. Ja ću ti…
On zakorači prema Tihani, ali Maja odjednom zakrešti:
— Stani! Tomislave, ona ima snimku. Zlatko, rekla je policiju! Ja imam uvjetnu kaznu za onu prošlu tučnjavu, ne smijem.
Zlatko ustane i uhvati ženu za lakat:
— Maja, što je s tobom? Samo smo joj priprijetili.
Maja istrgne ruku.
— Budalo! Snimila nas je kako provaljujemo. Ne želim u zatvor!
Ona navali na brata:
— Govorio si da je ovca, da će raditi što joj se kaže! Riješavaj problem, meni ne trebaju nevolje.
Ljubica se uzvrpolji između djece.
— Tomislave, učini nešto!
Tomislav stisne šake, gledajući ženu s mržnjom. Ali Tihana stoji ravno, pritišćući mapu na prsa.
— Ne želim nikoga strpati u zatvor, — kaže. — Želim da me se puste na miru. Ti, Tomislave, odlaziš majci. Razvod ćemo riješiti civilizirano. Stan ćemo prodati i podijeliti. Na tvoje transfere nemam prava ako ih priznaš osobnim vlasništvom. I toplice plaćaš sam.
Muž je gleda, a ona vidi kako se u njegovim očima bore bijes i shvaćanje neminovnosti. Maja ga trza za rukav.
— Pristani, dođavola. Kasnije ćemo se snaći.
Tomislav šutke se okrene i ode u hodnik. Ljubica pojuri za njim.
— Sine, kamo ideš? A toplice?
Tihana ostaje sama u dnevnoj sobi. Samo Zlatko i Maja, pokupivši torbe, uzmaknu prema izlazu. Maja dobaci na kraju:
— Žalit ćeš ti zbog ovoga.
Tihana ne odgovara.
Prođe tjedan dana. Tomislav se preselio k majci, prvo je uzeo dokumente i stvari, zatim napisao da će sam podnijeti zahtjev za razvod. Tihana ga je preduhitrila i već sljedeći dan predala tužbu sudu. Kopiju videozapisa i izvode sa skrivenog računa priložila je tužbi. Lokalnom policajcu napisala je prijavu o nezakonitom ulasku, ali bez zahtjeva za pokretanje postupka — samo da se zabilježi činjenica. Zaova više se ne pojavljuje, a svekrva blijeska na društvenim mrežama objavama o „vještici snahi“ i upropaštenom sinovljevom životu. Tihanu to ne dotiče.
U subotu Tihana sjedi u kuhinji sa šalicom čaja i gleda u račun o uplati majčinog oporavka. Iznos je prošao u potpunosti, ostalo je samo čekati datum operacije. Mobitel treperi s obavijestima — muž šalje poruke i ponovno zove. Još jednom podigne slušalicu.
— Uništila si obitelj zbog neka tisuću tristo eura! — viče bez pozdrava.
Tihana snimi glasovnu poruku i pošalje kao odgovor:
— Ne, dragi. Obitelj je uništio onaj koji je rekao da svatko živi od svoje plaće. Ja sam jednostavno počela tako živjeti. Zbogom.
Pritisne blokiranje kontakta i odloži mobitel.
Netko pokuca na vrata. Tihana trgne se, ali ode otvoriti. Na pragu stoji susjeda Vjera — ona ista koja je virila tijekom posjeta delegacije. U rukama drži pitu.
— Tihana, ispekla sam s jabukama, htjela sam te počastiti. I ne brini, mi s mužem smo sve čuli. Sve si dobro napravila. I, evo još nešto — pozovite majstora, promijenite brave. Već sam zvala svojega, može odmah doći. Besplatno, kao susjeda.
Tihana osjeti knedlu u grlu. Uzme pitu i nasmiješi se.
— Hvala, Vjera. Odmah ću nazvati.
Ona se vrati u kuhinju, skine vjenčani prsten i stavi ga na stol. Ispod njega ostaje tanki bijeli trag od dugog nošenja. Tihana protrlja prst, znajući da trag neće nestati odmah. Ali to nije strašno. Bitno je da je ispred nje majčina operacija i njezin vlastiti tihi život o kojemu nikome ne polaže račune. Izvan prozora šumi svibanj, a vjetar donosi miris cvjetnih jablanova. Priča je završila. Počinje druga.
