“Uzmi svoje stvari i gubi se dok se Iva ne vrati!” – taj je rezki, bezobrazni ženski glas zaustavio Ivu u hodniku i prikovao je za mjesto, a da nije stigla ni izuti cipele.
Naletjela je kući usred radnog dana na samo pet minuta, po zaboravljenu putovnicu. Večeras su ona i Hrvoje trebali uplatiti posljednji, presudni obrok za franšizu obiteljske pekare. Bila je to njihova zajednička želja posljednje tri godine, zbog koje su si sve uskraćivali i štedjeli svaki euro. Bez Ivine putovnice javni bilježnik jednostavno ne bi prihvatio dokumente.
No umjesto praznog stana, Iva je naletjela na tuđe glasove. Suprug i neka žena sjedili su u kuhinji za zatvorenim vratima i glasno se svađali, pa nisu čuli da su se ulazna vrata otvorila.
– Čekaj malo, ne paničari – rekao je Hrvoje. Glas joj je zvučao nekako tupo, neobično tiho. – Dogovorili smo se. Daj mi još malo vremena. Ona ništa ne zna.
– Vrijeme je isteklo, dragi moj – odsjekla je žena. – Ili danas riješiš stvar, ili ću ja sve sama reći. Dosta mi je skrivanja po kutovima i čekanja da tvoja vjerna supruga udostoji podijeliti sa mnom ono što meni po pravu pripada.
Ivi se učinilo da joj je sve unutra odjednom postalo hladno. Noge su joj postale kao od vate. Zrak u hodniku kao da je nestao. Nakon tih riječi život više nije mogao biti isti. Svi planovi, zajednički san, njihov mali svijet koji su gradili ciglu po ciglu – sve se raspalo u jednoj sekundi. Hrvoje ima drugu. I ta druga traži od njega odlučne poteze i polaže pravo na njihovu imovinu.
Uletjeti ravno u kuhinju i napraviti scenu Iva nije mogla. Jednostavno ne bi imala snage. Divlji, paralizirajući strah ukočio joj je tijelo. Ali putovnicu nije smjela ostaviti – bez nje propada važan posao zbog kojeg su tri godine radili.
Iva je oprezno, trudeći se ne ispustiti nijedan zvuk, pružila ruku i zgrabila putovnicu koja je ležala na komodi u hodniku. Zatim je tiho pripustila ulazna vrata, istrčala na stubište i pojurila niz stepenice.
Na ulici se Iva malo pribrala. Prva ju je panika zamijenila gluhim, teškim bijesom. Nije namjeravala priređivati scene bez pripreme. Izvadila je mobitel i nazvala svoju stariju sestru Branku.
– Branka, možeš li sada pričati? – Iva se trudila govoriti mirno, ali joj je glas svejedno puknuo.
– Iva, što se dogodilo? Po glasu ti čujem da nije dobro – odazvala se sestra.
– Upravo dolazim. Budi kod kuće, molim te.
Nakon dvadeset minuta Iva je sjedila u Brankinoj kuhinji, grčevito držeći šalicu s hladnim čajem. Branka je šutke slušala, povremeno odmahujući glavom.
– Ma, kakav gad – nije izdržala Branka kad je Iva završila priču. – A kako ti je pjevao! Pekara, obiteljski posao, zajednički pothvat. A sam je ženu doveo u kuću dok ti radiš kao konj! Tko je, što misliš?
– Ne znam – Iva je raširila ruke, prisjećajući se detalja. – Čekaj, nisam vidjela lice, ali glas… Glas mi je bio čudno poznat. Bezobrazan, samouvjeren. I govorila je nešto o pravima na imovinu. Branka, zar je moguće da mi Hrvoje hoće oduzeti dio u poslu? Mi smo svu ušteđevinu držali na njegovom računu zbog lakše uplate!
– Stanimo, bez panike – Branka je odlučno udarila dlanom o stol. – Novac s računa moramo maknuti. Ali prvo da razmislimo tko bi to mogao biti. Ima li Hrvoje na poslu kakvih žena?
– Tamo su gotovo svi muškarci, on radi kao glavni majstor u automehaničarskoj radionici. Od žena je samo računovođa… Čekaj. Nivesa! Nivesa, njegova sestrična koja je prije tri godine otišla u Split!
– Nivesa? – Branka je zaškiljila. – Ma daj, glupost. Zašto bi rođakinja govorila “pokupi svoje stvari i gubi se”? To je sigurno ljubavnica. Iva, stvar je ozbiljna. Ajmo zvati Jagodu, ona radi u banci, možda zna kako blokirati račun ili prebaciti lovu dok tvoj dragi ne podigne novac sa svojom ribom.
Branka je odmah nazvala Jagodu, njihovu zajedničku prijateljicu iz djetinjstva. U kuhinji je krenula prava obiteljska vijećnica. Jagoda je pažljivo saslušala situaciju preko zvučnika i odmah rekla:
– Cure, ako je račun na Hrvoja, Iva bez njegovog potpisa ne može ništa. Ali ima jedna caka. Imate potpisan predgovor za franšizu? Tu su potpisi oba supružnika. Ako Hrvoje pokuša podići novac mimo ugovora, odvjetnici tvrtke koja prodaje franšizu mogu ga tužiti za kršenje uvjeta. Iva, moraš hitno do njihovog odvjetnika. Ali najvažnije – saznaj tko je ta djevojka.
U tom trenutku Ivin je mobitel zazvonio. Na ekranu je zasvijetlilo ime muža. Iva je duboko uzdahnula, trudeći se da govori smireno, i javila se.
– Iva, gdje si? – glas Hrvoja bio je pomalo zabrinut. – Već sam kod javnog bilježnika, čeka nas za pola sata. Jesi li svratila kući po putovnicu?
– Jesam, Hrvoje, uzela sam je, u torbi je – rekla je Iva gledajući sestru i suzdržavajući drhtaj. – Dolazim, naći ćemo se ispred ureda.
– Odlično, čekam – Hrvoje je ubrzo prekinuo poziv.
– Idi – odlučno je rekla Branka. – Glumi da se ništa nije dogodilo. Potpiši dokumente. Ako novac ode u posao, ljubavnica ga sigurno tako brzo neće dobiti. Mi ćemo istodobno otkriti koja je to zmija.
Ispred javnobilježničkog ureda Hrvoje je Ivu dočekao s buketom njezinih omiljenih krizantema. Smiješio se, djelovao posve opušteno, a to je Ivu činilo još ljućom. “Kako se netko može tako pretvarati?”, pomislila je dok je potpisivala papire. Posao je bio obavljen. Franšiza je kupljena, prvi korak prema velikom životnom cilju napravljen. Ali Iva nije osjećala radost. U njoj je bio samo hladan, proračunat bijes.
Navečer se Hrvoje ispričao zbog hitnih stvari u radionici i otišao. Iva je shvatila da je to njezina prilika. Znala je da Hrvoje u garaži drži stari laptop na kojemu je spremljena njegova druga cloud memorija. Muž je često tamo bacao poslovne kontakte i osobne arhive.
Iva je naručila taksi i otišla u garažno naselje. Izgovor je bio jednostavan – treba zimske gume za sestrin automobil, a ključevi garaže uvijek su visili na zajedničkom privjesku.
U garaži je mirisalo na motorno ulje. Iva je brzo pronašla laptop, uključila ga i ukočila se. Na radnoj površini bio je otvoren program za razmjenu poruka. Hrvoje se zaboravio odjaviti.
Otvoren je zadnji razgovor. Sugovornica je bila neka “Tamara V.”. No Iva je odmah prepoznala profilnu sliku. Bila je to Biserka – bivša Hrvojeva supruga, s kojom se razišao još prije nego što je upoznao Ivu. Biserka je oduvijek bila poznata po rijetkoj pakosti i zavisti prema tuđim uspjesima. Kada su se razišli, Hrvoje joj je ostavio gotovo sve samo da nestane iz njegova života. No, činilo se, Biserkinoj pohlepi nije bilo kraja.
Iva je brzo počela listati prepisku prema gore i slika se počela mijenjati.
“Obećao si da ćeš mi vratiti moj dio za stan čim kreneš s poslom!”, pisala je Biserka. “Boli me briga za tvoju Ivu. Ako danas ne pošalješ milijun eura, sutra podnosim tužbu za podjelu naše imovine. Rok nakon našeg razlaza još nije istekao. Odvjetnik je rekao da ćemo brzo blokirati tvoje račune. Nećeš stići ni otvoriti pekaru, a već si na rubu gašenja.”
Hrvoje je odgovorio: “Biserka, imaj savjesti. Kad smo se rastali, ostavio sam ti automobil i svu ušteđevinu. Stan smo kupili zajedno, ali ti nisi uložila ni euro. Pomagao sam ti koliko sam mogao. Sada je nama s Ivom svaki euro važan. Daj da pokrenem pekaru, za pola godine počet ću ti vraćati milijun na rate.”
“Ne, danas! Ili ću doći njoj na posao i prirediti joj predstavu. Uzmi svoje stvari iz garaže i gubi se iz moga života, ali vrati mi novac!” – bila je zadnja Biserkina poruka.
Iva je pročitala tekst dva puta. Sve se u njoj okrenulo. Nikakve ljubavnice nije bilo. Bila je prljava, bezobrazna ucjena od strane bivše žene koja je saznala za veliku kupnju i odlučila se okoristiti, računajući na Hrvojevo pravno neznanje.
A Hrvoje, glup i ponosan, jednostavno ju je htio zaštititi od tog užasa i sam riješiti problem skrivajući joj financijsku prijetnju. Zato se potajno sastajao s Biserkom kod njih doma – da joj preda stare papire o onom stanu, nadajući se da će dokazati svoju ispravnost.
Iva je zatvorila laptop. Napetost koja ju je cijeli dan držala popustila je. No umjesto nje došla je odlučnost. Biserka je djelovala isključivo iz niskih pobuda – zavisti prema njihovom novom, sretnom životu i uspjehu. Iva nije namjeravala dopustiti toj ženi da uništi njihovu obitelj.
Nazvala je Branku: – Branka, odustajemo od priče o ljubavnici. Gore je. Bivša žena se pojavila i ucjenjuje Hrvoja sudom zbog imovine.
– Biserka? Ta pijavica? – naljutila se Branka. – Dobro, Iva, muž moje prijateljice je odličan odvjetnik za građanske sporove. Jesu li ti prepiske na mobitelu? Beži kući, idemo toj dami zatvoriti usta.
Dva dana kasnije Iva je sama zakazala Biserki sastanak u malom kafiću na periferiji grada. Hrvoje o tome nije imao pojma. Kad je Biserka ušla, ležerno njišući bokovima i bahato se smiješeći, Iva se nije ni pomakla.
– Gle, sama gazdarica je došla – otegnula je Biserka sjedajući preko puta. – Hrvoje ti se ipak požalio?
– Hrvoje ne zna da sam ovdje – mirno je rekla Iva, stavljajući na stol debelu mapu s papirima. – Ovo je ispis tvoje prepiske s mojim mužem. Prijava za ucjenu. A ovo je kopija našeg bračnog ugovora s Hrvojem i izvadak iz zemljišne knjige.
– Stan o kojem pričaš Hrvoje je kupio prije braka, novcem od prodaje svog predbračnog poslovnog prostora. Ti u njemu nisi ni prijavljena. Moj odvjetnik je sve provjerio. Nijedan sud u Hrvatskoj neće zaplijeniti njegovu osobnu imovinu, a ti nećeš dobiti ništa. Samo si blefirala, nadajući se da će se Hrvoje prestrašiti za pekaru i dati ti vas obiteljski novac.
Biserkino se lice istog trena izobličilo od bijesa. Sva njezina drskost nestala je u trenu.
– Misliš da si pametna? – siknula je. – Uredit ću vam život.
– Nećeš – Iva ju je mirno pogledala ravno u oči. – Ako se još jednom približiš mom mužu, napišeš mu bilo što ili se pojaviš u blizini naše pekare, ova prijava ide ravno u državno odvjetništvo. Pravno gledano, ti si nitko. I iz našeg života izlaziš sada. Zauvijek.
Biserka je zgrabila torbu, skočila sa stolca i ni ne pozdravivši, gotovo istrčala iz kafića. Shvatila je da je izgubila na svim frontovima.
Navečer je Iva pripremila svečanu večeru. Kad se Hrvoje umoran vratio s posla, prišla mu je, zagrlila ga i pred njega na stol stavila onu mapu.
– Iva… što je to? – Hrvoje je začuđeno pogledao papire, a potom i svoju ženu. – Otkud ti ovo?
– Znam sve, Hrvoje – nježno je rekla Iva. – I o Biserki i o njezinim prijetnjama. Čula sam vaš razgovor kad sam dotrčala po putovnicu. Prvo sam pomislila Bog zna što, ali zatim smo cure i ja sve razjasnile. Problem s Biserkom je riješen. Neće nas više uznemiravati, Brankina prijateljica, odvjetnica, sve je provjerila, Biserkini zahtjevi su prazna priča.
Hrvoje je nekoliko minuta šutio. Zaklonio je lice rukama, a kad ga je podigao, u pogledu su mu se miješali zahvalnost i olakšanje.
– Oprosti mi – tiho je rekao. – Glupan sam. Htio sam sve riješiti sam, nisam te htio uvlačiti, bojao sam se da ćeš se prestrašiti ili pomisliti da nešto mutim iza tvojih leđa.
– Mi smo obitelj, Hrvoje – nasmiješila se Iva i sjela pokraj njega. – Sve probleme od sada rješavamo zajedno. Bez tajni.
Dva tjedna kasnije pekara je svečano otvorena. Iva je sama stajala za blagajnom, Hrvoje je složio svježe pecivo u izlog, a Branka i Jagoda pomagale su iza pulta i primale narudžbe prvih kupaca. Do večeri je svo pecivo bilo rasprodano. Iva je sjela za stol kako bi prebrojila prvu čistu zaradu. Hrvoje joj je prišao s leđa, spustio joj ruke na ramena i tiho upitao:
– Pa, gazdarice, jesmo li u plusu?
Iva je preračunala novčanice, spremila ih u blagajnu i nasmiješila se:
– Jesmo, Hrvoje. Ima za najam idućeg mjeseca, još nam i višak ostane. Javi Branki neka dođe na večeru – slavimo prvi radni dan.
