Telefon je zazvonio u pola sedam ujutro dok je Zrinka još stajala u hodniku s jednom cipelom u ruci. Na ekranu je pisalo: Tihana. Nije se javljala dok nije navukla drugu cipelu, a onda je ipak pritisnula slušalicu i prislonila je ramenom.
— Zrinko, hitno mi treba četiri stotine eura. Marko ide na kamp, onaj jezični, i još na instrukcije iz matematike, a znaš ti kakve su danas cijene.
Bez „dobar dan“, bez „kako si“. Odmah četiri stotine eura i Marko.
— Dobro jutro — rekla je Zrinka.
— Da, dobro, dobro. Hoćeš li danas prebaciti? Eto, mjesto u kampu nam ode.
***
Marka su doveli zimi, kad mu je bilo dvije godine i tri mjeseca. Tihana je stajala na pragu s torbom preko ramena i kolicima u kojima je spavao Zrinkin nećak, a govorila je brzo, kao da se boji da će je netko prekinuti.
— Zrinko, ma na par mjeseci samo. Meni sada nikako ne paše. Tomislav me ostavio, novca nema, moram tražiti posao, a kud ću s njim. Mama je rekla da si slobodna, tebi je lakše.
Slobodna. Ta se riječ u njihovoj obitelji zalijepila za Zrinku kao etiketa koja se ne da otrgnuti. Trideset i jedna godina, svoj jednosobni stan u Dubravi, računovođa u građevinskoj tvrtki, neudana, bez djece. Znači — slobodna. Znači — lakše joj je.
— Tihana, ja radim. Izlazim iz kuće u šest, vraćam se u osam.
— Pa ima vrtić! Dat ću ti koji euro kad se snađem. Ma Zrinko, sestro.
Majka je nazvala iste večeri.
— Što ćeš, rodnu sestru s djetetom izbaciti na ulicu? Muž joj je pobjegao, nije pri sebi. A ti si sama kao prst, tebi nije teško. Bog ti nije dao svojih — pa pomozi nećaku.
Bog nije dao. I to je bilo rečeno. Uzgred, kao da govori o vremenu.
Zrinka je uzela Marka na par mjeseci.
Par mjeseci razvuklo se toliko da je Zrinka izgubila račun. Tihana je prvo „tražila posao“. Onda ga je našla, ali „nije se složila sa šefom“. Onda je otišla u Opatiju „da se raspiše, jer je umalo poludjela“. Iz Opatije je slala slike — ona na brodu, ona sa zagorjelim muškarcem, ona u restoranu. Novac nije slala.
Marko je krenuo u vrtić kraj Zrinkine zgrade. Zrinka je ustajala u pet kako bi ga uspjela spremiti, odvesti i stići na posao. Bolovao je često, kao sva djeca iz vrtića, pa bi uzimala slobodne dane bez plaće ili noćima sjedila nad izvještajima da danju može biti s njim. Kupila mu je krevetac, a kasnije rasklopila kauč jer je krevetac postao premalen. Cipele, jakne, kape — sve se to kupovalo nekako samo od sebe, bez zbrajanja, jer valjda neće dijete hodati u poderanom.
Tihana se pojavljivala svaka dva-tri mjeseca. Donijela bi pokoju igračku, izljubila Marka, zaplakala kako ga je zaželjela, sunce svoje, a dva sata poslije odlazila — imala je „posla“, „sastanak“, „novog dečka, ne možeš ni zamisliti kakvog“.
— Ti bar ostavi koji euro za pelene — rekla joj je jednom Zrinka.
— Zrinko, ma meni je sada zbilja teško. Čim se zaposlim, sve ću vratiti, do zadnjeg centa.
Marko je Zrinku zvao „mama Zrinko“. Sam od sebe, nitko ga nije učio. Pokušala ga je ispravljati, govorila je „ja sam teta“, ali on nije razumio, pa je odustala.
Zaspao joj je na ramenu dok mu je čitala o Hlapiću. Sa četiri godine znao je sva slova napamet jer mu ih je Zrinka slagala na hladnjak od magneta. Plakao je kad je odlazila na posao, a čekao ju je na vratima kad bi se vratila.
Pet godina.
Tihana ga je odvela ljeti, pred polazak u školu.
Došla je kao druga žena — udebljana, u finom kaputu, s novim mužem Krešom koji je čekao u autu.
— Eto, Zrinko, spremna sam. Krešo zarađuje, imamo stan, upisat ću Marka u dobru školu, ima gimnazija u blizini. Hvala ti, naravno, puno si me pomogla.
— Tihana, on ima sedam godina. Ovdje je živio cijeli život.
— Pa on je moj sin. Što se ponašaš kao da si tuđa. Dijete treba biti uz majku.
Marko nije htio ići. Držao se za Zrinkinu jaknu i ridao toliko da su susjedi pogledavali kroz prozore. Tihana je nervozno odvajala njegove prste.
— Marko, dosta sramoćenja. Idemo k mami. Kod mame će ti biti super, imat ćeš svoju sobu.
Zrinka je sjedila na podu u hodniku dok su silazili. Čula je kako Marko plače na stubama. Onda su se zalupila ulazna vrata i nasta tišina.
Skupila je njegove magnete s hladnjaka u kutiju od cipela. Spremila ih je u ormar, na gornju policu.
Tri godine Tihana gotovo da nije nazvala. Za Novu godinu — usputno „sretan blagdan“, za Zrinkin rođendan — ponekad bi se sjetila, ponekad ne. Marka joj nije dovodila. „Zrinko, neugodno mi je, vući se preko cijelog Zagreba, a on je zauzet, ima treninge.“
Zrinka je sama dolazila. Donosila bi darove, vikendom su šetali parkom kraj njihove zgrade kad bi Tihana dopustila. Marko je pomalo odrastao, bilo ga je sram grliti je na ulici, ali u parku, kad nitko nije gledao, svejedno bi je uhvatio za ruku.
A onda su i ti susreti zamrli. Čas Tihana „otišla na vikendicu s Krešom“, čas „Marko kod instrukcija“, čas jednostavno nije podigla slušalicu.
I evo — pola sedam ujutro. Četiri stotine eura.
— Tihana, čekaj. Kakvih četiri stotine eura?
— Pa govorim ti. Kamp, instrukcije, i treba mu oprema za školu, sav je izrastao. Meni je sada tijesno, Krešo preustrojava firmu, sve mu je u optjecaju. A ti njega voliš. Ti si ga odgojila. Tebi nije teško.
Tu rečenicu „ti si ga odgojila“ Zrinka je čula prvi put nakon tri godine. Prije je govorila — „on je moj sin“, „dijete pripada majci“. A sada, kad je zatrebao novac, odgojila.
— A Krešo? Rekla si da zarađuje.
— Objašnjavam ti — on je sada sve uložio u posao. I što se Krešu miješa? To nije njegovo dijete. Tomislavljevo. Odnosno moje.
— A Tomislav? To je njegov sin. Neka plaća alimentaciju.
U slušalici je teško uzdahnula, s jecajem.
— Zrinko, zafrkavaš me? Tomislava nisam vidjela sto godina. Gdje da ga nađem? Molim te kao čovjek — sestru rođenu. Ti imaš plaću, imaš karijeru, živiš sama, trošiš samo na sebe. A ja sam majka, imam dijete.
— Imaš dijete već deset godina. Marko nije jučer rođen.
— Pa što? Djeca stalno traže novac! Ti to ne znaš jer nemaš svoje.
Eto ga. Zrinka se nije ni iznenadila. Znala je da će to reći, čekala je, a opet ju je pogodilo kao vrela voda.
— Nemam svoje — ponovila je Zrinka. — Zato sam pet godina odgajala tvojega.
— Opet ti sa starim! Sto godina je prošlo! Što si zapela: odgojila, odgojila. Jesam li te tjerala? Sama si ga uzela!
Zrinka je to jutro zakasnila na posao. Sjedila je u hodniku na stolici, u cipelama i kaputu, i računala.
Nikada prije nije računala. Nije htjela. A onda je uzela papirić s receptom od obiteljskog liječnika, okrenula ga i na poleđini počela pisati.
Vrtić — plaćala ga je sama bez popusta, tuđe dijete nije bilo upisano na nju. Prvo. Odjeća i obuća — svake sezone. Drugo. Igračke, knjige, radni listići. Lijekovi — Marko je sa šest godina imao upalu pluća, a ona je uzela dopust bez plaće. Zubi — vodila ga je privatno jer se u državnoj ambulanti čekalo mjesec dana. Krevetac, kauč, posteljina, dječje posuđe.
Ispalo je da je za pet godina iz vlastitog džepa izvukla toliko da godinu dana ne bi morala raditi.
A Tihana nije dala ni centa. Ni za pelene, ni za jaknu, ni za lijekove.
I sada je tražila četiri stotine eura. Danas. Da joj mjesto u kampu ne ode.
Zrinka je presavinula papir na četvero i spremila ga u torbu.
Navečer je Tihana nazvala ponovno. Ovaj put mirnije, ulazeći iz daleka.
— Zrinko, jesi li razmislila? Ne inzistiram na četiri stotine. Daj barem tri stotine, ili dvjesto pedeset, samo za kamp.
— Neću dati, Tihana.
Stanka.
— Kako misliš nećeš dati?
— Mislim baš to. Neću dati ni četiri stotine ni dvjesto pedeset. Ti si njegova majka. Uzela si ga kad ti je odgovaralo. Sad ga sama uzdržavaj.
— Zrinko! — glas joj je poskočio. — Kako ti uopće jezik služi da to kažeš! Pa to je Marko! Nosila si ga na rukama!
— Nosila sam. Pet godina. Besplatno. A ti si se u to vrijeme vozila brodom u Opatiji. Molila sam te da ostaviš barem za pelene — sjećaš li se što si rekla? „Čim se snađem, vratit ću.“ Gdje je moj novac, Tihana? Do zadnjeg centa, obećala si.
— Ti… ti mi prigovaraš za staro? Meni tada nije bilo do toga! Život mi se rušio!
— A meni se nije? Ustajala sam u pet ujutro. Noćima sam radila izvještaje da danju mogu sjediti s njim. Tri godine se nisam udala jer kakvom muškarcu treba žena s tuđim djetetom koje ne može čak ni posvojiti jer je majka živa i zdrava i vozi se brodovima.
U slušalici je zaplakala. Stvarno ili ne — Zrinka je odavno prestala razlikovati.
— Mislila sam da ga voliš — rekla je Tihana tankim glasom.
— Volim ga. Zato ti i neću dati novac. Jer on neće otići za kamp. Znam ja tvoje kampove. Nađi Tomislava i podnesi zahtjev za alimentaciju — to je legalno i pravedno. Ili zamoli Krešu, kad si već udana. Ali ja ti nisam bankomat koji se uključi kad ti je „sve u optjecaju“.
Majka je nazvala dan kasnije. Zrinka je znala da hoće.
— Zrinko, što čujem. Odbila si sestru?
— Zdravo, mama.
— Nemoj mi „zdravo“, nego odgovaraj! Tihana je u suzama, dijete joj ostaje bez kampa, a ti, rodna teta, nisi ni centa dala! Kako te nije sram!
— Mama, ja sam pet godina odgajala Marka. Gdje je bila Tihana?
— Ma imala je teške trenutke! Što se praviš da si tužitelj pa sve brojiš! Rodna krv, a ti kao da si tuđa.
— Rodna krv. A kad je meni bilo kasno za svoj život i sjedila sam s tuđim, u biti, djetetom — kakva je to bila krv?
Majka je na trenutak zastala.
— Pa sama si pristala. Nitko te nije silio.
— Jesam. Zato što si ti rekla „Bog nije dao svoje, pomozi nećaku“. Sjećaš se? Pomozi. Pomogla sam. Pet godina. A sada Tihana traži još i opet sam ja loša.
— Ona ne traži, ona moli!
— Traži, mama. S „trebala bi“ i „nemaš svoje“. To nije molba.
— Evo što ću ti reći, Zrinko — majka je snizila glas, a Zrinka je znala da slijedi presuda. — Ne daš novac — nemoj dolaziti ni za blagdane. Kad si već tuđa.
— U redu — rekla je Zrinka. — Neću doći.
Ona je prva spustila slušalicu. Prije je uvijek čekala da majka završi.
Tihana je ušla s posljednjim adutom tjedan dana kasnije. Poslala je poruku, dugu, pola ekrana.
Suština je bila jednostavna: „Kad si takva, reći ću svima da je rođena teta odbila pomoći djetetu. Da si ga bacila iz života kad ti je prestao trebati. Vidjet ćemo kako će te ljudi gledati.“
Zrinka je stajala za štednjakom i čitala. Pročitala je dvaput. Zatim je polako, birajući svaku riječ, otpisala:
„Reci. A ja ću pokazati račune. Sačuvala sam ih — za vrtić, za doktore, za sve. Pet godina. I ispričat ću kako nisi mogla ostaviti ni za pelene dok si se vozila po Opatiji. I kako si uzela Marka čim ti je odgovaralo, a onda me tri godine nisi puštala do njega. Vidjet ćemo, Tihana, koga će ljudi osuditi.“
Nije, naravno, imala sve račune. Ponešto je ostalo — potvrde iz privatne poliklinike, ugovor s vrtićem. Ali Tihana to nije znala. I Tihana je zašutjela.
Zauvijek.
Prošlo je proljeće, počelo je ljeto. Za majčin rođendan — napunila je šezdeset pet — Zrinku nisu pozvali. Saznala je kad je vidjela da je rođakinja objavila fotografije proslave. Svi su bili tamo: Tihana, Marko u novoj košulji i majka na čelu stola. Bez nje.
Zrinka je gledala Marka na fotografiji. Izdužio se, postao nespretan kao svi tinejdžeri, ali oči su ostale iste — prepoznala bi ih među tisućama. One iste oči koje su je gledale odozdo kad mu je čitala o Hlapiću.
Poziv je stigao u lipnju, kasno navečer, s nepoznatog broja.
— Mama Zrinko? — glas je pucao, preskakao s niskog na visoki. — Ja sam, Marko. Javljam se s prijateljevog telefona. Mama mi ne da da te zovem, kaže da si nas ostavila.
Zrinka je sjela na stolicu.
— Marko. Nisam te ostavila. Čuješ li me? Nikad.
— Znam — rekao je tiho. — Sjećam se kako si slova s magnetima stavljala na hladnjak. Sve se sjećam. Samo mama kaže drukčije.
Razgovarali su desetak minuta. O školi, o tome da se sada zainteresirao za robotiku, da nešto lemi. Zrinka je slušala i bojala se disati da ga ne prestraši. Na kraju je rekao:
— Javit ću ti se opet. Samo nemoj govoriti mami, u redu? Inače će mi uzeti telefon.
— Neću — obećala je Zrinka. — Javi se, sunce. Kad god želiš.
Tonovi.
Javio se još dvaput. Onda je prestao — ili je prijatelju ponestalo telefona, ili je Tihana nanjušila. Zrinka nije znala. Broj s kojeg je zvao više se nije javljao.
Izvukla je gornju policu i kutiju od cipela. Otvorila je. Magneti — plavo „A“, crveno „B“, žuto „C“. Sva slova po kojima je učio čitati, ležeći joj na ramenu.
Zrinka ih je slagala na hladnjak, jedno za drugim, kao nekada. M-A-R-K-O.
Stajala je i gledala. Zatim je uzela telefon, našla zadnji broj s kojeg je zvao i spremila ga pod imenom Marko. Stavila je telefon na stol, zaslonom prema gore, da vidi ako se upali.
U tom je trenutku shvatila: ljubav se ne mjeri novcem ni riječima o krvi. Ljubav je ono što ostane kad se oduzmu isprike. A reći „ne“ onome koji te gleda samo kao izvor najveći je čin ljubavi prema sebi — jer tek tada onaj koga si stvarno voljela može naučiti da se ljubav ne može kupiti.
