Odveo sam unuku na bazen u resort za njen šesti rođendan, nadajući se da ću joj pružiti sretan dan nakon najteže godine u našem životu. Onda me neka strankinja pogledala u kupaćem kostimu i upitala nije li me sram što se u ovim godinama pokazujem. Htio sam otići, ali Matea je imala drugačiju ideju. Godinu dana nakon što su moja kći i njen muž poginuli u prometnoj nesreći, još uvijek se navikavam govoriti stvari koje nikad nisam mislio da ću izgovoriti sa šezdeset pet godina.
„Završi doručak.“ „Gdje su ti cipele?“ „Operi zube ponovno.“ Nakon nesreće preuzeo sam brigu o unuci Matei. Tada je imala pet godina. Postao sam joj ne samo djed, nego i onaj koji priprema užinu, potpisuje školske papire i sjedi uz njen krevet kad je tuga probudi u mraku. Zato kad je došao Matein šesti rođendan, htio sam joj dati nešto lijepo. Novac je bio oskudan. Moja mirovina nije bila dovoljna, pa sam uzimao dodatne smjene u trgovini. Štedio sam gdje sam mogao, i mnogo puta sam sebi rekao „ne“ češće nego njoj. „Želiš li zabavu?“ pitao sam. „Tortu? Balone? Prijatelje iz škole?“ „Dida, samo želim dan s tobom.“ „Samo sa mnom?“ Nasmiješila se. „Samo nas dvoje. Radimo nešto zabavno.“ Zamalo sam odustao od rezervacije resorta. Bilo je skuplje nego što bih inače potrošio, ali uštedio sam za to i želio sam da ima jedan dan koji će se činiti laganim.
Htio sam dan koji ne miriše na izbjeljivač, blagajne i brigu. Dan u kojem se može osjećati kao druge djevojčice kojima je najveći problem izbor između torte i sladoleda. Zato sam platio ležaljke, spakirao torbu i obećao si da neću cijeli dan provesti u grižnji savjesti. Matea je pitala: „Možemo li dobiti iste kupaće kostime?“ Nasmijao sam se. „Iste kupaće?“ „Da izgledamo kao tim.“ To me pogodilo. Na jutro njenog rođendana pomogla mi je spakirati ručnike, kremu za sunčanje i dva soka koje je nazvala „sok za nuždu“. Naručio sam jednostavne plave kupaće kostime s bijelim rubom. Njen je imao mali volan na ramenu. Moj je bio običan i potpuno pokrivajući. Kad smo stigli, Matea ih je podigla i rekla: „Savršeno.“ „Savršeno za što?“ „Da ljudi znaju da smo tim.“ Kad smo stigli u resort, doslovno je poskakivala. Bijeli suncobrani. Čisti ležaljke. Žene u elegantnim pokrivalima, s torbicama s logom. Matea je stisnula moju ruku. „I mi ovdje pripadamo“ rekla je. Neko vrijeme sve je bilo savršeno. Matea je prskala. Ja sam prskao natrag. Obavila mi je ruke oko vrata i šapnula: „Najbolji rođendan ikad.“
Onda smo izašli iz bazena. Iza nas je jedna žena glasno rekla: „O moj Bože.“ Okrenuo sam se. Izgledala je oko trideset godina. Elegantan šešir, sjajne usne, skupe sunčane naočale podignute u kosi. Dvije žene sjedile su iza nje s ledenim pićima i istim torbicama. „Taj kupaći. U ovim godinama?“ Odmjerila me. „Nije li vam sram?“ Trepnuo sam. „Oprostite?“ Kratko se nasmijala. Njezine prijateljice su se zahihotale. Pogledao sam se dolje. Bio sam potpuno pokriven. Ništa izrezano. Ništa upadljivo. Samo običan kupaći na običnom čovjeku koji pokušava provesti sretan dan sa svojom unukom. „Ovdje je bazen“ rekao sam tiho. „Ovdje su djeca.“ „Neke stvari jednostavno nisu ugodne za sve ostale.“ Lice mi je gorjelo. „Pokriven sam“ rekao sam. Ona se nasmiješila, što je bilo još gore. Htio sam otići. Ne zato što je bila u pravu. Nego zato što nisam želio da Matein rođendan bude o tome kako se njenog djeda javno ismijava. Matea je pogledala prema meni. „Dida?“ Prisilio sam se na osmijeh. „Dobro sam, dušo.“ Nisam bio dobro. Matea je stajala trenutak i promatrala ženu. Zatim se nagnula i šapnula: „Moram na zahod.“ „Idem s tobom.“ „Može me odvesti ona“ pokazala je prema stalku za ručnike, gdje je mlada zaposlenica u crvenoj majici slagala čiste ručnike. Prije nego što sam odgovorio, Matea je otišla do nje i pitala: „Možete li mi pokazati gdje je?“ Zaposlenica se nasmiješila. „Naravno.“ Iza mene je žena rekla svojim prijateljicama: „Neki ljudi stvarno trebaju ogledalo.“ Matea je to čula. Nekoliko minuta kasnije vratila se, držeći zaposlenicu za ruku. Pored njih je došao muškarac u resort majici mornarsko plave boje, s bedžem. Matea je pokazala izravno na ženu. „Ona je“ rekla je. „Zbog nje je moj djed htio otići s mog rođendana.“
Sve se zaustavilo oko nas. Ustao sam, iako koljena nisu bila stabilna. Muškarac je istupio. „Ja sam Marko, upravitelj bazena.“ Žena se kratko nasmijala. „Ma daj. Ovo je smiješno.“ Marko ju je mirno pogledao. „Djevojčica kaže da ste grubo razgovarali s njenim djedom. Želim znati što se dogodilo.“ Žena je prekrižila ruke. „Samo sam se šalila. Ljudi su preosjetljivi.“ „Rekli ste da me treba sramiti što u ovim godinama nosim kupaći“ rekao sam. „Rekli ste da su ovdje djeca.“ Jedna od njenih prijateljica promrmljala je: „Ivana…“ Dakle, zvala se Ivana. Ivana je zakolutala očima. „Nisam to mislila tako kako on to prikazuje.“ Tada je iz susjednog reda ustala jedna žena. „I ja sam čula“ rekla je. „Djed govori istinu.“ Ivana je siknula: „Nemaš pojma o čemu pričaš.“ Svjedokinja nije odustala. „Znam što sam čula.“ Marko je kimnuo, zatim pogledao prema terasi gdje su se okupljale žene s bedževima. „Molim vas, ostanite ovdje“ rekao je. Mahnuo je ženi u sako koja je dolazila s terase. Čim ju je Ivana ugledala, promijenila je stav. Žena u saku zaustavila se. „Problem?“ Marko je odgovorio: „Ova gošća je nepristojno govorila drugoj gošći pred djetetom.“ Žena u saku pogledala je Ivanu, zatim brendiranu torbu pokraj njezine ležaljke. „Ivana“ rekla je mirno, „je li to istina?“ Ivana je pokušala nasmiješiti se. „Iva, ovo je pretjerivanje.“ Dakle, koordinatorica se zvala Iva. „Danas sam pozvana ovdje jer resort i naš brend rade kampanju o obiteljima i ženama svih generacija koje se ovdje osjećaju dobrodošlo. Shvaćaš li koliko si loše predstavila to sada?“ Ivana je rekla: „Samo sam se šalila.“ Ivino lice nije se promijenilo. „Nije bilo smiješno.“ „Više nisi dio događaja. Molim te, pokupi svoje stvari.“
Ivana je pogledala svoje prijateljice. One su prestale smiješiti se. „Ozbiljno?“ „Da.“ Prije nego što je mogla išta dodati, čuo sam vlastiti glas. „Vidjeli ste starijeg čovjeka i odlučili da bi me trebalo biti sram. Moja unuka vidjela je nekoga koga voli. To je važnije.“ Ivano lice se stvrdnulo. Na trenutak sam pomislio da će reći nešto gore. Nije. Zgrabila je torbu. Jedna prijateljica odmah ju je slijedila. Druga me pogledala kao da se želi ispričati, ali nije. Samo je požurila za njima. Tek nakon što su otišle, primijetio sam da drhtim. Marko se okrenuo prema meni. „Jako mi je žao što se ovo dogodilo ovdje.“ Prvo što mi je ponos rekao bilo je: „Ne trebamo poseban tretman.“ Izraz lica mu je omekšao. „Ne nudim sažaljenje. Nudim ručak, jer nijedno dijete ne bi trebalo imati rođendan prekinut na ovaj način.“ Zamalo sam odbio. Matea je povukla moju ruku. „Molim te, ostanimo. Ne želim ići kući zbog nje.“ Pa sam duboko udahnuo i rekao: „U redu. Ostajemo.“ Iva se kasnije vratila. „Željela bih vas zamoliti nešto, ali samo ako vam je ugodno.“ „Radimo mali zid s fotografijama u predvorju resorta. Prave obitelji, ne modeli. Samo jedna slika iz današnjeg dana. Ako radije ne, potpuno razumijem.“ Prvi instinkt bio je ne. Onda me Matea pogledala. Ne moleći. Samo s nadom. I shvatio sam u tom trenutku: ako kažem ne zbog Ivane, onda Ivana još uvijek odlučuje kako će me drugi vidjeti. Zato sam ustao. Prije nego što smo krenuli prema bazenu, sklopio sam svoje pokrivalo i ostavio ga na ležaljci. Shvatio sam da ostanak nije dokazivanje Ivani. Nego poučavanje Matee da sram nikad ne bi trebao imati tu moć. Ne bi trebao nas otjerati kući. Ne bi trebao smanjiti tvoje tijelo. Ne bi trebao ukrasti uspomenu koju si zaslužio s ljubavlju. Fotografkinja nas nije puno pozirala. Samo je tražila da hodamo držeći se za ruke prema vodi. Na pola puta Matea je šapnula nešto što me nasmijalo, i baš tu sliku su odabrali.
Kasnije nam je Iva poslala kopiju fotografije. Na njoj nisam izgledao mlado. Nisam izgledao glamurozno. Izgledao sam sretno. A pored mene Matea je izgledala sigurno. To je bilo dovoljno. Tijekom ručka Matea je jela pomfrit, limunadu i rođendanski kolačić sa svjećicom. Pritom je izvukla jedan od sokova iz naše torbe i gurnula ga preko stola prema meni. „Za nuždu“ rekla je. Nasmijao sam se tako glasno da sam umalo zaplakao. Navečer, nakon što smo stigli kući, Matea se privukla kraj mene na kauč u pidžami, još uvijek blago mirišući na klor i kremu za sunčanje. „Jesi li se dobro proveo na mom rođendanu?“ upitala je. Nasmiješio sam se. „Jesam.“ „Što ti je bio najdraži dio?“ „To što si stala uz mene.“ Razmišljala je trenutak. Zatim se naslonila na mene i rekla: „Ti uvijek pomažeš meni. Danas sam ja pomogla tebi.“ Ivana je htjela da odemo. Matea me podsjetila da smo još uvijek tim.
Što mislite o ovome? Molim vas, napišite svoje mišljenje u komentarima i podijelite ovu priču! Ako biste mogli dati savjet bilo kojem liku u priči, što bi to bilo? Razgovarajmo o tome u Facebook komentarima.
