Nisu uspjeli sačuvati…
Ispod prozora bolničke sobe, metalni krov nadstrešnice. Kiša jesenja, oštra, tvrda, bubnjala je glasno i nelagodno.
Marina se probudila zbog tog zvuka i ležala slušajući samu sebe. Tu su je operirali odstranili su joj cistu i zajedno s njom i jajnik. Godine, valjda? Ipak, u toj bolnici su ležale žene raznih godina.
Blijeda svjetlost dolazila je iz pritvorenih vrata hodnika. Miris valerijane i klora…
I onda, kroz siktanje kiše, Marina je čula jecaj, kao da netko tužno kune noć. Slušala je mirno tišina. A onda opet.
Sjela je na krevet i odmah znala plače djevojka, nekih šesnaestak godina, pod suprotnim zidom. O njoj su već šuškale komplikacija nakon ilegalnog pobačaja. Sama se probila pletaćom iglom. Stari način…
Marina je prešla, sjela na prazan krevet nasuprot djevojci što je jecala. Djevojka je bila zamotana u bijelu dekicu, izvirivala su samo mršava koljena i raspucana kosa preko jastuka. Marina uze dekicu s praznog kreveta i prebaci je preko djevojke hladno je.
Djevojka izvuče nos, obrisala ga dječje, rukavom. Operirali su je danas, pet sati na stolu. Sanitarac joj šapnu apsces, odstranili su joj maternicu.
Boli li? prošaptala je Marina, iako to nije bilo potrebno. Kiša je svejedno tutnjala.
Djevojka odmahne glavom ne.
Možda ti nešto treba? Žedna si?
Mogla bih popiti…
Marina se vrati svojoj noćnoj ormariću, natoči topli slatki čaj iz termosice.
Na, pridigni se malo pomogne joj podići jastuk.
Hvala proguta tri duga gutljaja.
Ne plači, nema više smisla.
Opominjati ju poželi. O čemu si mislila, glupavo dijete? Cijeli život si je uništila! Djecu si izgubila. I samo čudo je što si ostala živa! Ali ne sada. Šutjela je Marina. Već dovoljno teško joj je anestezija popušta, shvaća što je učinila.
Nitko me ne treba uzdahne djevojka.
Kako ne? Trebaš svojima. Majci. Nemoj tako.
Njemu ne trebam. Njemu nije stalo do mene.
Pa zar zbog njega plačeš? Evo ti tuge. Sad moraš misliti samo na sebe, na zdravlje, da se oporaviš što prije.
Ne želim. Možda i želim umrijeti. Ne mogu živjeti bez njega. Volim ga, volim lice joj se izvilo, usne poplavile, skliznula niz jastuk, okrenula se, pa opet počela plakati.
Kiša joj je odgovarala, metalno gunđala ispod prozora.
Marina položi dlan na djevojačko rame, ništa ne reče. Što reći djetetu izgubljenom među vlastitim sjenama? Što sada izgovoriti, kad se sve već razlilo?
Je li zaljubljenost ta groznica svijeta mladih, vrijedna ovih plača? Da je volio, ne bi je pustio u nesreću. Kukavica je i sebičnjak, ako je znao za trudnoću i nije je podržao. Ali, hoće li ona to povjerovati?
Ispričaj mi domisli se Marina, način kako da joj zamuti misli.
Djevojka okrene glavu, obriše nos, pa započne. Prebacuje, preskače, opravdava se sebi i svima.
Zajedno su trenirali atletiku. On je bio iz susjednog sela, iz druge škole. Ljepotan, nada atletskih krugova, dolazio bi motorom, curice su od njega gubile glavu. Ona ni sanjala nije da bi je odabrao. A odabrao je. Jednog ljeta, otišli su na natjecanje, smjestili ih u seosku školu. Cure u jedan kabinet, dečke u drugi.
Govorila je i govorila, redala nebitne detalje.
Sve se dogodilo u praznom kabinetu, romantično, čak su svijeću upalili. San joj se ostvario on ju je izabrao. Kako da ne pristaš kad te ljubi onako nasrtljivo?
Rekao je da pazi, znam, i onda me ljubio, bilo je lijepo. Ne možete zamisliti.
I onda?
Onda je htio opet, tik pred povratak. Trenerica se pojavila, pa smo se sakrili ispod stola. Smijali se… Bilo je predivno. Tad nismo ništa više.
I dalje?
Onda više ne znam. Promijenio se. Udaljio se. Treninzi više nisu bili isti pa sam dolazila u njegov termin, a on kao da me ne vidi. Izmakne ruku, pogleda me onako… A cure mi rekle da je s Ivanom iz Lukavca niz obraz joj sklizne suza.
Znao je da si trudna?
Kimnula je.
I što onda?
Pokucao si po čelu, kao da sam luda. Onda sam ga još jednom tražila, otišla kod njega doma. Tad se uplašio, vikao. Ali ja ga volim, znate? Nikog drugog ne trebam! Nikoga! pokrila je lice dekom, ramena su joj drhtala Igla sam dezinficirala, nisam znala da će ovako biti doda tiho kroz jecaj.
Od njene dječje naivnosti Marina je osjetila teret koji ni kiša ne može odnijeti.
Pravo dijete još, nema pojma što je napravila. Plakala bi za sobom, ali suze lije za izgubljenim snom. A kakva ljubav? Samo mamurluk dječje zaljubljenosti u hladnog pustolova. Sve je to već viđena priča.
Kako ti je ime?
Vedrana. Vedrana Rosandić.
Rosandić? Zar nisi iz Vrpolja?
Kimnula je.
Otac ti je Ivan, zar ne?
Da… zabrinuto odmahne Samo… roditelji su se davno rastali. Molim vas, mami ne recite! Ona i ne zna. Misli da sam kod prijateljice u Vrbnom. Molim vas!
Ne zna? O Bože! Kako to…
Ivan Rosandić bio je školski kolega Marine. Sjećala se i žene mu. Anica, mala šiljatog nosa, išla godinu-dvije iza.
Vedra, mami ipak treba javiti. Kako…
Ne, ne! Ubit će me! Istjerat će me iz kuće. Nemojte!
Neću, ne brini. Hajde, spavaj već, posivila si. Treba ti odmora.
Samo ne govorite mami.
Vedrana poslušno okrenu bokom, sklopi ruke pod obraz, kao dijete, i zaklopi oči. Marina zategnu deku i legla na svoj ležaj. Druge žene u sobi vjerojatno nisu spavale, morale su čuti razgovor.
Svakako će liječnici javiti majci gdje joj je kći. Možda su već i javili. Ali o tome Marina nije htjela govoriti.
A vani je kiša isprala tamu, dolazio je sivi dan. S kišom je odlazila noć.
Tako žao… Žao tog izgubljenog, najvećeg blagoslova majčinstva.
Ujutro, uz Vedranin krevet, plakala je Anica, njezina majka. Sjela je nasuprot zgrčenoj kćeri, njihala se naprijed-nazad na metalu kreveta, pogrbljena u boli.
Zašto? Zašto? Moje malo dijete… Kako to… Kako sam propustila…
Marina je zavukla glavu pod pokrivač.
A kiša je s krovova puštala posljednje kapi, kao da poručuje sve je prošlo, vode se vraćaju, preostalo je samo što je ostalo od njih.
Tu priču Marina je dugo nosila u sebi. Tako je to ženama bolničke priče ne blijede. Jer i sam boravak u bolnici je životna trauma, pa te slike ostaju.
Ali pet godina kasnije, gotovo da je zaboravila. Radila je kao učiteljica nižih razreda u zagrebačkoj osnovnoj školi. Sa suprugom je lijepo živjela. Najmlađi sin učio se u vojnim školama, stariji bio u vojsci nakon zanata. U rodnoj kući u Vrpolju, nije često dolazila. Tu je s majkom ostala mlađa sestra s obitelji.
A na proljeće stiže vijest Tomislav se ženi, nećak. Marina ga je voljela, bio tek nešto mlađi od njezinih dečki, nježan, znatiželjan, otvoren mladić.
Na školske praznike sjeli su ona i muž u auto i krenuli u Vrpolje. I da posjete rodnu grudu, i da doznaju nešto o svadbi o poklonu, o nevjesti.
Koliko god bila sretna susretom s najmilijima, nešto je grintala. Smatrala je rano je Tomislavu za ženidbu. Tek završava građevinsku, slijedi mu vojska.
Zar nije ipak ljubavnička nevolja posrijedi?
Polja ozima, ravna poput stola, golema debla šume što se budi iz zimskog sna, poznati mirisi. Ovdje, kod kuće, uvijek se osjećala dobro, radovala se i tugovala istodobno, stiskalo je u grlu.
Stigli su predvečer. Kuća obnovljena, nova veranda, kamen nadogradnja. Zet Stjepan i Tomislav rade, građevina u krvi nećaka.
Izgrlila se s Natašom, sestrom. Majka obrisala oči, ali joj je zaigralo oko, sitne bore oko usana, brže noge po kuhinji.
Sjeli su za stol, razgovor tekao razbacano. Stjepan i djeca nisu bili doma, sve je zujalo.
Gradi se stalno, podrum novi, ulaz, terasa. Čemu toliko? žali se majka, ali vidi se da joj je drago što joj se kuća širi.
Ovdje je baš lijepo, dušu odmara. Znači, Tomislav je odlučio? Marina je uzimala prošlogodišnji džem od jagoda. Slatko je voljela, otud i linija.
Već su kafić rezervirali kod Armena. Naravno da je odlučio. Osmi srpnja, baš na Petrovo. I u društvenom domu su već dogovorili. Koncert, veselica.
Pa taman će Saša doći na praznike. Šteta što Goran ne može. Najvažnije je! Ah, nisam pitala tko je nevjesta? Ova naša ili netko izvana? Nisam stigla pitati telefonom… Zbunjena sam, sve ide ispred mojih sinova…
Nevjesta? Naša. Dobra cura majka govori, smijeh blag Roditelji joj davno razvedeni. Vedrana Rosandić. Možda se sjećaš Anice i Ivana?
Mama, naravno da se sjeća. Pa s Ivanom je išla zajedno u razred. A doći će i na svadbu.
Sunce je bježalo iza modre izmaglice, plave sjene ležale preko dvorišta, veselo su lajali psi. A Marina umljela, s kruha joj je na stolnjak kapalo džema.
Pogled joj je otvrdnuo, kutovi usana se stisnuli.
Ne sjećaš se, što? Onaj sitni, sviro gitaru s onim Mikijem u društvenom domu?
Marina samo kimne, pokupila je džem prstom, oblizala, da dođe k sebi.
Sjećam se, sjećam… Zaboravila sam sve…
Dobra je cura, majka nastavlja kao da nije ni primijetila smetnju Sama joj je mati sve. Vedrana nam pomaže stalno, krumpir vadila ujesen sa mnom. Slaba je, ali vrijedna… Oh!
Marini je dlan bio mokar. Uzela je još krišku kruha i mazala opet džem. Uvijek tako kada je nervozna, jede.
Opa…
Za tu priču iz bolnice tada je ispričala samo mužu. Njega to nije dirnulo, nije bio domaći, nije je imao kome reći. Slušao je, zaboravio.
U Vrpolju nitko nije znao. Anica je tada pokupila dokumente iz škole, prebacila Vedranu u školu u grad. Obično se takve vijesti rašire selom poput maslačka, ali ovoga puta nije. Marina je šutjela, znala je da bi djevojci bio sram.
A sada…
Tomislav! Najdraži nećak, dobar dečko, sretna obitelj! A majka čeka praunučad!
Ne! To se ne smije dogoditi!
Znate što ću vam reći, dragi moji, započne Marina s uzdahom, pogleda u sretno, radoznalo lice Nataše, u oči majke mekane od njihovog dolaska… Ubite, ne znam što da poklonimo. Novce ili što drugo…
Vratio se zet, stigla s treninga Lara, četrnaestogodišnja nećakinja, trenira ples u domu. Kuća je postala glasna, užurbana.
Večer je dolazila, selo je utihnulo, svi su večerali. Muškarci su gledali Dinamo na televiziji, vani su nestajali zadnji zvuci ljudi. Marina i Nataša stajale su na verandi.
Jesi li možda na trudnoću pomislila? pogleda Nataša.
Ne, Vedrana nije trudna. Zato je ne ženi Tomislav. Sad će završiti školu, da ih rasporede zajedno. Poslije će vojska. Djecu još neće. Ali… ako nešto bude, mjesta ćemo imati. Sagradili smo. Nikad nisam mislila da ću postati baka prije tebe… a možda hoću.
Nećeš! Nećeš! Nećeš, Nataša! htjela je vrištati Marina, osjećala je kako je nešto guši. Htjela je vikati po cijelom selu o nepravdi! I plakati. Zagrlila je sestru i rasplakala se.
Što ti je, Marina? Nikad nisi bila tako emotivna… Čekaj, i tvoji će doći uskoro!
Nije dugo mogla zaspati, mučila se svojom željom da pođe do Anice i Vedrane, pokuca na vrata i zahtijeva da kažu istinu.
Želja je bila tako jaka da je ustala, obukla se i dugo šetala selom po noćnoj tišini. Došla je i do kuće Rosandićevih, stajala na cesti. Noć blistava, ispunjena zvijezdama.
Marina je zaspala tek pred jutro, iscrpljena, ali u istoj nemirnoj nadi za razgovorom. Probudi se oko devet, šapnula mužu cijelu priču još jednom. On je gledao zbunjeno, podizao obrve.
Eh. Nevjeste se ti sad rađaju…
Ne umivši se, bez doručka, Marina pohiti do Rosandićevih. Ne, ne možeš šutjeti. Obitelj mora znati istinu! Ali reći je moraju one Vedrana i majka.
Pokuca, začuju se tihi koraci, platno šuškne, Anica otvori vrata. Kao da je čekala, ustupi joj mjesto.
Uđi. Dobar dan pozove domaćica.
Morala bih pričati
Znam, očekivala sam te. Sama sam. Kavu?
Može. Nisam još ni doručkovala. Znaš kakvo je ovo vrijeme sjela je teško na stolicu.
Anica kimne. Nije sada nalik majci koja veselo udaje dijete. Skuhano je sve, kuhinja topla i mala, stara stolica daje osjećaj povijesti.
Marina se osjeća nelagodno što ulazi, što donosi nemir tamo gdje je sad dom, ali odluči reći izravno.
Anica, neću okolišati. Tomislava volim kao svog. Nataša očekuje unuke, majka praunuke. A Vedrana vaša nema maternicu. Sjećam se
Anica kimne, sluša, toči čaj.
Svi moraju znati, unaprijed, razumiješ? Bit će još gore ako se to poslije sazna. Suza će biti mnogo.
Anica gurne kavu, biskvite.
Biskvit je svježe pečen, uzmi.
Hvala Marina zagrize biskvit, pa još jedan od stresa je opet gladna.
I ja joj govorim to. Treba biti pošten prema svima. A ona…
Što ona?
Kaže Tomislav zabranio.
Što? Marina se zagrcne Kkh… Zna?
Zna. Pričala sam i s njim, po majčinski. Zašto si sebe osudio na život bez djece? On… ma, djeca su to još.
Dakle zna zamišljena Marina rasteže biskvit.
Više no što misliš. Oni su zaljubljeni, ne može ih nitko razdvojiti. Vedrana je zato i stradala, kad voli, voli do boli… A Tomislav je sad još više žali. Ne znam više što bi bilo s Vedranom da ga pokušaš odgovoriti. Mozgom znam, treba, ali srce… Anica pokrije lice dlanom, poteku suze Nisam je uspjela sačuvati briše oči starim ubrusom.
Ne plači, suze ne pomažu nikome. Ali shvati nas. Nije to naša nesreća… postat će naša. Čemu sebi dozvati još tuge? Misliš, ne žalim tvoju Vedranu? Jesam. Tad sam se isplakala u bolnici, ali svom nećaku još više! I sestri, i majci! ustane Hvala na kavi, ali ne zamjeri, razgovarat ću s Tomislavom, pokušat ću ga odgovoriti. A ti, Anica, pomozi, nagovori kćerku. Ne damo ga! Zdrav, vrijedan, rijetka prilika. Ne damo! Oprosti…
Otišla je, stisnutih šaka. Na pragu je razvukla usiljeni osmijeh. Nitko od njih ne zna da ona kani srušiti vjenčanje.
Tomislav i Vedrana trebali su doći zajedno iz škole. Došao je, pogledao tetku ustrašeno, ali kad je vidio da se ništa ne mijenja, opustio se. Izrastao je, oči boje kestena, čupava kosa, cura za poželjeti. Zato još više boli.
Vedrana tada u bolnici nije ni znala tko je ona. Ali Anica jest. Sada, Tomislav zna da teta zna. Zato je i strah.
Navečer se sklonili na dovratak.
Hvala ti, teta Marija, što nisi rekla mami.
Ti to zoveš ne reći? Tomislav! Reći ću, sigurno! Ali prvo moram s tobom. Znaš li što radiš? Znaš li što si uskraćuješ? Ne samo sebi: mami, tati, baki, nama svima! Mama već snatri o unucima. Zar nema drugih cura? Tomislav!
Ali ako volim samo nju?
Glupost! Glupost, Tomislav! Požalit ćeš. Pogledaj oko sebe, vidi koliko ćeš ljudi učiniti nesretnima.
A nju – sretnom, pognuo je glavu.
Nju… Da Ali zar nije sama kriva za svoje odluke? Greške se moraju ispaštati. Ti ju spašavaš, a svoju obitelj… i sebe… Zar ti nikada neće nedostajati biti otac, Tomislav? Svi će imati djecu, a ti nikada. Nikada, shvaćaš? Marina zaplače, ponese je osjećaj.
Tomislav je zagrli, nasloni glavu na njeno rame.
Teta Marija, samo nemoj još reći našima, molim. Reći ću kad dođe vrijeme.
Kad vrijeme, Tomislav? jeca Marina.
Nakon vjenčanja.
Luckasti si! Baka mi neće oprostiti znala sam, a šutjela.
U svakom slučaju ženim se, a oni će se samo nervirati. Zar ti to želiš?
Marina je vrtjela glavom, nije više znala što hoće. Zadnja nada razgovor s Vedranom.
Sljedeće jutro, razgovor se dogodio. Na zadnjem podestu Vedranine kuće. Gledala je u voćnjak, odgovarala kratko, a Marina govorila dugo, s primjerima i upozorenjima.
Svojim grijesima čovjek mora sam platiti, Vedrana. Tomislav je mekog srca, žao mu te. A ti njemu zauzvrat uništavaš život.
Kako možeš uništiti sreću kad voliš?
Sjećam se da si i onog svog voljela, oprosti. Toliko si voljela da si urlala po noći. A i to je prošlo. I ovo će. Tomislavu želimo pravu obitelj, djecu. Tebi isto želim radost, ali… Tomislava ostavi, molim te. Ako ga voliš, pusti ga Ako voliš, istinski, pusti ga.
Da, okrene se, Možda ste u pravu.
Na licu joj trzaj boli. Bila je divna, drugačija nego prije pet godina u bolničkoj sobi. Tamna kosa, oči velike kao tanjuri, visoka, vitka.
Marini se stegnulo srce kakva bi bila snaha, da nije tog… Kakva cura, žena, majka.
Ustane, namjesti suknju.
Naravno. Svakom svoje.
Oprostila se i otišla. Taj dan su s mužem otišli, sestri i majci ništa nije rekla. Tomislav je gledao za njom s nadom. Nije rekla… Onda je gušila suze u autu. Muž je mrmljao, prigovarao, a ona nije mogla stati.
Nije to tvoja stvar, čuješ? Zašto se petljaš?
Kako nije, Željko! Ne znaju…
Tjedan dana kasnije zove je sestra, iz škole: Vedrana je u bolnici, trovanje tabletama. Htjela se, kao, otrovati. Najgore je prošlo Tomislav je uz nju, spava u bolnici. Nataša nije shvatila zašto buduća snaha pije tablete. Svašta, ne zna ni što je pravi uzrok…
Tomislav mi ništa ne želi reći. Mislim da su se posvađali, pa… Bože, što je ovo vrijeme, Marija!
Opet ni tada ništa nije otkrila. Zvala je iz zbornice, svuda ljudi.
Nakon škole ode u bolnicu posjetiti Vedranu. Ni sama nije znala zašto. Vedrana je čudna, emotivna, izgubljena djevojka. Mora biti oprezno s njom.
Ponovo kišni dan. Stajala je pod stanicom, kišobran bi bio beskoristan.
Na vratima bolnice, tresući kišobran, naleti na Tomislava.
O! Kamo ćeš? pitao je suho, bez pozdrava.
Pozdrav Tomo. Eto, mama javila za Vedranu, idem u posjetu promrmlja Marina.
Nemoj! postavi se ispred nje.
Samo po obiteljskoj liniji. Što ti je? Nisam ni mislila…
Nemoj! Sada joj ne trebaš, teta Marija.
Koste, je zbog mene ovo?
Nisi skužila?
Marini je narasla ljutnja. Umorna, natopljena, išla je kroz pola Zagreba, a on kao zid. Odgurnula ga je par koraka, ali je bio brži, opet stao ispred.
Kosti, znaš da ću… Znaš da mogu! zamahnula je kišobranom.
Ajde, udari, svejedno ne prolaziš.
Gospodine, možete li nam se maknuti? ljutito iz čekaonice. Tomislav se maknuo, Marina prošla u hodnik.
Teta Marija, što si tvrdoglava! zgrabio je za ruku.
Isuse, Tomo! Što ti je ta Vedrana tako čudna? Namjerno si takvu birao? povikala je, ruku oslobodila. Glas joj je bio preglasan.
Tomislav ju je šutke gledao. I ona je zašutjela, pokušavala sklopiti kišobran, tresla je ruke.
Čemu si došla? pitao je mirnije, uzeo joj kišobran i sklopio.
Ne znam ni sama. Nataša mi je rekla, noge su same krenule.
Ako je nećeš napadati, možeš. Ali ja sam tu. Svadba će biti, pa makar se svijet okrene. Ne možeš ništa promijeniti.
Marina kimne. Odjenu kaput, hodaju kroz hodnik. U sobu ne puštaju, čekaju da Vedrana izađe.
Dođe, vidi ih, uspori hod. Sjedne na klupu, sklopi ruke u krilu, pogne glavu, blijeda i šutljiva. Tomislav sjedne pokraj, primi joj ruku.
Marina stoji iznad. Što reći? Bože! Kao neki san o Romeu i Juliji…
Bože, Vedrana, zašto se stalno srećemo u bolnici? I uvijek pada kiša. Opet si blijeda. Ne paziš na sebe.
Mi… podigne pogled Mi, čini se, nećemo se razdvojiti. Nije mi uspjelo ništa.
E, vječno si ti Ne znaš, ne pokušavaj.
Teta Marija, usprotivi se Tomislav.
Što? Ništa… podigne obrve, raširi ruke Onda, radite što želite. Želite svadbu imajte je. Mami i baki sami recite, nije moje. Evo, malo sam voća donijela pružila je Vedrani vreću, okrene se i ode, gutajući knedlu u grlu.
Teta Marija, viknu Tomislav Hvala!
Kimnula je i požurila. Pod kišu, pod kišu… Da se ne vidi suza.
Svadba je bila vesela. Ali obitelj suze su tekle. I obje majke, i obje bake, i teta.
Eh, kakvu vam kćer dam! Ljepoticu! hvalio se otac, razredni Ivan Rosandić. On za probleme nije znao.
Kod doma fešta Dan obitelji, ljubavi i vjernosti. Roda na plakatu nosi bebu u kljunu. Središte su mladenci i obitelji s djecom.
I činilo se Marini, da se Vedrana svaki put kad se spomene djeca, još više uvlači u sebe. Zar ona da bude simbol te plodne, sretne obitelji?
Bilo joj je žao.
Dvije godine kasnije, imenovali su je u povjerenstvo za djecu. Išla je u obilazak, viđala razne stvari. Crni zidovi, sluzava posuda, nakupine krpa. Miris zapuštenog stana: mrtav, truo, težak kao čađa, ruši s nogu. Iz takvih mjesta uzimaju djecu.
Noći nije mogla spavati. Srce joj je pucalo za sudbine djece.
Jedne sunčane subote, ode s mužem kod Tomislava i Vedrane. Stanovali su u kvartu, radili na građevini, čekali svoj stan preko firme.
Znaš, opet se petljam gdje ne treba. Djeco, ima jedna cura bez roditelja, dobra…
Vedrana i Tomislav se pogledaše i zajedno klimnuše.
***Vedrana se nasmije, prvi put nakon dugo vremena točno onim osmijehom kojeg se Marina sjećala iz bolnice osmijehom punim čežnje, ali i nekakve nove snage.
Može, teta Marija, reče tiho, gledajući Tomislava u oči Mi bi bili roditelji, makar na neki drugi način.
Tomislav joj stegne ruku, prisloni joj dlan na obraz.
Mi smo dugo o tome razgovarali, znaš. Nije važno kako dobijemo dijete važno je što ćemo mu biti.
Marina proguta suzu, srce joj je puno i mekano kao kruh iz djetinjstva.
U njihovom malom stanu, pod svjetlom koje prolazi kroz tanku zavjesu, nešto je napokon sjelo na svoje mjesto. Nije to bila sreća kakvu je zamišljala, ali je bila prava, iskrena, skrojena od onog što je ostalo od obraza, oprosta, ljubavi koja se ne gradi na snovima, nego na ruševinama prošlih kiša.
Marina je gledala mladi par, i po prvi put od onog bolničkog jutra kad je Anica jecala uz Vedrin krevet, osjetila mir. Možda su izgubili plodnost, ali nisu sposobnost za nježnost, dom i brigu.
Djetešce će imati sve što treba, šapnula je, milujući Vedranu po kosi.
A kroz prozor, nebo je bilo čisto i mirno.
Nije više padala kiša.
