– Pa valjda shvaćaš da dijete možda nije tvoje? – zajedljivo je svekrva poručila sinu u kuhinji.
Kuhinja u novom stanu Luke i Marte mirisala je na skupu kavu i jedva primjetno – na svježu boju. Renoviranje su završili prije samo mjesec dana, baš na vrijeme za početak trećeg tromjesečja. Marta je dugo birala nijansu kuhinjskog elementa – meku, mat, boju maslinovog lista. Nadala se da će joj u takvom ambijentu biti lakše podnijeti jutarnje mučnine, koje su je, usprkos svim uvjeravanjima, pratile i u kasnoj trudnoći.
U dnevnoj je grmjela glazba – Luka je slavio trideset prvi rođendan. Došli su prijatelji, bivši kolege s faksa, par kolega iz arhitektonskog ureda. Marta je, brzo se umorivši od bučnih zdravica, otišla u kuhinju pod izlikom da “provjeri desert”. Jednostavno joj je trebalo malo tišine i čaša tople vode.
Već se spremala vratiti gostima kad su se u hodniku začuli koraci. Marta se automatski povukla u kuhinju, iza širokog hladnjaka, gdje je stajao skriven dio za kavu.
– Luka, stani. Nemoj pred svima, – glas Anice, svekrve, zazvučao je suho i odlučno. Ušla je u kuhinju.
– Mama, što je opet? Dečki čekaju, išao sam po led.
– Led može pričekati. Zatvori vrata.
Začuo se škljocaj brave. Marta se ukočila, stisnuvši u ruci staklenu čašu. Nije htjela prisluškivati, ali izaći sad nije mogla. Anica nije voljela neugodne situacije, ali još manje je voljela da je netko prekida.
– Luka, dugo sam šutjela. Ali više ne mogu gledati ovu farsu. – Svekrva je uzdahnula. – Ti si slijep od svoje ljubavi. Pogledaj je dobro.
– Mama, počelo je, – u Lukinom se glasu pojavila iritacija. – Prošli smo to. Marta je umorna, ima kompliciranu trudnoću.
– Kompliciraniju nego što ti misliš, sine. Pa valjda shvaćaš da dijete možda nije tvoje? – s ironijom je rekla svekrva.
U kuhinji je zavladala takva tišina da se Marti učinilo da čuje kako pucaju mjehurići u njezinoj čaši vode. Trbuh joj se stegnuo u oštrom, bolnom grču. Dijete iz nutra kao da se pritajilo, prestalo se micati.
– Što to pričaš? – Lukin je glas u trenu izgubio onu pijanu mekoću.
– To i pričam. Izbroji tjedne, pametnjakoviću. Sjeti se prošlog kolovoza. Tvoja Marta je tri tjedna provela u lječilištu u Rovinju. Sama. Ti si tada danima sjedio na gradilištu u okolici Zagreba, nisi je ni nazvao. A ona se vratila – i mjesec dana poslije odjednom “radosna vijest”.
– Liječnik joj je preporučio morski zrak zbog anemije!
– Naravno, liječnik, – nasmijala se Anica. – Iz Rovinja je donijela ne samo rumenilo. Ja sam majka, Luka. Tvojeg oca sam prozirala s njegovim spletkama, i takav soj osjetim na kilometar. Marta ima krive oči od jeseni. Ne vjeruješ mi – samo pogledaj u njezin karton. Po ultrazvuku plod je krupniji, i aparat stavlja datum otprilike tri tjedna više nego što ispada po tvojim iskrenim računicama. Ili misliš da od tvoje zobene kaše djeca rastu kao na kvascu?
– Odlazi, mama, – tiho je rekao Luka. – Idi gostima. Ili bolje, odvezi se kući.
– Otići ću. Ali DNK test nakon poroda ćeš napraviti. Radi svog mira. Ne budi budala koju su odgojili da plaća tuđe grijehe.
Vrata kuhinje su se otvorila i zatvorila. Marta je ostala stajati iza hladnjaka. Najgore nije bilo to što ju je svekrva oklevetala. Najgore je bilo to što je Marta prošlog kolovoza stvarno napravila pogrešku koju je htjela zaboraviti svaki dan.
Gosti su se razišli tek oko ponoći. Marta se izgovorila na jaku glavobolju i otišla u spavaću sobu prije nego što je Anica napustila stan. Ležala je ispod pokrivača, buljeći u mračni strop, i slušala kako Luka sam posprema stol u dnevnoj.
Marta se vratila mislima u onaj prokleti kolovoz.
S Lukom su tada bili na rubu razvoda. Pet godina braka, tri godine bezuspješnih pokušaja da zatrudni, beskrajne analize, hormoni, suze. Luka se povukao u sebe, utopio se u poslu, nestajao na gradilištima do ponoći. Kad su Marti dijagnosticirali teški oblik iscrpljenosti i anemije, liječnik ju je doslovno izgurao na godišnji odmor. Muž nije mogao ići – predavali su veliki trgovački centar.
U Rovinju je Marta upoznala Ivana. Nije to bila ljetna romansa u uobičajenom smislu. Ivan je bio arhitekt iz Splita, smiren, razveden muškarac u četrdesetima. Došao je lizati rane nakon teškog rastanka sa ženom. Samo su razgovarali, šetali uz rivu.
Zadnje večeri prije njenog odlaska udario je jak pljusak. Južna grmljavinska oluja zatvorila ih je u malom priobalnom kafiću. Alkohol, vlaga, zajednička tuga za neostvarenim i blizina neizbježnog rastanka učinili su svoje. Dogodilo se jedanput. U njegovoj sobi, uz buku nevere. Sljedećeg jutra Marta je otišla na aerodrom, osjećajući se prljavo, slomljeno i beskrajno nesretno.
A tri tjedna nakon povratka u Zagreb, kad su s Lukom imali burnu noć pomirenja, test je pokazao dvije crtice.
Marta se sjećala kako je plakala u kupaonici od mješovitih osjećaja: oduševljenja i straha. Po svim medicinskim računicama, termin je savršeno odgovarao tjednu pomirenja s mužem. Liječnik je objasnio krupniji plod Lukinom genetikom – i on se rodio s gotovo četiri i pol kilograma. Ali svekrvine riječi, izrečene u kuhinji, pogodile su pravu ranu Marte. Što ako je aparat na ultrazvuku pogriješio za onih nesretnih sedam dana? Što ako u njoj raste dijete muškarca čije lice jedva da se sjeća?
Vrata spavaće sobe tiho zaškripeše. Luka je ušao, ne paleći svjetlo, skinuo košulju i legao na rub kreveta. Nije se okrenuo prema njoj, nije je zagrlio, kao što je obično činio.
– Luka? – tiho je prozvala Marta.
– Spavaj, Marta. Kasno je već. – Njegov je glas bio beživotan. I od toga se Marti stvarno užasno uplašila.
***
Sljedeća dva mjeseca pretvorila su se u sporu muku za oboje. Luka nije izazivao scene. Izvana je sve ostalo isto: kupovao je namirnice po popisu, vozio Martu na redovne preglede, privijao lajsne u dječjoj sobi. Ali iz njihovog odnosa nestalo je povjerenje.
Ako ga je prije Luka mogao zagrliti preko velikog trbuha i priljubiti obraz, slušajući kako se mališan kreće, sada je izbjegavao svaki slučajni dodir. Kad bi Marta spomenula kupnju kolica, kimnuo bi i rekao: “Odaberi sama koja su ti udobnija, ja ću platiti.” Riječ “odaberi”, a ne “odaberemo”, svaki put bi ga zarezala.
Marta je mršavila, unatoč rastućem trbuhu. Toksikoza je popustila, ali ju je zamijenila stalna, grižuća tjeskoba. Nekoliko puta se skoro odlučila priznati. Bojala se da će, saznavši istinu, on otići odmah, ostavivši je samu s praznom dječjom sobom.
Anica se više nije pojavljivala u njihovoj kući. Ali njezino nevidljivo prisustvo osjećalo se u svakom Lukinom pogledu.
Početkom svibnja, u trideset šestom tjednu, Luku su poslali na službeni put u Split na tri dana. Predavali su složen povijesni objekt, i njegovo je prisustvo bilo obavezno.
– Ostavio sam ti na noćnom ormariću karticu klinike i broj hitne, – rekao je, stojeći na vratima s malim koferom. – Ako išta krene, odmah nazovi mene i liječnika. Doći ću prvim IC vlakom.
Marta ga je pogledala. U očima mu je bila čudna mješavina čežnje i otuđenosti.
– Luka, hoćeš li se vratiti? – otrglo joj se s usana.
Na trenutak se pokolebao, prebacujući pogled s njezina lica na okrugli trbuh.
– Naravno da ću se vratiti, Marta. Gdje bih nestao.
Otišao je, ne poljubivši je na rastanku. Čim su se vrata zalupila za njim, Marta je sjela na tabure u hodniku i briznula u plač. Plakala je dugo, bez prestanka, sve dok je u donjem dijelu trbuha nije probola oštra, žareća bol. Nije obraćala pažnju na to, pripisujući sve živčanom slomu. A tri sata kasnije, otišla joj je voda.
Porod je počeo dva tjedna ranije, brzo i bolno. Ležala je na krevetu u rodilištu, grčevito stišćući u ruci mobitel.
Luka se nije javljao. Zvala ga je, ali monoton glas operatera ponavljao je da je pretplatnik izvan domašaja mreže – vjerojatno je upravo bio u vlaku za Split.
Onda je, nadvladavši sebe, nazvala svekrvu.
– Anice, počeo je porod. U 24. su rodilištu. Luku ne mogu dobiti, nedostupan je. Molim vas… – Marta nije dovršila, uhvatila ju je nova kontrakcija.
U slušalici je zavladao muk. Zatim je svekrva odgovorila hladnim, sabranim glasom:
– Shvatila sam. Dolazim. Luku ću ja dobiti.
Marta je rodila dječaka u četiri sata ujutro. Mališan je težio tri osmica – krupno za trideset osam tjedana, s gustom tamnom kosom i iznenađujuće svijetlim, gotovo prozirnim očima. Kad ga je primalja položila Marti na grudi, pogledala je sitne prstiće, natečene vjeđe i osjetila kako joj grlo steže val nježnosti, pomiješan s ledenim užasom. Dječak nije ličio na Luku. Luka je imao grubu, kovrčastu svijetlu kosu i smeđe, gotovo crne oči. Ovo dijete bilo je drugačije.
Premjestili su je u babinjačku sobu oko sedam ujutro. Prozor je gledao na bolničko dvorište, gdje je svibanjsko sunce obasjalo mlado lišće. Marta, umorna nakon poroda, ležala je kad su se vrata sobe tiho otvorila.
Ušao je Luka. Za njim je, poput pratnje, išla Anica. Na sebi je imala bolničku haljinu, prebačenu preko stroga odijela, a u rukama je držala malu kožnu mapu.
Luka je prišao krevetu. Pogledao je Martu, a zatim malu plastičnu kolijevku koja je stajala pokraj. Mališan je spavao, tiho dišući u snu.
– Kako si? – tiho je upitao Luka.
– Dobro. Jako sam umorna, – Marta se pokušala nasmiješiti, ali joj usne nisu slušale. Prebacila je pogled na svekrvu. – Zašto ste došli zajedno?
Anica je zakoračila naprijed. Nije gledala u dijete. Njezin je pogled bio uprt u Martino lice.
– Marta, bez suvišnih suza i drama. – Svekrva je spustila mapu na noćni ormarić. – Luka nije spavao cijelu noć, vozio se iz Splita autom jer vlakovi više nisu išli. Svratili smo do glavnog liječnika. Moj poznanik radi ovdje u laboratoriju. Uzeli su dječaku krv na analizu pri rođenju – to je standardni postupak. Treba nam samo tvoj formalni pristanak za genetsku ekspertizu. Sad odmah. Da se razjasne sve sumnje.
Marta je osjetila kako se soba oko nje polako počinje okretati. Pogledala je muža.
– Luka, i ti to želiš? – Glas joj je promuknuo. – Vjeruješ njoj, a ne meni?
– Marta… Dva mjeseca ne spavam. Ne mogu više ovako. Ti si se promijenila onda, poslije Rovinja. Vratila si se druga. A kad je mama rekla za datume… Želim znati istinu, bilo kakvu.
Marta je šutjela. Činilo joj se da joj je srce stalo. Evo ga, trenutak istine. Može potpisati papire, pričekati tri dana, i laboratorij će izreći presudu koja će ili spasiti brak ili ga potpuno uništiti. Ali u njoj se odjednom probudilo nešto novo – ljuto, snažno, majčinsko. Pogledala je sina koji spava, potpuno nevinog u svemu, i shvatila da neće dopustiti da od njega naprave predmet cjenkanja i sudskih vještačenja u prvim satima njegova života.
– Neću ništa potpisati, – jasno je izgovorila Marta.
Anica se pobjedonosno uspravila.
– I što smo dokazali. Luka, vidiš? Ona jednostavno nema što reći. Boji se.
– Ne bojim se, – Marta je pogledala ravno u oči svekrve. – Jednostavno ne želim živjeti s muškarcem kojem treba papir s pečatom da bi volio svoje dijete. I tebi, Luka, neću ništa dokazivati. Slušao si mamu dva mjeseca. Šutio si, gadio si me se, nisi me dodirivao. Izdali ste nas prije nego što se ovaj dječak uopće rodio.
– Marta, to je samo analiza…
– Ne, Luka. To nije samo analiza. To je presuda našem povjerenju. Odlazite oboje. Iz sobe i iz mog života. Papire za razvod podnijet ću sama čim nas otpuste.
Anica je uzela sina za rukav.
– Hajde, Luka. Sve je jasno. Ponos je progovorio kad se nema što reći. Neka sama odgaja svojeg ljetnog kavalira.
Luka je još trenutak stajao, gledajući Martu. Htio joj je vjerovati, ali sumnje, posijane od majke, već su previše duboko ukorijenile. Okrenuo se i poslušno pošao za Anicom.
Nakon razvoda Marta se nije vratila u zajednički stan s Lukom. Prodala je svoj predbračni garsonjeru, dodala porodiljne novce i kupila mali, udoban stan u stambenom naselju, bliže roditeljima.
Sina je nazvala Matej. Matej je rastao kao miran, nasmijan dječak. One svijetle oči, koje su toliko uplašile Martu u rodilištu, do šestog mjeseca potamnile su i postale… smeđe. Potpuno iste kao u Luke. Sin je postajao točna, umanjena kopija svog oca.
Marta ga je gledala i shvaćala kakva gorka ironija leži u toj situaciji. Razlika u datumima, koja je toliko zbunila Anicu. Ivan, muškarac iz Rovinja, pogreška iz očaja, koji nije imao nikakve veze s njezinim majčinstvom. Matej je bio Lukin sin. Stopostotno.
Luka je uredno uplaćivao alimentaciju. Sam se nije pojavljivao. Marta je od zajedničke prijateljice znala da živi sam, puno radi i gotovo da ne komunicira s majkom – njihov odnos se jako pogoršao nakon onog kobnog jutra u rodilištu.
…U subotu krajem svibnja Marta je šetala s Matejem u parku. Dvogodišnji mališan u šarenom kombinezonu tjerao je golubove po stazi i glasno se smijao. Marta je sjedila na klupi, izlažući lice toplom proljetnom suncu, i pila kavu iz papirnatog lončića.
– Marta? – začuo se iza leđa poznati, pomalo promukli glas.
Trgnula se i okrenula. Na stazi je stajao Luka. Jako je smršavio, u kosi mu se primjećivala osjetna sijedina, iako mu je bilo jedva trideset četiri. U rukama je držao laganu jaknu i vrećicu s igračkom kiperom.
– Bok, – Marta je spustila kavu na klupu.
– Ja… Ja te često viđam ovdje. Točnije, jednom sam te slučajno vidio prije mjesec dana, sad ponekad navratim. Iz daljine gledam, – Luka se premještao s noge na nogu, ne usuđujući se prići bliže. Pogled mu je prešao na sina.
U tom trenutku Matej se okrenuo, izgubivši interes za ptice. Pogledao je nepoznatog čovjeka, smiješno namrštio nos i povikao:
– Mama, kaka! – pokazujući na dlan umazan u pijesku.
Luka se ukočio. Gledao je dječaka. Matej se mrštio potpuno isto kao što se Luka mrštio kad je bio s nečim nezadovoljan. Njegova tvrdoglava brada, luk obrva, čak i način na koji je tapkao lijevom nogom – sve je to bilo toliko očito da nikakvi DNK testovi nisu bili potrebni. Genetika je vikala sama za sebe.
Luka se polako spustio na čučanj usred asfalta, ispustivši vrećicu s kiperom.
– Bože… Marta… – promrmljao je kroz dlanove. – Kakva sam ja budala. Kakav sam bio…
Marti ga je na trenutak postalo žao. Vidjela je pred sobom čovjeka koji se, vlastitim rukama, popustivši tuđoj zloj volji i vlastitoj malodušnosti, lišio dvije godine sreće. Prvih koraka, prvih riječi, prvih zagrljaja ovog malenog dječaka.
Matej je oprezno prišao bliže. Zastao je dva koraka od Luke, nagnuo glavu na stranu i pružio Luki svoj dlan umazan u pijesku.
– Na, – ozbiljno je rekao mališan, nudeći neznancu okrugao, gladak kamenčić koji je do tada skrivao u džepu.
Luka je pružio drhtavu ruku i pažljivo, poput kristala, uzeo kamenčić.
– Hvala, mali… Hvala, Matej. – Lukin se glas prenuo. Podigao je oči prema Marti. U njima je bila molba. – Marta, mogu li… mogu li samo ponekad navratiti? Ništa ne tražim. Znam da sam kriv pred vama oboma. Ali dopusti mi da bar budem negdje u blizini.
Marta je ustala s klupe. Prišla je sinu, uzela ga za ruku i nježno ga povukla k sebi.
– Navratiti možeš, Luka, – mirno je rekla. – Mateju treba otac. Ali odmah da se dogovorimo: dolaziš sinu. Ne meni. Između nas više nema ničega. Ne treba mi muškarac koji je zaboravio vjerovati svojoj ženi.
Luka se polako podigao s čučnja. Stisnuo je u šaci mali kamenčić, dar sina, i pokorno kimnuo.
– Pristajem na bilo koje uvjete, Marta. Bilo koje.
Ispred njih počinjala je nova, ma kakva bila, priča.
