– Dakle, što je ostalo nakon blagdana? Moram još nahraniti kćer! – Teta je s pohlepnom zabrinutošću pregledavala stol.

– Pa, što je ostalo nakon fešte? Moram nahraniti kćer! – teta je s pohlepnim nemirom pregledavala stol.

Ivan pogleda svoju tetu, Jelenu Horvat, i jedva se suzdrža da ne plane. Gosti su još sjedili za stolom, a ona je već iz torbe izvukla tri plastične posude.

Na velikom pladnju ostalo je nekoliko komada pečenog mesa, pored su stajale salate i gotovo cijela torta.

– Teta Jeleno, još nismo pili kavu – podsjeti je Ivan. – Pričekajte barem do kraja večeri.

– Ma ja vam smetam? Pijte svoju kavu. Ja ću polako uzeti da Iva nakon posla pojede. Radi do devet, jadna, ne stigne ni večeru skuhati, sirota moja curica.

Ivi je bilo dvadeset devet godina. Živjela je sama i dobro zarađivala.

Jelena Horvat pruži ruku prema mesu, ali Petar Kovač pomakne pladanj prema gostima.

– Ljudi još jedu. Kad se svi raziđu, onda ćemo vidjeti što ostane.

– Petre, zar ti je žao komadića mesa? – uvrijedi se teta.

Ivan primijeti kako je majka skrenula pogled. Ana Kovač uvijek je pokušavala ne primjećivati navike mlađe sestre.

Čim bi se netko iz obitelji pobunio, ona bi odmah zamolila da ne budu škrti i ne kvare odnose zbog hrane.

Tako je bilo na gotovo svakom obiteljskom slavlju. Teta Jelena došla bi s jeftinom bombonijerom ili potpuno praznih ruku, a prva bi sjela za stol. Brala bi najbolje komade, tražila da joj dodaju salate, a nakon večere vadila posude.

Jednom je odnijela pola torte prije nego što su je domaćini stigli narezati. Drugi put je zahtijevala da joj spakiraju četiri porcije vrućeg – eto, kći Iva želi počastiti prijateljice.

Petar Kovač se tada jako naljutio, ali ga je žena brzo odvukla u kuhinju.

– Petre, nemoj počinjati pred gostima, zaboga! Jelena će se uvrijediti, opet mjesec dana neće zvati.

– Pa neka šuti i godinu dana! Zašto mi moramo hraniti i njezinu odraslu kćer?

– Ma daj, svejedno će hrana ostati! Zar ti je žao? Neka uzme.

Ivan je šutio samo zbog majke. Mlađi brat, Matej, također se trudio ne miješati, iako je poslije svakog obiteljskog ručka gunđao da teta u torbu spremi više nego što pojedu tri gosta zajedno.

Približavao se majčin šezdeseti rođendan. Ivan je odlučio pokloniti joj nešto stvarno vrijedno – štedio je nekoliko mjeseci.

U zlatarni je odabrao zlatne naušnice s nježnim svijetlim kamenjem. Matej je vidio sliku na mobitelu i odmah se oduševio: pronašao je u katalogu privjesak iz iste serije.

Dok je majka drhtavim prstima stavljala naušnice, Matej joj pruži privjesak. Kad je vidjela da je komplet, skroz se ganula, zagrlila djecu i počela običajno jadikovati da su previše potrošili.

– Daj da vidim – teta Jelena je bezobzirno istrgnula kutijice. Dugo je razgledala žig, čačkala noktom kopču. – Valjda ste cijelo bogatstvo dali? Kamenje, nije li staklo?

– Zlato je, sve piše na etiketi – odbrusi Ivan. – Bitno je da se mami sviđa.

Teta prebaci pogled na sestru, pa se s blagim osmijehom okrene nećaku:

– Tako, Ivane. Za tri mjeseca imam rođendan. Očekujem isti komplet. Samo neka kamenje bude zeleno, smaragdi ili tako nešto! Pristajat će uz moje oči.

Za stolom je zavladala tišina. Ivan je isprva mislio da je to glup vic, ali teta je potpuno ozbiljno vrtjela tuđu kutijicu u rukama.

– Otkud mi ideja da vam kupujem zlato? – upita izravno.

– Kako otkud? – Teta začuđeno podigne obrve. – Ja sam sestra tvoje majke! I meni trebaju skupi pokloni.

Ivan je u mislima preletio svoja dječja slavlja. Od tete bi obično dobio čarape, šalicu ili paket keksa “Mlinar”.

Za punoljetnost je uopće došla s praznom čestitkom, a onda zamolila da je odveze na drugi kraj grada – benzin ga je tada koštao više od njezine “čestitke”. Ali sada je govorila s takvim uvjerenjem, kao da je financirala njegovo školovanje.

– Vi mi niste majka – mirno izgovori Ivan. – Poklone vam neka biraju vaši bližnji.

– Ivi je sada teško – brzo se snađe teta. – Neću tražiti zlato od djevojke. A ti si momak pri parama, mogao bi iskazati poštovanje prema starijima.

Majka je pokušala smiriti situaciju, iako se po licu vidjelo koliko joj je neugodno:

– Jeleno, dosta zezancije. Hajdemo radije naručiti kavu, nose tortu.

– Kakva zezancija, Anica? Materi zlato, a rođenoj teti ništa? Očekujem komplet za rođendan! I Matej neka se uključi, kad ste svi već tako bogati.

Matej odloži vilicu i frkne:

– Otkud mi obveza da financiramo vaše želje?

– Zato što rodbina mora biti jednaka prema svima! Ani i naušnice i privjesak! Pa ako nećete pokloniti, ja ću uzeti privjesak! Anice, tebi će biti dosta samo naušnica!

Teta Jelena bezobzirno pruži ruku ravno prema majčinu vratu. Majka se trgne. Ivanu je pukao film – sav onaj bijes koji je godinama gomilao izlio se odjednom.

– Vi sad ozbiljno pokušavate skinuti poklon s mame? – Ivan uhvati tetinu ruku. – Jeste li joj ikad poklonili nešto skuplje od ovih kuhinjskih krpa?

– Ne drkaj mi! – usprotivi se teta. – Ja imam druge prihode. I uostalom, bitna je pažnja!

– Zato što tuđi novac znate računati kao majstor. Dođete na svako slavlje praznih ruku, prva nabijete usta, a onda odnesete hranu u posudama!

– I vazda se izgovarate na Ivu, koja je već odrasla kobila i sposobna sama kupiti sebi večeru!

Tetino lice prekriju mrlje. Ljutito odgurnu stolicu i okrene se sestri:

– Anice! Čuješ li kako tvoj deran razgovara sa mnom? Smiri ga! Sramoti te pred svima!

Majka je zbunjeno prebacivala pogled sa sina na sestru. Ivan je zastao, očekujući uobičajeno:

– Ivane, dosta, nemoj se petljati…

Ali tada progovori otac.

– Ivan je u pravu – reče odlučno. – Šutio sam samo zbog Ane. Dolaziš k nama ne kao rodbina, nego u besplatnu menzu s dostavom.

– Aha, tako vi? Složili ste se? – Teta se okrene mlađem nećaku. – Hoćeš li i ti sad brojati koliko sam komada pojela?

– Mogu vas podsjetiti kako ste odnijeli hranu s mog rođendana prije nego što su gosti sjeli za stol – promrmlja Matej. – A onda ste još napuhali usne što vam nisu dali cijelu tortu sa sobom.

– Nezahvalnici! – vrištala je teta. – Anice, koga si odgojila? Nimalo poštovanja prema starijima!

Naglo je trgnula torbu, izvukla plastične ladice i bijesno počela u njih grabili kobasice i sir.

– Ako vam smetam, bar ću Ivi odnijeti hranu! Ona nema veze s ovim!

Ivan mirno priđe, preuzme posudu i istrese salamu natrag na pladanj.

– Danas je mamin rođendan, a ne punkt za humanitarnu pomoć! Nećete ništa odavde odnijeti.

– Daj to, glupane! – vrisne teta. – Ponizili ste me, uskratili poklon, sad još i umorom morite? Vrati meso, namijenjeno je Ivi!

Gosti za stolom sjedili su ukočeni, netko se otvoreno gušio od smijeha. Ivan pogleda mamu – bojao se da će sad zaplakati.

Ali mama polako otkopča kopču na vratu, pažljivo spremi privjesak u baršunastu kutijicu i podigne oči prema sestri.

– Znaš, Jeleno… Umorna sam. Umorna sam svako slavlje računati koliko si hrane stigla strpati u džepove.

– Umorna sam odvikavati muža i sinove da trpe tvoje ludosti, samo da se ne posvađamo. Ivan je u pravu! Dobrotu si shvatila kao slabost.

Teta zapne. Takav otpor od vječno popustljive sestre očito nije očekivala.

– Ti… ti staješ na njihovu stranu? Ja sam ti rođena sestra!

– Oni mi nisu stranci, Jeleno. To su moj muž i moja djeca! Skupi svoje stvari i idi.

– Pa dajte barem vruće za dijete! – već tiše, ali još uvijek ljutito zahtijevala je teta.

Otac je šutke izvadio mobitel, naručio taksi, a zatim gurnuo prema njoj torbu s ručnicima.

– Uzmi svoju kesu i ovo smeće natrag. Ostalo ostaje na stolu.

– Moje noge više neće u vašu kuću! Škrtci! – pljunula je teta, zgrabljajući stvari.

Vrata restorana s treskom su se zatvorila. Mama je još nekoliko sekundi gledala prema izlazu, duboko uzdahnula.

– Mama, oprosti – tiho reče Ivan, sjedajući pokraj nje. – Nisam ti htio pokvariti slavlje. Ali, bogme, prekipjelo je.

– Ništa nisi pokvario, sine – osmjehnula se slabo i pogladila ga po ruci. – Bila sam naivna, trebala sam je ranije postaviti na mjesto.

…Nekoliko dana kasnije, teta se pojavila kao da se ništa nije dogodilo. Ivan je sjedio u kuhinji kad je mami zazvonio mobitel, a iz zvučnika se začulo glasno:

– Ana, bok. Imate li još hrane s rođendana?

Mama je zatvorila oči, izdahnula, ali ovaj put joj glas nije ni zadrhtao.

– Jeleno, čak i da je ostalo – ne dam ti. U goste ćeš doći tek kad naučiš poštivati domaćine, a ne gledati našu kuću kao besplatni restoran.

Na tetin rođendan Ivan joj je ujutro poslao tek običnu poruku. Nikakvog zlata, naravno, nitko nije poslao.

Jelena Horvat još je dugo čekala da je pozovu na sljedeću obiteljsku feštu, ali mama ju je jednostavno izbrisala s popisa gostiju. I, čini se, to je zasad trajno…

Što mislite, jesu li rođaci postupili ispravno? Ostavite svoje mišljenje u komentarima, lajkajte!

Rate article
Add a comment

;-) :| :x :twisted: :smile: :shock: :sad: :roll: :razz: :oops: :o :mrgreen: :lol: :idea: :grin: :evil: :cry: :cool: :arrow: :???: :?: :!:

eleven − seven =

– Dakle, što je ostalo nakon blagdana? Moram još nahraniti kćer! – Teta je s pohlepnom zabrinutošću pregledavala stol.
— Da’ tu cine te crezi să-mi dai ordine mie?! — Zina Petrovna a aruncat cârpa drept în fața nurorii sale, Tamara. — Stai în casa mea, mănânci mâncarea mea! Tamara și-a șters fața și a strâns pumnii. Trei luni de când era măritată, dar fiecare zi seamănă cu o luptă pe front. — Eu spăl podeaua, gătesc, spăl hainele! Ce mai vreți de la mine? — Vreau să nu mai comentezi! Venetică! Ai venit cu un copil străin după tine! Micuuța Olena s-a ițit speriată din spatele ușii. Are doar patru ani, dar înțelege deja: bunica-i rea. — Mamă, destul! — Stepan a intrat murdar, obosit după muncă. — Ce iarăși s-a întâmplat? — Ce?! Nevasta ta îmi răspunde obraznic! Eu îi spun – ciorba e prea sărată, iar ea mă contrazice! — Ba ciorba e bună, — a rostit obosit Tamara. — Căutați numai pricină… — Auzi? O acuz eu pe nedrept! În propria-mi casă! Stepan a tras-o pe Tamara la piept. — Mamă, destul. Tamara muncește de dimineață până seară. Tu numai ceartă… — Așa?! Acum te întorci împotriva mea! Te-am crescut, te-am făcut om și uite cu ce mă răsplătești! Bătrâna a plecat trântind ușa, lăsând în bucătărie o tăcere apăsătoare. — Iartă-mă, — Stepan i-a mângâiat fruntea soției. — Cu vârsta e de nesuportat. — Stepane, nu mai rezist… Poate am găsi o cameră cu chirie? — Cu ce bani? Eu sunt tractorist, nu director… Tamara s-a cuibărit la pieptul lui. Om bun, harnic… Dar mama lui – un adevărat coșmar. S-au cunoscut la bâlciul din sat – Tamara vindea șosete croșetate, Stepan cumpăra de iarnă. Nu l-a deranjat că ea avea copil: și el iubea copiii. Nunta a fost modestă. De la prima zi, Zina Petrovna n-a putut-o suferi pe nora: tânără, frumoasă, cu facultate, contabilă, iar fiu-său numai tractorist. — Mamă, hai la masă, — Olena o trăgea de fustă. — Vin, draga mea. La cină, Zina Petrovna și-a împins ostentativ farfuria: — Așa mâncare, parcă porcilor! — Mamă! — Stepan a bătut cu pumnul în masă. — Destul! — Ce destul? Spun doar adevărul! Uite la Svetlana ce gospodină e! De-asta n-ați fi în stare! Svetlana, fiica Zinei Petrovna, locuiește la oraș, vine o dată pe an și pe numele ei e casa, deși nu trăiește aici. — Dacă nu vă place cum gătesc, gătiți dumneavoastră, — i-a zis calm Tamara. — Cum îndrăznești!… — S-a terminat! — Stepan a stat între cele două. — Mamă, ori te potolești, ori plecăm! Chiar acum! — Și unde? Pe drumuri? Casa nu e a voastră! Așa era: casa îi aparținea Svetlanei. Stăteau aici doar cu îngăduință. *** Povara prețioasă Tamara n-a dormit toată noaptea. Stepan o ținea în brațe… — Rabdă, iubita mea. Voi strânge bani, cumpăr tractor, pornim afacere, o să avem casă a noastră… — E foarte scump, Stepane… — Mă descurc. Doar să crezi în mine. Dimineață, Tamara s-a trezit cu greață. Testul de sarcină: două linii. — Stepane! Uite! A sărit să o ia în brațe. — Tamaro! O să avem un copilaș! — Şștt, încet! Să nu audă mama ta… Prea târziu. Zina Petrovna stătea deja în ușă. — Ce-i cu gălăgia? — Mamă, Tamara e însărcinată! Buzele bătrânei s-au strâns supărate. — Și unde vreți să trăiți? E înghesuială și așa. Vine Svetlana, vă dă afară! — Nu ne dă afară! Și e și casa mea! — Casa e a Svetlanei, să nu uiți! Tu ești un simplu chiriaș… Bucuria li s-a risipit instantaneu. O lună mai târziu s-a întâmplat nenorocirea. Tamara a ridicat o găleată grea – nu aveau apă curentă. Durere cruntă, sânge… — Stepane! Pierdut sarcina. Medicii au zis: stres, suprasolicitare. Îi trebuie liniște. Dar ce liniște în casa soacrei? Tamara privea tavanul salonului de spital. — Gata, plec de la el, — i-a spus prietenei la telefon. — N-am unde să mai rezist… — Tamara, dar Stepan? E băiat bun! — Bun, dar cu mama lui n-aș mai rezista… Stepan a venit murdar, cu un buchet de flori de câmp. — Iartă-mă, Tamaro! Eu sunt vinovat! N-am putut să te apăr… — Stepan, nu mai rezist să trăiesc acolo. — Știu. Iau credit, găsim chirie… — N-o să-ți dea, salariul e prea mic. — O să-mi dea. Am mai găsit un serviciu, noaptea – la fermă. Ziua pe tractor, noaptea cu vacile… — Stepan, o să cazi de oboseală! — Nu contează, pentru tine mut și munții! Tamara s-a întors acasă peste o săptămână. Zina Petrovna a întâmpinat-o cu zeflemea: — Vezi, n-ai putut ține sarcina? Știam eu, ești slabă… Tamara a trecut fără să răspundă. Soacra nu merita lacrimile ei. Stepan muncea de dimineață până noaptea. Tamara s-a angajat ca contabilă: puțini bani, dar fiecare leu contează. A început și ea serviciul. Ziua la birou, seara acasă cu copila. Zina Petrovna o țesea cu reproșuri, dar Tamara nu le mai băga în seamă. *** Colțul nostru și un nou început Stepan strângea bani de tractor. A găsit unul vechi, ieftin, dar varză. — Ia credit — a spus Tamara. — Îl repari, o să lucrăm pe el. — Și dacă nu reușesc? — O să reușești. Ai mâini de aur! Au cumpărat “harbul”. Vecinii râdeau: pocnitoare! Stepan repara motorul noaptea, Tamara îl ajuta. — Dormi, ești obosită… — Am început împreună, terminăm împreună. Două luni de muncă. Apoi, într-o dimineață, harbul a pornit. Stepan nu-i venea să creadă; Tamara l-a îmbrățișat. Primele comenzi: arat la vecin, adus lemne… Banii au început să vină. Apoi Tamara iar a avut grețuri. Stepan a sărit: “Ești însărcinată! Acum nicio muncă grea!” O păzea ca pe ou. Zina Petrovna pufnea: “Prea mare milă, eu am crescut trei copii, n-am murit!” Dar Stepan era de neclintit. În luna a șaptea, a venit Svetlana cu familia: — Mamă, vindem casa. Ne mutăm la oraș. Tu vii la noi. — Și cu Stepan și Tamara ce faci? — a întrebat Zina Petrovna. — Ei să-și caute unde să stea. — Dar eu m-am născut aici! — s-a revoltat Stepan. — Casa e a mea! — Când trebuie să plecăm? — a întrebat cu calm Tamara. — Într-o lună. Seara, Tamara și Stepan stăteau îmbrățișați. — Cum să facem? Curând vine bebelușul… — Găsim ceva. Important e să fim împreună. Stepan a lucrat cât trei oameni. Într-o săptămână a strâns cât altădată într-o lună. Apoi l-a sunat Mihu din satul vecin: — Stepane, vând casa. Bătrână, dar bună. O dai cu ochiul? Casa: modestă, dar trainică. Sobă, trei camere, coteț. Jumătate din bani aveau. — Dă-mi restul în rate, Mihu! — Îți dau, că ești om bun! Au plecat acasă plini de speranță. Zina Petrovna i-a întâmpinat cu țâfnă: — Unde ați fost? Svetlana a adus actele! — Foarte bine, — Tamara calmă. — Noi ne mutăm. — Unde? În stradă? — În casa noastră. Am cumpărat-o. Soacrei nu-i venea să creadă. — Mințiți! De unde aveți bani? — Am muncit, — a spus Stepan, îmbrățișând-o pe Tamara. — În timp ce tu doar cleveteai, noi trudeam. Mutarea a fost ușoară: aveau puține lucruri. Olena alerga bucuroasă dintr-o cameră-n alta. — Mămico, chiar e casa noastră? — Da, puiule! E doar a noastră! Zina Petrovna a venit a doua zi: — Stepane, luați-mă și pe mine… La oraș nu rezist. — Nu, mamă. Ți-ai ales. Rămâi cu Svetlana. — Dar eu sunt mama voastră! — Mamele nu spun niciodată nepoatelor “străine”. La revedere! A închis ușa. A fost greu, dar așa trebuia. Matias s-a născut în martie: sănătos, cu glas puternic. — Tot pe tată-său îl seamănă! — a glumit moașa. Stepan și-a ținut fiul în brațe, cu ochii umezi. — Tamara, îți mulțumesc pentru tot! — Eu îți mulțumesc, Stepan, că n-ai cedat și ai crezut mereu. Încet, casa a prins viață: grădină, găini, tractorul aducea venit. Seara, pe prispă: Olena cu cățelul, Matias dormea liniștit. — Știi, — a spus Tamara, — sunt fericită. — Și eu. — Ții minte cât am suferit? Credeam că nu mai pot… — Ai putut! Ești tare! — Suntem tari. Împreună. Soarele apunea după pădure. În casă mirosea a pâine proaspătă și lapte. Casa lor. Adevărata casă. Unde nimeni nu te spune “străin”. Unde poți trăi, iubi și crește copii. Unde poți fi, în sfârșit, fericit. *** Dragi cititori, fiecare familie are încercările ei, nu e mereu ușor să le depășești. Povestea Tamarei și a lui Stepan e ca o oglindă: ne regăsim în ea cu propriile greutăți, dar și cu puterea de a merge înainte. Așa e viața la noi: de la necaz la bucurie și mai departe, până ce norocul îți zâmbește. Dar voi ce părere aveți? A făcut bine Stepan să-și rabde mama atâția ani sau trebuia să-și caute din timp colțul lui? Și pentru voi ce-nseamnă cu adevărat “acasă”: patru pereți sau căldura familiei? Scrieți-ne gândurile voastre, că viața e o școală și orice lecție e prețioasă!