U selu su Zvonimira znali svi. I ne zato što je bio duša mjesta ili velikodušni dobročinitelj, jednostavno – njegovo veliko imanje bilo je na oku, na samom ulazu, i bez njega se ovdje malo što rješavalo. Zvonimir je bio čovjek zdepast, kljakav, s vječno krvavim očima koje su u zadnje vrijeme sve češće gledale ispod obrva.
Žena mu, Matea, bila je od onih što u kuću dođu poput sunčeve zrake. U svojih dvadeset i šest djelovala je još kao djevojčica – plava kosa upletena u pletenicu, glas tih, osmijeh plah. Bila je mnogo mlađa od Zvonimira, a cijelo je selo u svoje vrijeme samo o tome prepričavalo:
— Zašto tako mlada za starijeg pođe?
A razlog je bio jednostavan: Mateina majka, usamljena žena s mršavom mirovinom, odahnula je kad je Zvonimir poslao prosce.
— Kćeri, nećeš ni u čemu oskudijevati. On ima farmu, radnike, čvrst krov nad glavom, hranu, obilje. Zar ćemo cijeli život u kolibi drhtati?
I Matea se nije prepirala. Uopće nije bila navikla prepirati se. Udata, isprva se život doista posložio. Zvonimir je prema njoj bio podnošljiv, ponekad čak i nježan. Kuća je bila puna čaša. Radnici – sedmorica samaca, a oženjeni iz susjednih sela – živjeli su ovdje, u dugoj drvenoj zgradi na imanju. Zvonimir im je plaćao redovito, nije zadržavao, hranio iz zajedničkog lonca. Ljudi su bili zadovoljni: radili su bez gunđanja, gazda svoj na svome, zemlja svoja. Točnije, ne svoja, ali to su već sitnice.
O tim sitnicama znali su samo rijetki. Zemlju pod farmom Zvonimir nije prijavio kako treba. Preko poznanstva sve je obavio preko općinske uprave, papir s potpisom pravog čovjeka, usmeni dogovor s načelnikom. Formalno, zemljište je bilo poljoprivredne namjene, ničije, a faktički je Zvonimir njime vladao kao gospodar. Porez je plaćao na mahove, dio odbijao gotovinom poznatim činovnicima, dio jednostavno ignorirao.
— Možda ne dođu, kome treba? — volio je reći, tapšući džep.
Ali nešto se u njemu slomilo u zadnjih pola godine. Prvo tiho, neprimjetno, počeo je posezati za bocom – navečer, zatim u podne, a onda i ujutro bi našao povod za čašicu. Poslovi su krenuli nizbrdo: propustio rokove, kupio lošu hranu za stoku, posvađao se s dobavljačima. Radnici su isprva šutjeli, a zatim zagunđali.
— Zvonimire, a kad će plaća? Već dva mjeseca nisi platio — usudi se upitati stari Ignjat, koji je radio kod njega pet godina.
— A ti, — zareži Zvonimir, točeći novu čašu. — Imaš li obraza! Ja ti dajem krov nad glavom, hranu, a ti… Čekaj!
Prvi mjesec radnici su trpjeli. Drugi također, ali počeli su mrmljati da treba otići. No kamo ćeš kad je posao ovdje na njegovom imanju, a plaću duguje već dva mjeseca. I zima je za mjesec dana, sela uokolo gluha, posla nigdje.
Mateja je vidjela sve. Slušala je noću kako nezadovoljni radnici viču u svojoj baraci po cijeloj farmi. Gledala je kako muž od njih dolazi ljut, iskrivljena lica, i prvo što radi – poseže za bocom. Pokušala se zauzimati. Tiho, po ženski:
— Zvonimire, možda bi im dao novac? Oni rade…
— Ušuti! — rekao je. — Tko si ti da mi naređuješ, nezahvalnice! Izvukao sam te iz blata, oblačim i obuvam, a ti?!
Mateja bi se ukočila poput zeca pred udavom. I kad bi on zaspao, brisala bi suze i išla do staje provjeriti jesu li nahranili stoku. Jer radnici, uvrijeđeni i ljuti, također su počeli šlampati. Ovce su bile podhranjene, krave nedovoljno pomuzene.
— Zašto ga braniš? — upitao ju je jednom Ignjat dok je šuteći pomuzla dvije krave umjesto njega. — Bježi, djevojko, dok nije kasno.
— A kamo ću? On mi je muž — šapnula je Mateja. — Majka me ne bi primila natrag, sramota. I on… nije uvijek bio takav. Nekada je bio drugačiji.
— Nekada — nasmijao se Ignjat. — Nekada je trava bila zelenija. A sad je, ha, propao čovjek. I nas vuče za sobom.
Te večeri Zvonimir se napio osobito jako. Izašao je na trijem, teturajući, vikao da je ovdje car i bog. Potom otišao do barake radnika „čistiti obračune“. Mateja je sjedila u kuhinji, privila šalicu hladnog čaja na grudi, i slušala kako muž njezin lupa u tuđa vrata, kako psuje, kako mu netko – Ignjat ili mladi Stipe – viče u odgovor.
Izvan prozora kišilo je kasnojesenskom kišicom. Na farmi su se ugasila svjetla. A negdje u općini, u nečijem toplom uredu, ležala je na stolu mapa s neplaćenim porezom i neprijavljenom zemljom, i netko je već zamišljeno vukao prstom po Zvonimirovu prezimenu.
Ali Zvonimir to nije znao. Bio je previše zaposlen rušenjem vlastitog života ciglu po ciglu, čašu po čašu, skandal po skandal. A Mateja je i dalje sjedila u tami i mislila o tome kako je teško biti dobra kad onaj koga pokušavaš spasiti ni ne želi da ga se spasava.
Te noći vjetar je zavijao iza tankih zidova šumske kućice. Mateji se nije spavalo, gledala je kroz prozor kroz koji se probijala mutna mjesečina. Izašla je iz kuće, stajala na trijemu, navukavši jaknu. I odjednom joj je netko s leđa rukom prekrio usta, zgrabio je u naručje, negdje je odvukao. Uplašila se.
Kad je došla k sebi, ruke su joj sitno drhtale, ali ne od hladnoće – od straha koji je polako ustupao mjesto iznenađenju. Ugledala je Ivana, njihova radnika, zdravog i zgodnog čovjeka. Ivan joj nije učinio ništa loše.
Donio ju je u neku malu kuću, grubo, ali gotovo oprezno – kao što se nosi lomljiva stvar, bojeći se da je ispusti. Zaključao je bravu, a ona je čula kako se dugo petlja vani, nešto popravlja, provjerava. Zatim tišina. Čak je prestao i disati, valjda je stajao iza vrata, osluškivao ne plače li.
Mateja nije plakala. Odjednom je shvatila da se u ovom zatočeništvu, u ovoj šumskoj kućici sa zemljanim podom i željeznom peći, diše nekako lakše nego u vlastitom domu. Ujutro je Ivan donio kruh, slaninu, šalicu mlijeka. Stavio je na grubo sastavljen stol, šuteći odvezao zamotuljak. I već se spremio otići kad je Mateja tiho upitala:
— Zašto si to učinio, Ivane?
Zamro je na vratima. Širokih ramena, zdepast, s rukama u starim ožiljcima od užadi i slame. Pogled ispod obrva nije bio zao, više kao u lovine.
— Tvoj muž nam ne daje novac — rekao je muklo. — Dva mjeseca. Imam majku u susjednom selu, sama, mirovina joj je mrvica. Obećao sam joj pomoći.
— I zato si me oteo? — upitala je Mateja tiho.
Ona nikad nije povisivala glas. A sad ga je gledala tako kao da ga ne optužuje, nego pokušava razumjeti. Ivan je šutio, zatim se naglo okrenuo i izbacio:
— A bi li htjela dalje živjeti s njim? On te danima ne vidi, viče, vrijeđa. Pijan u besvijest. Vika, psovka, nasilje… Čuo sam kako je prošle subote u kuhinji derao. Izašao sam pušiti, sve sam čuo.
Poblijedila je. Oborena pogleda.
— Nije tvoja stvar, Ivane.
— Jest moja — reče odjednom čvrsto i zakorači prema njoj, zaustavi se na dva koraka. — Jer ja… ne mogu gledati to. Kako se stisneš kad prolazi kraj tebe. Kako šutiš. A on… Oprosti, gospođo, ali on je zvijer.
Mateja je podigla oči. Prvi put nakon dugo vremena pogledala je nekoga ne sa strepnjom, ne s uobičajenom krivnjom, nego sa živim, istinskim zanimanjem. Ivan je bio zgodan – široke jagodice, ravan nos, teška čeljust s jamicom. I u njegovim riječima bila je takva jednostavnost, takva čudna toplina da ju je zapeklo u grudima.
— Ti si me… požalio?
— Ne žalim — namršti se. — Ja…
Ne dovrši. Iskočio je van, tresnuvši vratima. I brava je opet zveknula. Tako su prošla tri dana. Ivan je donosio hranu, donosio čistu krpicu umjesto ručnika, popravljao zaklopac na peći, zakucavao pukotine u zidovima da ne propuše. Gotovo da nisu razgovarali, bojali su se riječi. No jedne večeri, dok je na peći grijao vodu da se ona može umiti, Mateja je iznenada rekla:
— Znaš, život sa Zvonimirom nije šećer. Majka se radovala što neću ni u čemu oskudijevati. I doista, ne oskudijevam u ničemu. Osim u jednom.
— U čemu? — upita Ivan.
— Da me netko gleda kao čovjeka. Ne kao namještaj. Ne kao prilog uz farmu. Nego kao živu.
Ivan je zamro s loncem u rukama. Zatim ga je spustio na stol, teško uzdahnuo i sjeo nasuprot, na klupu. Položio je preda se grube ruke, prste u pukotinama, nokte polomljene.
— Gledam te — rekao je tiho. — Odavno te gledam. Od onoga dana kad si se sažalila nad nepomuzénom kravom i noću sama otišla u staju. A ja sam se za tobom uvukao, mislio sam da provjeravaš kradljivce. A ti si samo… sažaljevala. Stajala kraj krave, milovala je i šaptala joj nešto nježno. I nitko te nije vidio. Bila si sama. I suza ti je tekla niz obraz. Tad sam shvatio da… — ponestalo mu je riječi. Teško je gutnuo.
Mateja je pružila ruku i dotaknula njegove prste. Trgnuo se, ali se nije odmaknuo.
— Ivane, a što ako on plati? Što onda? Hoćeš li me pustiti natrag k njemu?
— Ne znam — šapnuo je. — Mislio sam, plati i gotovo, slobodna si. A sad… ne želim.
Osmjehnula se prvi put nakon godina – ne onim pristojnim osmijehom kojim se smješkala za stolom kod svekrve ili na seoskoj fešti. Nego drugim, umornim, ali istinskim.
— A ja, Ivane, ne želim k njemu. Ni za kakav novac. Ni za kakva… obećanja — a on je stisnuo njezinu ruku oprezno.
Trećeg dana Zvonimir je pronašao pismo. Ivan ga je gurnuo pod vrata njihove kuće noću. Kratko, bez potpisa: «Plati radnicima za dva mjeseca i dobit ćeš ženu živu i neozlijeđenu. Inače – krivi sebe.»
Zvonimir, dršćući od mamurluka, mlatio se po farmi. Viknuo je na radnike, optuživao sve redom: Ignjata, Stipu, čak i došljaka Viktora. Ivan je stajao po strani, kopao zemlju vrhom čizme, lica kamena. Samo su mu oči bile oprezne, poput vučjih kad osjete stupicu.
— Gdje je ona? — Zvonimir je upro prstom u njega. — Hajde, govori, Ivane!
— A otkud ja znam? — ravnodušno odvrati Ivan. — Možda je od tuge pobjegla.
Zvonimir je škrgutnuo zubima. Ali iste večeri otišao je u općinu, podigao gotovo svu ušteđevinu i isplatio dug. Ignjat je prebrojio novac na dlanu, huknuo i zadovoljno se nasmiješio.
— Odavno je trebalo.
No sutradan mu je stiglo pismo od same Mateje. Sitnim, blijedim rukopisom, olovkom na sivom listu iz bilježnice: «Zvonimire, ne traži me. Živa sam i zdrava. Istina je, ali me nitko ne drži. Otišla sam od tebe sama i svojom voljom. K tebi se neću vratiti. Novac radnicima si dao – dobro si učinio. A meni od tebe ništa ne treba. Čak ni tvoje ime. Zbogom. Mateja.»
Zvonimir je pročitao pismo tri puta, zatim popio čašu rakije, razbio tu čašu o kut stola i zavijao – bilo od bijesa, bilo od ozlojeđenosti. Nije volio ženu, ali doma mora biti domaćica. Radnici su čuli taj urlik i pogledali se.
Matea je sjedila na ležaju i prebirala suhe grančice za potpalu u peći. Ivan je došao u kućicu predvečer. Lokot je visio otključan, sama je iznutra maknula zasun. Sjedila je na ležaju i prebirala suhe grančice.
— Eto, gotovo je — rekao je, zastavši na pragu. — Novac je isplatio. Ti više nisi taokinja.
— Znači, sad sam samo Mateja — podigla je oči prema njemu. — I više ničija žena.
Ivan je zakoračio, pa još jedan. Sjeo je pokraj nje ne gledajući. I dugo je šutio. A zatim ju je zagrlio prvi put u životu onako kako je zapravo želio zagrliti voljenu osobu – strastveno i pohlepno.
— Ostani — rekao je muklo, zarijevši lice u njezino tjeme. — Ne u ovoj kućici, ne. Ja ću sagraditi drugu, novu, u svojem selu. Držat ćemo krave, ne kod Zvonimira, nego sami. Znam raditi, nećemo propasti.
Mateja je položila glavu na njegovo rame. I tu, u toj šumskoj kolibi, gdje je mirisalo na suhu travu i dim iz peći, odjednom je shvatila da se prvi put nakon dugih godina ne boji onoga što slijedi.
Jer život sa Zvonimirom nije bio šećer – bio je prazan, hladan, mrzak. A ovdje, s ovim šutljivim, nezgrapnim, dobrim čovjekom, i zidovi su disali toplinom.
— Ostajem — šapnula je. — Ostajem, Ivane.
Izvan prozora opet je kišilo. Negdje u selu pijevci su pjevali, a do Zvonimirove farme bilo je na dohvat ruke. No sada se taj činio ogroman, poput udaljenosti između jučerašnjeg i današnjeg života.
Pred njima je bilo još mnogo toga: gladno proljeće, tuđi ogovori. Pred njima je bilo graditi kuću ciglu po ciglu, odgajati djecu, učiti se povjerenju. Ali te večeri samo su sjedili u zagrljaju na starom ležaju, i nitko ih na svijetu nije mogao rastaviti – ni jučerašnji gazda, ni pohlepa, ni ova gluha, studena jesen.
A na Zvonimirovoj farmi u međuvremenu su se razbježali radnici. Netko u grad, netko svojim kućama. Ostale su samo krave, ovce, neprijavljena zemlja i stari porezni dugovi. I tišina, u kojoj su sve glasnije odjekivali koraci onih koji su dolazili po njega s revizijom. Ali to je već sasvim druga priča.
