**Dnevnik, 15. svibnja**
Danas mi je opet prošlo kroz glavu ono što se dogodilo prije dvije godine. Možda bih trebala zapisati sve, da lakše razumijem kako sam došla do ovdje. Nisam odmah shvatila tko se šulja uz cestu. Parkirala sam auto i potrčala prema stvorenju koje je očajnički trebalo pomoć.
Kad sam prišla bliže, jedva sam zadržala suze. Preda mnom je stajao iscrpljen mačak, teturajući. Nisam mogla ni odrediti koje je boje, sav umazan blatom. Najgore od svega – jadnik nije mogao normalno vidjeti ni disati. Na glavi mu je bila plastična boca, odrezana i nataknuta.
– Tko ti je to napravio? – užasnula sam se, pažljivo ga podižući. Bio je lagan kao pero. Pokušao je trzati, ali nije imao snage; samo je bespomoćno visio u mojim rukama.
– Tomo, jesi li na poslu? Trebam te hitno. Čekaj! – viknula sam u mobitel i pojurila u veterinarsku kliniku gdje je radio moj prijatelj.
Sljedeća dva sata Tomo i njegove kolege borili su se za život životinje. Ja sam tiho sjedila u hodniku, osluškujući.
– Pa, što da ti kažem… Mačak je imao sreću što je naišao na tebe. Još malo i ne bismo mu mogli pomoći. Neka ostane ovdje preko noći. Ja dežuram i pazit ću na njega – nasmiješio se Tomo.
– Hvala ti. Da nije tebe, ne znam ni… – počela sam i briznula u plač, naslonivši se na njegovo rame.
Pogladio me po glavi:
– Bit će sve dobro, Katico, sjećaš se kako u djetinjstvu? – namignuo mi je.
Kroz suze sam se nasmijala. Poznajemo se godinama. Tomo me toliko puta izvukao. Još odmalena znam – kad je on tu, sve je u redu.
– Bježi kući. Inače će se majka opet naljutiti.
Kimnula sam i brzo izašla. Gledao je za mnom s nježnošću.
Tomo je imao razloga za brigu. On je moj susjed i poznaje moju obitelj. Moji roditelji već dugo pretjeruju s alkoholom. Prošle godine tata je preminuo. Mama je neutješna, sve više gubi ljudski oblik i iskaljuje se na meni.
Tomo me uvijek malo žalio – djevojčicu s crvenom kosom i pjegicama. Tri godine je stariji i odmah me uzeo pod svoje krilo. Branio me od nasilnika i djevojčica koje su me zadirkivale. Njegovu pomoć primala sam sa zahvalnošću.
Za razliku od roditelja, ja sam težila boljem životu. Završila sam srednju školu sa srebrnom medaljom i znala da moram dati sve od sebe da upišem prestižni fakultet. Sada sam studentica treće godine engleskog i kineskog jezika.
Tomo je ponosan na mene. I sam je nedavno završio Veterinarski fakultet, obožava svoj posao, ali smatra da je ovladati stranim jezicima puno teže. Uspijevala sam i učiti i raditi kao kurir na starom autu koji mi je ostavio otac.
– Doma sam! – viknula sam iz hodnika. Odgovorilo mi je ravnomjerno hrkanje. Stan je mirisao na alkohol. Mama je spavala s nogom preko ruba kauča, prazne boce na podu. Teško sam uzdahnula, pokupila smeće i otišla u svoju sobu spremati se za predavanja.
Iz misli mi nije izlazio taj izmučeni mačak. Kako li mu je? Napisala sam Tomi poruku.
Jadni mačak spavao je, nemirno trzao. Činilo mu se da su mučitelji još blizu. Tiho je stenjao od boli i ponovno tonuo u tamu.
– Izvući ćeš se, borac! Radi Katarine. Ona te čeka i želi ti zdravlja – šaputao je Tomo, sjedeći pokraj njega.
Ujutro je mačak otvorio oči i, ugledavši čovjeka, pokušao pobjeći. Nije mogao. Gledao je Tomu sa strahom i boli.
– Tiho, mali, neću ti ništa – govorio je Tomo. Ali mačak je znao da se nikome ne vjeruje. Htio je zasiktati, ali iz grla mu je izašao samo hrapav zvuk.
– Sve je dobro, ljepotane – Tomo ga je pažljivo pregledavao.
Cijeli tjedan jadnik je proveo u klinici. Ja sam dolazila svaki dan, a on se isprva bojao ljudi. Onda je izabrao mene i Tomu, i oprezno nam se približavao.
– Ipak ga uzimaš doma? – pitao je Tomo. Brinuo se kako će mama reagirati. Odlučno sam kimnula, privijajući mačka uz sebe.
Na moje iznenađenje, mama je mirno prihvatila novog člana obitelji. Samo je hrapavo upitala:
– Nadam se da ga neću morati hraniti?
Namrštila sam se. Mama cijelu mirovinu troši na piće. Mačak i ja nismo u njezinim planovima.
– Hranit ću ga sama – uzdahnula sam.
– Odgovor odrasle osobe. Pohvaljujem – rekla je, i kao da se trgnula, upitala: – Kako si ga nazvala?
Pogledala sam sivo-crvenkastog mačka i odgovorila:
– Ris.
– Stvarno liči na risa – nasmijala se mama.
I tako smo počeli živjeti s mačkom. Bilo mi je draže vraćati se kući jer sam znala da me tamo netko čeka.
Ris nije vjerovao mami. Uplašio ga je njezin hrapavi glas i nagli pokreti. Miris alkohola ga je uznemiravao. Zato je izbjegavao biti joj na očima kad nisam doma.
– Divlji je, nije mazan – gunđala je mama nezadovoljno. Slijegala sam ramenima i izbjegavala svađu.
Kad bi došao Tomo, Ris bi oprezno izašao i trljao se o njegove noge. Dobro ga se sjećao i bio mu zahvalan.
Tomo mi je rekao da Ris ima oko četiri godine, ali je puno proživio. Nedostajali su mu neki zubi, imao je problema s jednom šapicom i srcem.
– Pretjerano naprezanje, poput leta avionom, opasno je za njegovo zdravlje – rekao je.
– Ma, baš smo se spremali na odmor u inozemstvo s Risom – nasmijala sam se, dobro znajući da nam nikakvi letovi ne svijetle.
Prošle su dvije godine. Završavam fakultet i sanjam o karijeri prevoditeljice. Jednog dana dostavljala sam paket dokumenata u ured velike tvrtke. Tajnica je primila pošiljku, a ja sam se već spremala otići kad je iz kabineta izašao zbunjen muškarac:
– Nemam pojma što da radim? Pregovori su za sat vremena, a ni jednog dobrog prevoditelja! – uzdahnuo je.
Zagledala sam se u zgodnog muškarca. I on je primijetio mene.
– Niste slučajno prevoditeljica? – upitao je.
Tajnica je već otvorila usta, ali ja sam je pretekla:
– Da, prevoditeljica sam. Znam engleski i kineski – odgovorila sam odvažno. Očima sam vidjela kako se tajnici raširile oči. No odlučila sam riskirati.
Tako sam ubrzo diplomirala i dobila posao osobne asistentice Marka Perića.
Marko se pokazao kao šarmantan muškarac od trideset pet godina. Nakon nekoliko mjeseci naša veza postala je više od poslovne. Uživala sam u njegovoj pažnji, lijepo se udvarao, darivao neobične poklone.
– Nešto te ne prepoznajem, prijateljice. Otkad si se zaposlila, sasvim si druga – rekao mi je Tomo.
Zagonetno sam se nasmiješila. Nisam htjela ni s kim dijeliti svoju sreću.
– Rekao bi joj ti. Dokle ćeš čamiti za ovom Katicom? – govorio je Tomi njegov najbolji prijatelj Nikola.
– Vjerojatno si u pravu. Ali bojim se da neće uzvratiti osjećaje. I uništit ću naše prijateljstvo – priznao je Tomo.
– Ovo nije prijateljstvo, nego mučenje. Na tebi više nema lica – mrko je uzdahnuo Nikola. Tomo je znao da je u pravu.
Došao je Tomin rođendan. Po običaju, prva sam došla čestitati. Pokucala sam na vrata; čekao me na pragu.
– Sretan rođendan, Tomo! – rekla sam ulazeći.
– Toliko godina, a ništa se ne mijenja – nasmiješila se Tomina mama, gledajući nas.
Kao i uvijek, ispekla sam njegov omiljeni kolač. Sjedili smo u kuhinji i pili čaj.
– Danas si nekako tajanstven, Tomo. Što se dogodilo? – prva sam prozborila.
– Katarina, znaš, već dugo želim nešto reći… – počeo je, ali sam ga prekinula:
– Slušaj, i ja imam ozbiljan razgovor s tobom.
Ukočio se. U duši mu se probudila nada.
– Hajde onda ti prva – predložio je.
Nasmiješila sam se:
– Zaposlila sam se. To znaš. A još… zaljubila sam se! – rekla sam i pogledala ga u oči.
Na trenutak se zbunio:
– Napokon, Katarina. Tako mi je drago, jer i ja tebe… – nije stigao dovršiti jer sam ga opet prekinula:
– I eto, on je tako brižan… Istina, stariji je od mene. Ali to uopće nije važno, zar ne?
Tomo se zamislio. Razlika od tri godine nije ga smetala. Kimnuo je i nastavio slušati, zadržavajući dah.
– Razumiješ, ovo je moja prilika za sretan život. Marko za dva mjeseca leti u London i zove me sa sobom. Ali ne mogu povesti Risa. Sam si rekao da ima bolesno srce. A Marko je alergičan na životinje – rekla sam.
Tomo je ostao bez riječi. Osjećao se kao da ga je pregazio kamion:
– Čekaj, koji Marko? Kakva alergija i Ris? – tiho je upitao.
– Tomo, čuješ li me uopće? Marko je moj šef i zaručnik. Selimo se u London. Oduvijek sam sanjala o životu i radu u inozemstvu. To je iskustvo! Ali ne možemo uzeti Risa. Ne znam što da radim. Ostaviti ga mami nije opcija, dati ga nekome također… Ris ne ide ljudima, znaš i sam – uzdahnula sam.
Tomo je sjedio šutke.
“Kakva sam budala!” proletjelo mu je kroz glavu. Sabrao se i bezbrižno se nasmiješio:
– Pa, Katarina, kakve vijesti! Ne brini, prijateljice. Bit će sve u redu, obećavam! Mogu ja uzeti Risa. Poznaje me. Glavno da si ti sretna – rekao je radosno.
Gledala sam mu u oči. Odjednom su postali tužni i ugasli, iako su prije minutu sjali od sreće.
– A što si ti htio reći? – upitala sam nesigurno.
– Ma, ništa važno. Malo reorganizacije na poslu – odmahnuo je rukom.
Dva mjeseca spremala sam se za put.
Čudno, što je bliži bio dan odlaska, to mi je srce bilo teže. “Vjerojatno se bojim ostaviti mamu samu…” mislila sam. Ali u duši sam znala da to nije glavni razlog tuge.
Pred očima mi je stalno bio tužni pogled Tome. Kako ću bez njega? Toliko smo godina bili najbolji prijatelji. U posljednje vrijeme čak mi se činilo da je naše prijateljstvo preraslo u nešto više…
“Dosta! Uskoro ću živjeti s Markom u Londonu. A mislim o Tomi!” otjerala sam uznemirujuće misli.
Ris mi je oprezno skočio u krilo. Osjećao je da se nešto događa. Htio me smiriti, nježno je preo.
– Ris, mali. Kako ću bez tebe? – šaptala sam.
Sjetila sam se nedavnog razgovora s Markom, koji je jasno rekao da mački nema mjesta u našem životu:
– Katarina, ne mogu cijeli život piti tablete zbog neke životinje. Makar i najdraže – rekao je. Te su riječi zvučale kao presuda.
– Pa, Katarina, vrijeme je za oproštaj! – veselo je rekao Tomo. U rukama je držao Risa.
– Tomo, javljaj se, molim te, nemoj zaboraviti – šaputala sam kroz suze.
– Ne kiselite se, inače će se Ris uznemiriti. Oprosti što ne idemo u zrakoplovnu luku – nasmiješio se.
Stajali smo na stubištu. Tomo je pustio Risa u stan i zagrlio me.
“Ne puštaj je… Samo nemoj puštati!” kucalo mi je u glavi.
– Moram ići – rekla sam i poljubila ga u obraz.
– Neću zaboraviti. Nikad neću zaboraviti – šapnuo je Tomo, puštajući me.
Stajala sam na šalteru, shvaćajući da se upravo odlučuje moja sudbina.
– Pa zašto si tako tužna? – bodrio me Marko.
Pokušala sam se nasmiješiti.
“Neću zaboraviti… Nikad neću zaboraviti…” odjekivalo je u mislima s Tomine riječi.
Gledala sam kroz prozor u udaljenu zgradu zračne luke.
– Vraćate se odnekud? – upitao je taksist.
– Ne, samo sam odlučila ostati – odgovorila sam sa suzama sreće.
– Biva… Mislim da ste donijeli pravu odluku – filozofski je primijetio vozač.
Ris je sjedio tužan.
– Bit će sve dobro, Ris! – hrabrio ga je Tomo.
Netko je uporno pokucao na vrata. Tomo je otvorio i zanijemio…
– Onog rođendana htio si mi nešto priznati, ali sam te prekinula – rekla sam.
Tomo se nasmiješio:
– Što radiš ovdje? – upitao je.
– Tomo, odgovori: što si htio reći? – ponovila sam.
Ali on je šutio, gledajući me. Zatim je prišao bliže i zagrlio me.
Pomilovala sam radosnog Risa koji se trljao uz moje noge, i šapnula:
– Volim te, i ne mogu živjeti bez tebe i Risa…
– Upravo to sam ti i htio reći, draga – odgovorio je Tomo.
