Prije sam za punicu bio zmija i lijenčina. A sada sam svetac, gotovo svaki dan me zove i traži oproštenje. No, ne vjerujem joj ni riječi. Želim reći samo jedno: „Tako vam i treba! Pobrati svoje plodove!“
Dakle, 2017. godine oženio sam Vedranu. Zajedno smo studirali, upoznali se na prvoj godini fakulteta u Zagrebu. Nakon završetka preddiplomskog, vjenčali smo se. Ja nisam domaći, došao sam u Zagreb iz malog sela pokraj Donje Zeline.
Budući da smo bili studenti i bez novca, odlučili smo živjeti kod punice. Dragica je imala svoj trosobni stan u centru grada, lijepo uređen. Isprva sam pristao na tu avanturu – brže ćemo uštedjeti za svoje gnijezdo, nego da još i plaćamo najam.
Ali punica me nije prihvatila. Nije se libila reći da je za svoju jedinicu željela bolju ženu:
– Neoprano selo. Ovdje u gradu vrijede druga pravila, dragi moj. Mislio si oženiti se pa stan oteti? Neće ići!
Iako sam tada već našao posao kao pomoćnik u prevoditeljskom birou. I nakon toga trudio sam se još i kod kuće pospremiti, nešto skuhati. Ali ni tu nisam mogao ugoditi punici:
– Što je to za pomije?
– Ovo je juha, svježa, upravo skuhana.
– Ti si valjda takve juhe svinjama pripremao!
Vedrana se nije ni trudila razgovarati s majkom, jer ju se jako bojala. Brinula se da nas ne izbaci iz stana.
Ilustrativna fotografija. Slika nije dokumentarni dokaz opisane situacije.
No tu naše muke nisu završile. Za godinu dana uspjeli smo skupiti pozamašnu svotu, ali sav je novac otišao na puničin renovacijski rad. Kupili smo novi hladnjak, mikrovalnu, sudoper, napu i još ormariće. A stari hladnjak punica nije bacila, nego ga je premjestila u našu spavaću sobu. I tamo smo držali sve svoje namirnice. Jednom sam uzeo komad maslaca od nje – digla je graju kao da sam je opljačkao!
Živio sam u takvom ludilu još tri godine. Kad je krenula pandemija, sve je krenulo naglavačke. Mene su otpustili, sjedio sam stalno doma. Vedrana je radila od kuće, dobila je službeni laptop.
Samo je punica i tu počela prigovarati:
– To je posao? Bolje da si ustao i oprao suđe!
– Odmah. Samo da ispunim papire i gotovo.
– A kuhati? Gle Vedrane, kako je smršavila! Ti si loš domaćin!
Nisam izdržao, spakirao sve stvari i vratio se roditeljima u selo. Vedrana mi je tada samo jednom telefonirala – molila me da se pomirim s njenom majkom.
Pa smo se rastali. Ja sam, hvala Bogu, dobro radio, uspio kupiti stan u Zagrebu. Nedavno sam i auto nabavio. Sad živim u gradu, otvorio svoj prevoditeljski biro i imam odlične zaposlenike.
I eto, prije mjesec dana neočekivano me nazvala punica:
– Luka, ti si tako pametan. Čula sam da imaš dobar posao. Uvijek sam govorila da ćeš puno postići u životu.
Ostao sam bez riječi, jer sam se sjetio kako me prije „hvalila“.
– Pa hvala…
– Jesi li se ponovo oženio?
– Nisam. A što vas briga?
– Ma Vedrana bez tebe vene, kopni. Možda biste se mogli naći?
Ispostavilo se da Vedrana nakon rastave nije našla nikoga – ni muža, ni posao. I sve te godine sjedila je majci na vratu, tek preživljavala od povremenih zarada.
I vjerojatno je punica doznala za moj biznis i stan, pa je odlučila tako „pomiriti se“. Sad me gotovo svaki dan zove. Dosadilo mi je i odlučio sam napokon staviti točku na taj besmisleni razgovor:
– Znate, vjerojatno ste zaboravili kako ste me nazivali neopranim selom, kako ste kritizirali moja jela. Kako ste se čak i na ovaj posao svađali!
– Ma to je bilo davno. Što je bilo – bilo je.
– Ne, tako to ne ide. Bog vas je zbog toga i kaznio! Sami njegujte svoju kćerkicu i nađite joj dostojnog muškarca. Jer ja sam neoprano selo!
Nimalo me nije sram što sam tako otpravio punicu. Točnije, bivšu punicu. Ona je sama uništila našu obitelj, a sad se sjetila miriti? Hvala, ali kako kažu – ne možeš dvaput ući u istu rijeku.
