Prije sam za svekrvu bio zmija i ljenčina. A sada sam postao svetac – gotovo svakodnevno me zove i moli za oprost. No, ne vjerujem joj ni riječi. Želim reći samo jedno: “Tako vam i treba! Berite plodove svojeg truda!”
Naime, 2017. godine oženio sam se Majom. Zajedno smo studirali, upoznali se na prvoj godini fakulteta. Nakon završetka preddiplomskog, vjenčali smo se. Ja sam došao u Zagreb iz malog sela u Slavoniji.
Budući da smo bili studenti i bez novca, odlučili smo živjeti kod svekrve. Marija je imala svoj trosoban stan u centru grada, lijepo uređen. Isprva sam pristao na tu avanturu – brže bismo uštedjeli za vlastito gnijezdo, umjesto da plaćamo najam.
Ali svekrva me nije prihvatila. Nije se ustručavala reći da je svom jedinom sinu željela bolju ženu – ček, tu je rodna zbrka. U originalu je svekrva govorila o sinu, ali sad je pripovjedač muškarac, pa svekrva govori o kćeri. Ispravak: Marija je željela svojoj kćeri Maji boljeg muža. Dakle:
– Selo neoprano. Ovdje u gradu vrijede druga pravila, dragi moj. Mislio si da ćeš se oženiti i preoteti stan? Neće!
Iako sam tada već našao posao kao pomoćnik u prevoditeljskom uredu. I nakon toga trudio sam se kući pospremiti, skuhati nešto. Ali nisam mogao ugoditi svekrvi:
– Što je to, pomije?
– Ovo je juha, svježe skuhana.
– Ti si valjda takve juhe svinjama kuhao!
Maja se nije ni trudila razgovarati s majkom, jer ju se jako bojala. Brinula se da nas ne izbaci iz stana.
Ilustrativna fotografija. Slika nije dokumentarni dokaz opisane situacije.
No tu naše nevolje nisu završile. Za godinu dana uspjeli smo uštedjeti popriličnu svotu, ali sav taj novac otišao je na popravak svekrvinog stana. Kupili smo novi hladnjak, mikrovalnu, sudoper, napu i ormariće. Stari hladnjak svekrva nije bacila, nego ga je premjestila u našu spavaću sobu. I tamo smo držali sve svoje namirnice. Jednom sam uzeo komad maslaca od nje – digla je takvu galamu, kao da sam je opljačkao!
Živio sam u tom ludilu još tri godine. Kad je krenula pandemija, sve se okrenulo naglavačke. Maju su otpustili, stalno je sjedila doma. Ja sam radio na daljinu, dobio sam službeni laptop.
Ali svekrva je i tu počela prigovarati:
– To je posao? Bolje da ustaneš i opereš suđe!
– Odmah, samo da ispunim ove papire.
– A kuhanje? Gle Maje, već je smršavila! Ti si loš domaćin!
Nisam izdržao, spakirao sam sve stvari i vratio se roditeljima u selo. Maja me tada samo jednom nazvala – molila me da se pomirim s njezinom majkom.
Tako smo se rastali. Ja sam, hvala Bogu, dobro radio, uspio sam kupiti stan u Zagrebu. Nedavno sam i auto kupio. Sad živim u Zagrebu, otvorio sam svoj prevoditeljski ured i imam divne zaposlenike.
I evo, prije mjesec dana neočekivano me nazvala svekrva:
– Ivane, ti si tako pametan. Čula sam da imaš odličan posao. Oduvijek sam govorila da ćeš daleko dogurati u životu.
Ostao sam bez riječi, jer sam se sjetio kako me prije “hvalila”.
– Pa hvala…
– Jesi li se još oženio?
– Nisam. A što vas briga?
– Maja bez tebe vene, propada. Možda biste se mogli naći?
Ispostavilo se da Maja nakon razvoda nije našla nikoga – ni muža, ni posao. I sve te godine sjedila je majci na vratu, samo povremeno zarađujući nešto.
Vjerojatno je svekrva čula za moj biznis i stan, pa je odlučila tako “izmiriti”. Sad me zove gotovo svaki dan. Dosadilo mi je pa sam odlučio staviti točku na tu besmislenu priču:
– Znate, vjerojatno ste zaboravili kako ste me nazivali selom neopranim, kako ste kritizirali moja jela. Kako ste se svađali i zbog ovog posla!
– Ma to je bilo davno. Što je bilo, bilo je.
– Ne, tako to ne ide. Bog vas je za to i kaznio! Sami njegujte svoju kćerkicu i nađite joj dostojnog muža. Jer ja sam selo neoprano!
Nimalo me nije sram što sam tako otpravio svekrvu. Točnije, bivšu svekrvu. Ona je sama uništila našu obitelj, a sad se dosjetila miriti? Hvala, ali kako kažu – dvaput se u istu rijeku ne ulazi.
