Čuj, moram ti ispričati jednu priču. Cijeli život je Stjepan sanjao o sinu. Čak je i ime smislio – Matej. Ali, eto, sudbina je htjela da u obitelji odrastaju tri kćeri…
Žena mu Jelena nije klonula duhom:
— Ma vidi ti kakve smo ljepotice dobili! — ponavljala je.
Stjepan se smiješio i kimao. Naravno, jako je volio svoje pametne curice. Ipak, ponekad bi ga uhvatila lagana zavist kad bi gledao susjeda kako nabija loptu sa sinovima.
— Ma pusti, Stipe! Tvoja Mirna ide na karate. Tuče se bolje nego ijedan dečko — govorio mu je prijatelj.
Stjepan se smijao. Mirna je u svojih deset godina stvarno bila prava borbenica. Njezine sestre – sedmogodišnje blizanke Nika i Lana – također su imale živahan karakter.
Ali san o sinu i dalje ga nije napuštao…
Njegove kćeri su pak imale jedan drugi san – kućnog ljubimca.
— Ma nema šanse. Neću izdržati doma nešto što neprestano laje — odbijao je Stjepan molbe djevojčica da nabave psa.
— Mačak će uništiti sve tapete. Hrčci smrde. Papiga je prebučna — odbacivao je sve prijedloge.
Djevojčice su se mrštile, čak i ljutile.
— Kod Ane i Marte doma žive dva psa! I ništa! — tiho se bunila Mirna, ali otac je bio nepokolebljiv.
— Smislit ćemo nešto — tješila je sve Nika, koja se nije lako predavala.
Bližio se Stjepanov rođendan. Cure su sjedile u Mirninoj sobi i prepirale se što pokloniti tati.
— Termos? Komplet za brijanje?
— Ma ne! Sve je to previše banalno!
— Onda sama smišljaj kad si pametna! A mi ćemo nacrtati čestitku! Ostala su samo dva dana!
— Ma daj, vrtić srednja skupina! Poklon mora biti iznenađenje i nešto što se pamti! Tako mama kaže.
Rasprava je trajala već pola sata i prijetila da preraste u svađu, kad je odjednom zazvonio telefon:
— Mirna, jeste iznijeli smeće? — pitala je mama.
— Naravno… nismo zaboravili. Sve smo iznijeli. A ti se već vraćaš kući? — bez treptaja je lagala Mirna. I, uvjerivši se da mame neće biti još neko vrijeme, brzo se počela spremati.
— Idemo s tobom! — podržale su sestru blizanke.
— Pa što ćemo, s jednom vrećom smeća sve tri? — namrštila se Mirna.
Ipak, nakon nekoliko minuta cijela je družina izašla iz zgrade.
— Čujete? Čini mi se tamo, kod kontejnera — tiho je rekla Lana.
Djevojčice su zastale i kimnule. Prišavši bliže, shvatile su da iz smeća dopire jadno mijaukanje.
— Ma nisu valjda stavili mačka u smeće? — nesigurno je prozborila Mirna.
Nika je samo slegnula ramenima i počela energično izbacivati vreće iz kontejnera.
Sestre su, mršteći se, krenule pomagati. Kao da je čuo da je spas blizu, mačak je ispustio očajnički krik.
— Nadam se da neće skočiti na nas. I zašto još nije izašao? Zapelo mu? — grokćući je govorila Mirna, nagnuta preko ruba kontejnera.
S druge strane su energično radile Nika i Lana.
Nekoliko minuta kasnije odgovor je stigao:
— Skroz su poludjeli ti odrasli. Tko bi normalan zapakirao mačka u vreću i bacio ga! — negodovala je Mirna odvezujući šuškavu plastiku u kojoj je sjedio preplašeni riđi mačak.
— Kako je lijep i umiljat! Kako su ga mogli baciti? — uzdahnula je Lana.
Mačak se odmah popeo djevojčici u krilo i priljubio, drhteći od straha.
— Što ste vi tu napravile, male banditkinje? Sav smeće ste razbacale po cesti! Javit ću se vašim roditeljima! Gle, izmislile zabavu dok tate i mame nema! — vikala je na sav glas baba Marica.
Svađati se s prijetećom ženom bilo je beskorisno. Brzo se približavala djevojčicama, unatoč svojim godinama.
— Bježimo! — zapovjedila je Mirna.
I sestre su pojurile prema ulazu. Za njima su odjekivali prijeteći povici babe Marice.
— Uh, prošlo je, mislim — izdahnula je Nika zalupivši vrata.
— Još će se požaliti. Samo čekaj. Sjećaš se kad smo razbile prozor u hodniku? Odmah je došla i još istu večer ispričala tati — nacerila se Mirna sjećajući se njihovih nestašluka.
Stjepan se u međuvremenu vraćao s posla. Raspoloženje mu je bilo odlično. Pred njim su bili vikend i rođendan. Oduvijek je volio taj blagdan i rado ga je provodio s obitelji.
Odjednom se pored njega pojavila Ciganka:
— Neobičan dar te čeka, dragi! Radovat ćeš se, smijati ćeš se! — brzo je rekla dotaknuvši mu ruku i odmah otišla.
„Čudne su ove gatare. Prije su tražile da im pozlatiš ruku”, pomislio je Stjepan i, ne pridajući riječima Ciganke nikakvu važnost, požurio kući…
Kod kuće je u međuvremenu vladalo živo raspravljanje:
— A što će mama pokloniti? Znate? — pitala je Mirna sestre, ali one su samo slegnule ramenima.
— Pitala sam, ali mama je rekla da je iznenađenje. Sve ćemo saznati kad dođe vrijeme — odgovorila je Nika.
I to je bilo čudno. Mama se obično uvijek pripremala za tatin blagdan zajedno s njima.
— Vidjela sam kako je nešto stavljala u omotnicu. Možda bon za toplice? Sjećate se kako su sanjali o zajedničkom odmoru? — zamišljeno je rekla Lana.
— Možda. Ali naše iznenađenje neće biti ništa lošije. I zapamtit će ga zauvijek, bit će potpuno neočekivano za tatu — kikotala se Mirna.
— Samo da ga ne pronađe prije vremena — pritisnula je prst na usne Nika.
Tad je zazvonio zvono, i cure su pojurile otvoriti. Na pragu su stajali roditelji.
— Nešto ste mi danas pretihe. Hajde, odmah priznajte što ste opet smutile — rekla je Jelena pomno promatrajući kćeri.
Ali sestre su uvjeravale da je sve u najboljem redu.
— Čak smo i smeće iznijele! — izvijestila je Mirna.
— Dobro, dobro. A zašto je u kupaonici mokro? — upitala je majka približavajući se umivaoniku.
Djevojčice su se pogledale.
— Oprosti, mamice, htjela sam oprati majicu. Malo sam je zaprljala — spustila je oči Lana.
— Ni dana bez avanture! — nasmijao se Stjepan. Bio je izvrsno raspoložen.
Cure su se brzo razišle po sobama i bez puno nagovaranja legle spavati.
— Raste ekipa… Gle kako su danas poslušne. Očito mi pripremaju iznenađenje — nasmiješio se Stjepan ljubeći ženu.
— Više liči na tišinu pred buru — sumnjičavo je rekla Jelena. Predobro je poznavala svoje kćeri…
Već su legli kad se iz Mirnine sobe začula buka.
— Činilo mi se da je netko mijaukao — promrmljao je Stjepan kroz san.
Kad su ušli u dječju sobu, Mirna je sjedila s Nikom:
— Ružan san mi se sanjao, ali sad je sve u redu. Spavat ću s Mirnom, može? — tiho je rekla djevojčica.
— Naravno, draga. Trebaš li išta? — upitala je Jelena.
Sestre su kimnule i ostatak noći prošao je mirno…
Uoči rođendana Stjepan je loše spavao. Sanjale su ga jezive slike riđokose Ciganke. Mijaukala je i gledala ga svijetlozelenim očima.
Napokon je otvorio oči i ukočio se. Točno na njegovim prsima sjedila je riđa neman i bušila ga pogledom!
— Mijau — pozdravilo je čudovište Stjepana.
— Aaaa — istrglo se iz muškarca.
Jelena je odmah skočila pokušavajući shvatiti što se događa.
— Što? Što je ovo? — napokon, mucajući, rekao je slavljenik, urezan u riđeg mačka koji se već smjestio kraj njegovih nogu.
Jelena je začuđeno treptala.
— Ojoj, tata! Već si vidio naše iznenađenje! — pokušavajući govoriti što veselije, u sobu je ušla Mirna.
Za njom su došle blizanke:
— Sretan rođendan, tata! Odlučile smo ti napraviti nezaboravan dar. Upoznaj Puzu. Jako je dobar, miran i odgojen mačak.
Usput, on je već drugi dan kod nas, a niste ga ni primijetili. Svi su kauci cijeli i tapete također — uglas su govorile Lana i Nika.
Jelena se nasmijala gledajući kako Stjepan hvata zrak.
— Ti se nemoj brinuti, tata. Mama će ti sad pokloniti vaučer za toplice i ljepo ćete se odmoriti daleko od nas. A mi ćemo se snaći same — ispalila je Mirna.
— Kakve toplice? Čekajte, cure — Jelena je začuđeno pogledala kćeri.
— Pa zar tvoj dar u omotnici nije putovanje? Sama sam vidjela — priskočila je sestri Lana.
Jelena se nervozno nasmijala.
— Čini se da se u ovoj kući ništa ne može sakriti — izustila je napokon.
— A što ću sad s ovom zvijeri? — zbunjeno je upitao Stjepan promatrajući kako mačak tiho prede kraj njegovih nogu.
— Vidiš, tata, to se slučajno dogodilo. Izašle smo u dvorište i našle mačka u vreći… u kontejneru. A onda se pojavila baba Marica. Tako je vikala. Pa znaš je ti kako zna — počela je Mirna.
— Preplašile smo se i pobjegle glavom bez obzira kući — autoritativno je dodala Nika.
— Sve se samo dogodilo i mačak je završio kod nas. Ali ne možemo ga opet baciti na smetlište? Oprale smo ga i dovele u red. Jako je miran i strpljiv — sa suzama u očima rekla je Lana.
Stjepan je uzdahnuo. U glavi su mu se nekako pojavile riječi Ciganke o neočekivanom daru.
— Pa dobro… Dar je baš za pamćenje — tiho je rekao promatrajući cijelu čestitu družinu.
— Dragi, možda cure imaju pravo. Mačka je stvarno žao. Koliko je samo propatio. A izgleda vrlo miran i umiljat — priskočila je kćerima majka.
Stjepan je uzdahnuo razmišljajući o situaciji.
— I miševe će nam loviti. Sigurna sam! — iznijela je željezni argument Nika.
— Ali nikad nismo imali miševe — tužno se osvrnuo Stjepan.
— Sve se može dogoditi, neki dan sam čula šuškanje iza zida — podržala je sestru Lana.
— Dobro, banditkinje. Vidjet ćemo kako ćete se dalje ponašati. I naravno, vidjet ćemo i Puzino ponašanje — nasmijao se Stjepan.
— A zašto Puzo? — odlučila je provjeriti Jelena.
— Da ste čuli kako smiješno prede kad ga maziš po trbuhu — nasmiješile su se cure.
— A što je to bilo u omotnici? — odlučila je znati Lana.
Jelena se malo postidjela. Zatim je donijela mužu malu kutiju u kojoj je ležala omotnica.
— Ne može biti! — uzbuđeno je rekao muškarac promatrajući sadržaj omotnice.
Nije mogao suspregnuti suze…
*****
— Naravno, brat je predivan. Ali meni se čini da je naš Puzo također ostavio neizbrisiv dojam na tatu — šaputala je navečer Lana sestri ležeći u krevetu.
— Naš Puzo je pravi izdajnik. Dva dana je spavao s nama, a danas se preselio k roditeljima — namrštila se Nika.
— Ma pusti, to je ipak tatin mačak — kikotala se Lana.
Stjepan je ležao sretan u krevetu i osluškivao Puzino predenje.
— Kakav umirujući zvuk. I zašto prije nismo nabavili mačka? Ne razumijem — šapnuo je privijajući ženu uz sebe.
— Uživaj u tišini i miru, uskoro u ovoj kući neće biti do sna — nasmijala se Jelena.
— Znaš, ne mogu vjerovati da ćemo dobiti sina! Hvala ti, draga, ovo je najbolji dar! — nasmiješivši se rekao je Stjepan i zažmirio od sreće.
