Vlatka je stajala na vratima vlastitog stana, prekriženih ruku. Drhtala je od bijesa.
U hodniku, okružena trima golemim kariranim torbama, stajala je Cvijeta. Bivša svekrva. U rukama je držala duplikat ključeva koji mu je Vlatka prije tri godine, dok je još bila u braku s njezinim sinom Tomislavom, nepromišljeno dala “za svaki slučaj”.
— Ni ne pomišljam, Vlatka moja, — mirno je odgovorila Cvijeta, skidajući cipele i pažljivo ih stavljajući na policu. — Imam puno pravo biti ovdje. Moj sin je u ovaj stan uložio najbolje godine svog života. I uopće, ti si predobro živjela nakon razvoda. Treba uspostaviti pravdu.
— Kakvu pravdu? — Vlatka je zakoračila naprijed, osjećajući kako u njoj ključa bijes. — Tomislav nije platio ni kune za ovaj kredit! Razveli smo se prije dvije godine. Stan je kupljen novcem mojih roditelja prije braka, na njega je samo bio upisan udio od kojeg se odrekao radi uzdržavanja! Vi ste ovdje nitko.
— Pravno možda i jest, — svekrva se popravila frizuru pred ogledalom u hodniku i kritički promotrila Vlatkino lice. — Ali po savjesti — Tomislav je ostao praznih ruku. Živi u podstanarskoj sobi, preživljava od povremenih poslova. A ti? Pogledaj se. Renovirala si, promijenila auto, kćerku upisala u privatni vrtić. Otkud novac, Vlatka? Sigurno nisi bivšem mužu sve isplatila. Zato sam i došla živjeti. Pomoći ću s unučicom, a usput i kontrolirati troškove.
— Unučica ima šest godina, a vi ste je zadnji put vidjeli na trećem rođendanu! — Vlatka je izvadila mobitel. — Odmah zovem policiju. Vi ste u tuđem stanu bez dopuštenja.
— Zovi, zovi, — nasmijala se Cvijeta, samouvjereno prolazeći u dnevnu sobu i smještajući se na kauč. — Reći ću policiji da sam došla rodnoj unuci po pozivu njezinog oca. Tomislav će potvrditi. Napravit ćemo skandal pred cijelom zgradom? Molim te. Neće li ti biti sram pred susjedima? Ti si tako ispravna, šefica u svojoj firmi.
Vlatka je spustila mobitel. Svekrva je pogodila gdje boli — nije željela ulaziti u svađu s nasilnom staricom pred susjedima, a pogotovo pred šestogodišnjom Tenom, koja je sada bila kod prijateljice. Trebalo je djelovati pametnije, ali živci su već popuštali.
— Imate točno trideset minuta da skupite svoje torbe i odete, — odmjereno je izgovorila Vlatka. — Ili ću odmah promijeniti brave. Majstor dolazi za pola sata.
— Neće doći, — Cvijeta je iz džepa izvukla pleteni ubrus i položila ga na stolić. — Već sam razgovarala s vašim domarom. Rekla sam da sam ti majka, došla u goste, a ti želiš promijeniti brave jer imaš privremeni pomračenje razuma. Podržao me. Zato sjedi mirno, Vlatka moja. Čeka nas dug razgovor.
Vlatka je ušla u sobu i sjela u fotelju nasuprot svekrve. Ruke su joj još uvijek drhtale, ali u glavi se počeo oblikovati plan. S tom se ženom nije moglo dogovoriti lijepim putem; razumjela je samo jezik sile i koristi.
— Što zapravo želite, Cvijeta? — upitala je izravno Vlatka. — Ne vjerujem da ste se dovukli iz svog prigradskog naselja s tri torbe samo da biste uspostavili mitsku pravdu.
— Želim da moj sin živi kao čovjek, — odsječno je odgovorila svekrva. — Sve si mu uzela.
— Sam je sve prokockao na okladama! — poviče Vlatka, gubeći strpljenje. — Izvrsno znate zašto smo se razveli. Iz stana je iznio moj zlatni nakit, u zalagaonicu založio računalo i ispraznio dječju štednju!
— Ma daj, nemoj pretjerivati, — odmahnula je rukom starica. — Bio je mlad, posrnuo. Trebala si podržati muža, a ne tužiti za alimentaciju. Zbog tvoje alimentacije ga nitko ne želi zaposliti, odmah mu oduzimaju pola.
— Ima trideset dvije godine, kakav mlad? — gorko se nasmijala Vlatka. — A alimentaciju ne plaća već šest mjeseci, duguje preko dvjesto tisuća kuna. O čemu vi to pričate?
— Upravo zato sam ovdje, — Cvijeta se nagnula naprijed. — Dogovorimo se. Prepisuješ polovicu stana natrag na Tomislava. Ili ga prodaj, kupi sebi manji, a razliku daj njemu za kupnju nekretnine. I povuci tužbu za alimentaciju. Zauzvrat odlazim i više te ne uznemiravam.
Vlatka je gledala bivšu svekrvu i nije vjerovala svojim ušima. Bezobrazluk te žene nije imao granice.
— Jeste li poludjeli? — tiho je upitala Vlatka. — Trebam dati udio u stanu čovjeku koji je opljačkao vlastito dijete?
— Inače ću ti prirediti pakao, — zaprijetila je Cvijeta. — Uselim se u malu sobu. Živjet ću ovdje, voditi unučicu u vrtić, pričati joj kakva je sebična majka. Pozvat ću centar za socijalnu skrb, reći da zanemaruješ dijete, da radiš po cijele dane. Da vidimo kako ćeš pjevati.
U tom se trenutku u hodniku začula buka vrata. Vratila se Vlatkina prijateljica Branka, dovodeći Tenicu.
— Mama! — malena Tena utrčala je u sobu, ali stala ugledavši nepoznatu stariju ženu. — Tko je ovo?
— To ti je baka Tonka, Tenice, — slatkim je glasom rekla Cvijeta, raširivši ruke za zagrljaj. — Došla ti u goste.
Tena se prestrašeno privila majci. Branka, procijenivši situaciju i uočivši karirane torbe u hodniku, brzo je prišla Vlatki.
— Vlatka, što se događa? — šapnula je prijateljica. — Tko je ovo?
— Bivša svekrva, — jednako tiho odgovorila je Vlatka. — Došla me opljačkati. Traži stan.
Branka se namrštila i okrenula prema Cvijeti.
— Ženo, jesi li pri zdravoj pameti? Gubi se odavde dok nisam pozvala policiju.
— A tko si ti da mi zapovijedaš? — uzvratila je svekrva. — Prijateljica? Šuti. To su obiteljska pitanja.
— Tena, idi u svoju sobu i igraj se, molim te, — zamolila je Vlatka kćer. Djevojčica je poslušno otrčala.
Vlatka se okrenula Branki:
— Branka, sjedi s njom, molim te. Moramo nasamo razgovarati.
Branka je kimnula i otišla u dječju sobu, čvrsto zatvorivši vrata.
— Znači, ucjena? — Vlatka je ustala i prišla prozoru. — Mislite da ću se uplašiti socijalne skrbi ili vaših skandala?
— Uplašit ćeš se, — samouvjereno je izjavila Cvijeta. — Ti si dama, brineš o ugledu. Ne trebaju ti problemi na poslu. A ja sam umirovljenica, nemam što izgubiti. Hodat ću za tobom posvuda.
— Dobro, — iznenada je mirno rekla Vlatka. — Učinimo ovako. Kad ste već došli pomagati i uspostavljati pravdu, krenimo odmah. Tomislav mi duguje šest mjeseci alimentacije. To je dvjesto četrdeset tisuća kuna. Plus dug za režije iz vremena dok je živio ovdje i nije plaćao — još šezdeset tisuća. Ukupno tristo tisuća. Izvolite.
Cvijeta se na trenutak zbunila, ali brzo je povratila sigurnost.
— Nemam toliko novca. Umirovljenica sam.
— A ja nemam viška stanova, — uzvratila je Vlatka. — Kad ste već došli zastupati interese svog sina, platite umjesto njega. Ili ste mislili da ćete doći, sjesti mi na vrat, jesti moje namirnice i diktirati uvjete?
— Pomoći ću u kućanstvu! — viknula je svekrva. — Kuhati, čistiti!
— Ne treba mi kuharica, — Vlatka je prišla torbama u hodniku i nogom gurnula jednu. — Pokupite svoje stvari i odlazite. Dobrovoljno.
— Ne! — Cvijeta je skočila s kauča i potrčala prema Vlatki. — Ne idem nikamo! Dužna si podijeliti! Moj sin pati zbog tebe!
— Zbog mene? — Vlatka se naglo okrenula, oči su joj se suzile. — Vaš sin pati zbog svoje lijenosti i gluposti. I zbog vas, jer ste mu cijeli život duvali u guzicu i opravdavali svaki podli postupak. Odrastao je čovjek, a vi mu idete otimati stanove. Zar vam nije smiješno?
— Ne smij tako govoriti o mom sinu! — starica je zamahnula, namjeravajući ošamariti Vlatku.
Vlatka je u zraku uhvatila njezinu ruku. Hvat mlade žene bio je čeličan.
— Još jednom dignete ruku na mene u mojoj kući, i podnijet ću prijavu za napad, — tiho je i prijeteće izgovorila Vlatka. — A sada me slušajte pažljivo, Cvijeta.
Pustila je svekrvinu ruku. Starica je teško disala, u očima joj se prvi put pojavio lagani strah.
— Odmah ćete pokupiti svoje torbe i otići, — nastavila je Vlatka. — Ako za pet minuta budete još ovdje, zovem svog odvjetnika. Već smo razgovarali o Tomislavovim dugovima. On ima udio u vašoj vikendici u okolici Zagreba, koju ste prepisali na njega. Plijenit ćemo taj udio zbog duga za alimentaciju. Prodati na javnoj dražbi. Želite li to? Da vam stranci uskoče u vikendicu?
Cvijeta je problijedjela.
— Nećeš to učiniti. Tomislav je rekao da se nećeš upuštati u sudske sporove.
— Tomislav je budala, — odsjekla je Vlatka. — Prosudio je o meni po onoj Vlatki koja je plakala u jastuk dok je on prokockavao obiteljski novac. Ta Vlatka je nestala prije dvije godine. Sada pred vama stoji žena koja sama uzdržava dijete, vodi odjel prodaje i zna brojati novac. Ako ne odete, sutra ujutro moj odvjetnik podnosi dokumente za pljenidbu Tomislavove imovine. A on ima samo jedno — udio u vašoj kući i vikendici.
Svekrva se ukočila. Logika Vlatkinih riječi odmah je doprla do nje. Ucjena stanom je propala, a perspektiva gubitka vikendice zbog sinovih dugova bila je više nego stvarna.
— Zmijo, Vlatka, — siknula je Cvijeta, ali bez prijašnje sigurnosti.
— Kakva sam, takva sam, — Vlatka je otvorila ulazna vrata. — Vrijeme teče. Pet minuta.
Svekrva se stala bacakati po hodniku. Sav njezin borbeni zanos nestao je. Žurno je navlačila cipele, petljajući se s vezicama.
— Tomislav će saznati kakva si kuja, — mrmljala je, grabeći prvu torbu. — Otet će ti dijete na sudu.
— Neka proba, — ravnodušno ju je gledala Vlatka. — S njegovim prihodima i dugovima. Ne bi mu povjerili ni mačku.
Cvijeta je izvukla dvije torbe na stubište. Treću je Vlatka sama nogom izgurala kroz vrata.
— Ključeve, — Vlatka je ispružila ruku.
Svekrva je s bijesom bacila svežanj ključeva na pod. Zazvečali su i otkotrljali se po pločicama. Vlatka ih je mirno podigla.
— I nemojte se više pojavljivati ovdje. Nikada. Tenu nećete vidjeti dok Tomislav ne isplati cijeli dug do zadnje kune. A ako počnete vrebati ispred vrtića — unajmit ću zaštitara, a protiv vas podnijeti tužbu za uhođenje. Razumjeli ste?
Cvijeta nije odgovorila. Teško je dahtala pokušavajući zgrabiti sve tri goleme torbe odjednom. Vrata dizala su se otvorila, i ona je, gunđajući u sebi, ušla unutra.
Vlatka je zalupila vrata i dva puta okrenula ključ u bravi. Koljena su joj popustila, naslonila se leđima na vrata i polako kliznula na pod. Srce joj je divlje lupalo.
Iz dječje sobe izašla je Branka, a iza nje bojažljivo provirila Tena.
— Otišla? — upitala je Branka, čučnuvši ispred Vlatke.
— Otišla, — izdahnula je Vlatka i nasmiješila se. — Neće se vratiti. Boji se za vikendicu.
— Mama, zašto je baka tako vikala? — upitala je Tena, prilazeći i grleći majku oko vrata.
Vlatka je zagrlila kćer, utisnuvši nos u njezinu meku kosu. Sav bijes i napetost nestali su, ostalo je samo olakšanje i osjećaj potpune pobjede.
— Sve je u redu, dušo, — tiho je rekla Vlatka, ustajući. — Baka je samo pobrkala adresu. Više nas neće uznemiravati. Hajdemo bolje popiti čaj s kolačima koje je Branka donijela.
Branka je namignula Vlatki i otišla u kuhinju. Život se vraćao u svoje normalno, mirno korito, a Vlatka je shvatila da se samo hrabrošću i odlučnošću može obraniti od nepravde; prošlost ne može nauditi onome tko se ne boji suočiti s njom.
