Došao je s posla gladan, reci da mu spremim nešto. Momak s kojim sam se viđala pola godine izgovorio je jednu rečenicu nakon koje sam ga zamolila da ode.
Ulaznice sam kupila tjedan dana ranije. Dva mjesta u sedmom redu, za večernju projekciju, onaj film o kojem smo razgovarali s Ivom još u rujnu. Pomislila sam tada: iznenadit ću ga, neću reći unaprijed, neka dođe – a ja već imam sve spremno.
Upoznali smo se u ožujku. Otvorila sam profil na stranici iz dosade, da budem iskrena, nisam vjerovala ni u što, jednostavno mi je bilo usamljeno navečer, osobito petkom kad se kroz prozor čuje kako susjedi s obiteljima negdje odlaze, a kod mene – čajnik i televizor. Ivo je prvi napisao. Obična poruka, bez vulgarnosti, pitao kakvu glazbu slušam. Onda se ispostavilo da smo oboje imali sina u istoj školi, samo u različitim godinama, i to nas je nekako brzo zbližilo, kao da smo se već odavno poznavali.
Znao se šaliti. Dobrodušno, ne zlo, i šale su bile takve da sam se smijala istinskim smijehom, ne iz pristojnosti. Vozili smo jedni druge na izložbe, išli u kafić kod glavnog kolodvora gdje daju lošu kavu, ali dobru štrudlu. Jednom smo trčali na kiši do stanice, i on je skinuo svoju jaknu i bacio mi je preko ramena, a sam je išao sav mokar i govorio da mu nije hladno, iako je zub na zub nalijegao.
Ukratko, bio je dobar čovjek. Tako sam mislila.
Te večeri došao je u osam, kako smo se dogovorili – iako smo se dogovorili samo “večeras sjedimo”, bez detalja, namjerno nisam rekla za kino. Htjela sam da se iznenadi. Otvorila sam vrata – a na meni haljina, frizura koju sam sat slagala, ruž malo tamniji nego obično. Vidjela sam kako me gleda, i u njegovom pogledu nije bilo divljenja, nego nešto poput zbunjenosti, kao da sam obukla krivo.
“Kamo si se spremila?” upitao je, ne ulazeći dalje od praga.
“Mi smo se spremili”, rekla sam i izvadila ulaznice iz torbice, mahala njima poput mađioničara. “Iznenadenje. Za sedam i četrdeset, ali stići ćemo ako…”
Nije mi dao da dovršim. Spustio je na pod vrećicu koju je držao – a unutra, vidjela sam kasnije, bilo je meso, smrznuto, u vakuumskom pakiranju, oko kilogram i pol – i rekao da je zapravo računao na večer kod kuće.
“Kupio sam meso”, rekao je, kao da to sve objašnjava. “Mislio sam sjednemo, ti skuhaš nešto, ja upalim televizor, danas je nogomet.”
Stajala sam s ulaznicama u ruci i osjećala da mi se osmijeh na licu još drži, ali već nekako krivo, nesigurno. Rekla sam da nogomet može pogledati i sutra, da se ulaznice ne mogu vratiti, da sam se tako pripremala…
“Pa vidiš”, nasmijao se, ali ne zlo, nego prije umorno, kao odrasli koji djetetu objašnjava očito, “ti si se pripremala, umjesto da si jednostavno… po ljudski dočekala. Naliti se može i doma. A ja sam s posla, gladan, htio sam domaće.”
Tu sam prvi put te večeri osjetila da mi se unutra nešto hladi. Ne još od uvrede, nego od iznenađenja – kao da je odjednom progovorio drugim jezikom.
“Ivo”, rekla sam, “nismo se dogovorili da ću ja kuhati. Samo sam htjela ići u kino, zajedno, kao što smo išli prije.”
“Prije je bilo prije”, odgovorio je, prolazeći pored mene u kuhinju, gospodski, kao da je ovdje bio sto puta baš tako, s vrećicom mesa u rukama. “A sad smo, moglo bi se reći, u ozbiljnoj vezi, skoro pola godine. Ti si zrela žena, Maro, nemaš dvadeset pet da trčiš po klubovima. U tvojim godinama treba stvarati udobnost, voditi dom, nahraniti muškarca, ispeglati košulju. A ne kititi se i vući u kino.”
Stajala sam kao pod hladnim tušem i nisam mogla shvatiti odakle voda dolazi.
“Što znači ‘u mojim godinama’?” upitala sam tiho.
“To i znači.” Već je otvarao pakiranje, tražio nož u ladici kao kod svoje kuće. “Muškarac treba dom, a ne vječnu feštu. Kuhanje, čistoća, briga. A kino je za mlade, koji nemaju drugih briga.”
Gledala sam ga i odjednom se vrlo jasno sjetila druge kuhinje, drugog stana, prije više od dvadeset godina. Tamo je također stajao muškarac – moj prvi muž, Stjepan – i također govorio slične riječi, samo drugim tonovima, u početku blaže, a onda sve grublje s godinama. Tada sam slušala. Kuhala, peglala, odricala se od svojega samo da bi dom bio, samo da bi udobnost bila, samo da se on ne ljuti. Sin je rastao, radila sam, vukla sve na sebi, a Stjepan je dolazio i govorio da žena mora. Dvadeset godina sam morala. A onda je otišao k drugoj, mlađoj, rekao da sam “previše uvenula”, i ostala sam sama u praznom stanu s navikom da peglam košulje koje više nitko nije nosio.
I sada, gledajući Ivu s tim mesom u rukama, shvatila sam – evo ga, opet. Samo ovaj put nisam mlada, već imam iskustvo kako to završava. Ne želim drugi put u životu biti kuharica za kartu u jednom smjeru u samoću.
“Stavi nož”, rekla sam.
Okrenuo se, iznenađen mojim tonom.
“Neću ti kuhati večeru”, rekla sam. “Ne večeras i, vjerojatno, nikad. Nisam tvoja kućna pomoćnica, Ivo. Nisam ti se unajmila.”
“Što se, uvrijedila si?” čak se zbunio, stavio meso na stol. “Pa nisam rekao ništa loše, samo kažem kako jest, po muški…”
“Odlazi, molim te”, rekla sam.
Nije odmah shvatio da mislim ozbiljno. Onda je shvatio. Lice mu se promijenilo, postalo tvrdo, ono isto koje sam već vidjela jednom kod drugog čovjeka.
“Budalo”, rekao je, oblačeći jaknu naglim pokretima. “Mislis da si još mlada? Kino ti, haljine. Bit ćeš sama u starosti, vidjet ćeš. Kome trebaš takva, ponosna.”
Uzeo je svoje meso – čak je i to uzeo, zapamtila sam kako je gurnuo vrećicu natrag u torbu – i otišao, zalupivši vratima tako da je u hodniku zazvečala vaza na polici.
Stajala sam još nekoliko minuta u predsoblju, u svojoj plavoj haljini, s ulaznicama u ruci koje su sada služile samo za bacanje. Onda sam skinula cipele, obrisala ruž maramicom i legla na kauč, ne presvlačeći se. Nisam htjela plakati. Bilo je neko čudno smirenje, kao nakon što konačno izvadiš trn – bolno je trgnulo, a onda lakše.
Sljedećeg dana, oko podneva, netko je pozvonio na vrata. Već sam znala tko je, prije nego što sam otvorila – čula sam kako netko premješta nogu pred vratima.
Ivo je stajao s cvijećem, ne baš skupim, vjerojatno kupljenim na brzinu kraj metroa, i s licem tako krivim da bih ga u drugom životu, vjerojatno, odmah oprostila.
“Maro, previše sam se zaletio”, počeo je. “Nisam razmislio kako će to zvučati. Dobra si žena, jednostavno sam bio umoran jučer, na poslu sve… Oprosti mi, molim te?”
Gledala sam ga i mislila – evo čovjeka kojeg sam gotovo pola godine smatrala dobrim. Možda je i dobar, na svoj način. Možda mu je doista majka tako usadila, ili ga prva žena naučila, ili je jednostavno bilo takvo vrijeme u kojem je odrastao misleći da je žena nakon četrdesete – za lonce, a ne za kino. Možda nije ni zlonamjeran.
Ali nije bilo u tome je li zlonamjeran ili ne.
“Ivo”, rekla sam mirno, “nije stvar u isprikama. Stvar je u tome što si jučer rekao ono što stvarno misliš. A ja sam već jednom dvadeset godina proživjela s čovjekom koji je mislio isto. Ne želim drugi put.”
“Pa došao sam, ispričavam se…”
“Čujem.” Nisam odstupila, nisam napravila korak unatrag, nisam ga pozvala unutra. “Ali ne vraćam se onome što je bilo jučer. Ne želim opet dokazivati da nisam dužna ništa kuhati ni peglati da bi me voljeli. Oprosti, ali ne.”
Stajao je još malo, ne shvaćajući, čini se, do kraja što se dogodilo – za njega je to bila obična svađa oko večere koju se može popraviti cvijećem. A za mene je to bila cijela prošlost, cijeli život koji nisam htjela ponoviti.
Cvijeće nije ostavio – odnio ga je sa sobom kad je odlazio, kao da više nikome nije trebalo. Zatvorila sam vrata i otišla u kuhinju skuhati si čaj. Izvan prozora bio je običan dan, siv, ničim poseban, samo što mi se prvi put nakon dugo vremena činilo da ne gubim, nego konačno nešto nalazim – makar to bilo samo ja, ona koja više ne pristaje biti zgodna na tuđi trošak.
