Ljubica je zaključala bravu i s olakšanjem izdahnula. Eto, napokon. Dva slobodna dana pred njom, bez redova, bez vaganja robe, bez utovara i istovara.
– Ljubice, a radite li vi sutra? – začuo se iza nje poznati glas.
Nije se ni stigla okrenuti – već je znala tko je. Ivan. Vječno u krivo vrijeme.
– Sutra je nedjelja, – odbrusila je ne okrećući se. – Slobodan dan.
– A-a. Kužim. Ništa, dođem onda u ponedjeljak.
Ljubica se ipak okrenula. Starac je stajao s iznošenom vrećicom za kupovinu, u izblijedjeloj jakni, i gledao je nekako smeteno. Kao da se nadao nečemu.
“Opet će pol sata brojiti lipe”, proletjelo joj je kroz glavu.
– U ponedjeljak dođite, – dobacila je i zaputila se kući.
A on je uvijek takav – dođe pred samo zatvaranje, izabere dvije-tri sitnice, pa na blagajni krene kopati po novčaniku, brojiti kovanice. Red se iza njega stvori, ljudi uzdišu, a on kao da ne primjećuje. Spor je nekako. Samo živcira.
Ujutro u nedjelju, prolazeći pokraj dućana, Ljubica se zaustavila kao ukopana.
Kod vrata je sjedila mačka. Obična dvorišna, siva, očupana i jako mršava. Ali čudno – nije samo sjedila. Trčala je od vrata do prozora, grebala pandžama prag, zavirivala u pukotinu, mijaukala. I to tako jadno, tako očajnički.
– Šúš! Marš! – mahnu rukom Ljubica.
Mačka se nije ni pomaknula. Samo je gledala u vrata.
“Lutalica”, pomisli Ljubica i ode dalje.
U ponedjeljak je Ljubica prilazila dućanu s teškim osjećajem. Mačka nije nestala. Ležala je sklupčana na pragu, iscrpljena.
Ključ se okrenuo u bravi. Vrata su se otvorila.
I tada je Ljubica začula. Tanak, jedva primjetan cvilež. Negdje u kutu, iza polica.
Kročila je unutra, zagledala se – i srce joj je propalo dolje.
Mačić.
Sićušan, slijep, bespomoćan. Ležao je među kartonskim kutijama, jadno cvilio, migoljio šapicama.
Mačka je jurnula unutra za Ljubicom, skočila k mačiću, počela ga lizati, predući.
– Bože, – šapnula je Ljubica. – Pa ti si pokušala doći do njega.
Ljubica je stajala nad kartonskom kutijom i nije znala što učiniti. Mačka se smjestila pokraj mačića, lizala ga, prela – prvi put u danima smirena.
A Ljubici je u glavi samo jedna misao: “U dućanu se ne smiju držati životinje. Kamo ću ih sada?”
– Slušaj, pa ti si faca, – mrmljala je naglas. – Kako si se uopće ušuljala? Kada si stigla?
Mačka se samo još čvršće priljubila uz mačića.
Ljubica se sjetila: u petak navečer, kad je zatvarala, na ulazu su se gurali kupci. Gužva, žurba. Vjerojatno se tada i progurala. Neopaženo. A okotila se već noću, dok je dućan stajao prazan.
I cijelu je nedjelju jurila vani, pokušavajući se vratiti unutra.
– Dobro, – izdahnula je Ljubica. – Sad ćemo nešto smisliti.
Natočila je mački vode u plastičnu čašicu, odlomila komad kuhane kobasice sa svojeg sendviča. Mačka je pila pohlepno, žurno, kao da se bojala da će joj uzeti.
Potom je Ljubica otvorila dućan za kupce.
Prva je ušla susjeda, teta Mara. Ugledala je mačku s mačićem i digla ruke:
– O, Ljubice! Otkud ovo?
– E pa… – Ljubica mahne rukom. – Ušuljala se nekako. Slušaj, Mare, možda bi ih ti uzela? Tvoji unuci vole svaku živinu.
Teta Mara se namrštila:
– Ma imamo mi već mačka. Starog, zlog. Sve bi ih podavio. Ne, ne, oprosti.
Sljedeći je bio striček Mijo, vodoinstalater. I on je odbio:
– Žena ne da. Kihne od dlake.
Onda je došla mlada mama s djetetom. Mali je čak pružio ruke prema mačiću, ali majka ga je trgnula:
– Ne diraj! Prljav je! Bolesti svakakve. Ajmo odavde.
Ljubica je stajala za pultom i osjećala kako joj se nešto stišće iznutra. Svako odbijanje odjekivalo je u grudima poput gluhog udarca.
“Zar nitko neće uzeti?”
Oko podneva već je očajavala.
Oko tri poslijepodne vrata su se otvorila i ušao je Ivan.
Kao i obično – polako, oprezno. Vrećica za kupovinu u ruci. Pozdravio je tiho, kimnuo.
Ljubica nije ni stigla odgovoriti – on se zaustavio na ulazu, čučnuo pokraj kutije.
– O, – rekao je tiho. – Tko je ovo ovdje?
Mačka je podigla glavu, pogledala ga sumnjičavo.
Ivan je oprezno pružio ruku, pogladio mačku po glavi. Ona je zatvorila oči, počela presti.
– Ljubice, – okrenuo se prodavačici. – A što će biti s njima?
Ljubica je uzdahnula:
– Ne znam, Ivane. Držati ih ovdje ne smijem. A uzeti ih nitko neće.
– Kužim.
Zašutio je, pa opet pogladio mačku. Mačić je tiho ciknuo, pomaknuo se.
– A mogu li… – započeo je Ivan i zastao. – Mogu li ih ja uzeti?
Ljubica se ukočila. Gledala je starca i nije vjerovala svojim ušima.
– Vi? – prekinula je. – Ozbiljno?
– Pa da. – Nasmiješio se stidljivo. – Meni je ionako dosadno samom. Sad ću imati društvo. Doduše, ne znam kako se brinuti za njih. Ali naučit ću. Na internetu ću pročitati.
Ljubica je iznenada osjetila knedlu u grlu. Taj spori starac, kojeg je toliko puta požurivala, na kojeg se ljutila.
On je jedini ostao.
– Ivane, – progurala je. – Hvala vam. Stvarno. Hvala.
On je mahnuo rukama:
– Ma kakvi. Meni je drago. Doma je prazno. Žena mi je umrla prije tri godine. Djece nemam. Zato i dolazim ovamo svaki dan, da s nekim prozborim koju.
Ljubici je bilo neugodno. Tako neugodno da se htjela propasti u zemlju.
Uvijek ju je živciralo što je spor. Što zadržava red.
A on je samo usamljen.
Ivan je pažljivo uzeo kutiju s mačkom i mačićem. Držao ju je odozdo da se ne trese. Mačka ga je sumnjičavo pogledala, ali se nije opirala. Kao da je shvatila – ovaj čovjek neće nauditi.
– Samo ne znam kako ću ih odnijeti kući, – zamišljeno je rekao. – Kutija je velika, nezgodna. A oni se tamo ljuljaju.
– Pričekajte, – Ljubica je jurila u skladište i vratila se s čvrstom, manjom kartonskom kutijom. – Evo, u ovoj je bolje. I ručke ima.
Sama je premjestila mačku s mačićem, podmetnula na dno mekanu krpu. Ruke su joj drhtale. Ne zna se zašto – od uzbuđenja ili od srama, koji ju je sve jače grizao iznutra.
– Ljubice, da mi vi možda preporučite, – Ivan se nesigurno nasmiješio, – što im kupiti? Hrana im valjda treba? Zdjelica?
Ljubica je odjednom jasno vidjela: starac je smeten. Preuzeo je odgovornost, ali pojma nema što dalje. I svejedno je uzeo. Jer nije mogao proći mimo.
– Stanite, – rekla je odlučno. – Odmah.
Prošla je uz police, skupljajući sve potrebno: konzervu mesne hrane za mačku, vrećicu suhe hrane, dvije plastične zdjelice, paket pijeska za posudu.
– Ovo je za vas, – pružila je vrećicu Ivanu.
– Ma nemojte. Platit ću.
– Ne treba, – odsjekla je Ljubica. – Od mene. Badava.
Htio je prigovoriti, ali ga je tako strogo pogledala da je samo kimnuo:
– Hvala. Puno hvala.
Ivan je podigao kutiju i vrećicu, uputio se prema izlazu. Na pragu se okrenuo:
– Ljubice, kako mislite… trebam li ih odvesti veterinaru?
– Trebate, – kimnula je. – Sutra odite. Neka pogleda je li sve u redu.
– Dobro. Odem, svakako.
Izišao je. Vrata su se za njim zatvorila uz tihi zvon.
Ljubica je ostala sama.
U dućanu je bilo tiho. Prazno. Samo je na podu, u kutu, ležala stara kartonska kutija – ona ista u kojoj je bio mačić.
Prišla je, podigla kutiju, htjela je baciti. I odjednom nije mogla. Sjela je ravno na pod, pritisnula kutiju na grudi i zaplakala.
Suze su joj tekle niz obraze, kapale na karton.
Sjetila se kako se ljutila na Ivana. Kako ga je požurivala. Kako je uzdisala kad bi ušao u dućan. Kako je mislila: “Opet ovaj starac. Opet će brojiti lipe.”
A on je, eto, ispao takav.
Bez razmišljanja, uzeo je mačku s mačićem. Iako jedva spaja kraj s krajem – vidi se po odjeći, po tome kako broji sitniš u novčaniku.
Ali nije prošao mimo.
“Bože, – mislila je Ljubica, – kakva sam ja budala. Kakva sam bezosjećajna.”
Obrísala je suze dlanom, podigla se s poda. Bacila kutiju u smeće. Vratila se za pult.
U dućan su počeli pristizati kupci.
Običan radni dan.
Ali nešto se u Ljubici promijenilo. Gledala je kupce drugačije. Više ne kao na red koji treba što prije opslužiti. Nego kao na ljude, od kojih svaki ima svoju priču. I nikad ne znaš što je čovjeku na duši.
Sutra će definitivno pitati Ivana kako su mačka i mačić. Kako su se smjestili. Treba li pomoć.
I više ga nikad neće požurivati.
Prošla su dva dana.
Ljubica je čekala Ivana. Pogledavala je prema vratima, osluškivala korake u hodniku. Ali on nije dolazio.
I tjeskoba je rasla. “Što ako se nešto dogodilo? Što ako se razbolio? Ili s mačkom nešto nije u redu?”
Trećeg dana nije izdržala.
Pitala je susjede za adresu. Ispostavilo se da Ivan živi u susjednoj zgradi, na trećem katu.
Ljubica je kupila vrećicu jabuka, paket keksa – eto, za reda, da ne dođe praznih ruku – i nakon posla otišla k njemu.
Vrata se nisu otvorila odmah. Onda su se začuli šušteći koraci, i na pragu se pojavio Ivan. Iznenađen, smeten.
– Ljubice? Vi… k meni?
– Evo, – pružila je vrećicu. – Odlučila sam vas posjetiti. Kako ste? Kako su mačka i mačić?
Starčevo lice ozarilo se osmijehom. Tako toplim, iskrenim, da je Ljubici laknulo na duši.
– Uđite, uđite! – Maknuo se u stranu. – Odlično su se smjestili!
Stan je bio malen, skroman. Stari namještaj, istrošeni tepih. Ali čisto, ugodno.
Na prozorskoj dasci, na presavijenoj dekici, drijemala je mačka. Pokraj nje koprcao se mačić – već ojačan, čupav.
– Evo ih, – ponosno je rekao Ivan. – Mačku sam nazvao Cvrčak. A mačića – Biba. Zato što je tih.
Ljubica je prišla, pažljivo pogladila Cvrčka. Ona je otvorila jedno oko, prela i ponovno zadrijemala.
– Kakvi su to ljepotani, – tiho je rekla Ljubica.
– Ma da. – Ivan se smiješio od uha do uha. – Znate, odveo sam ih veterinaru. Sve je u redu.
Pričao je i pričao – kako se Cvrčak prve noći skrivao ispod kauča, i malog tamo odvlačio, kako se poslije opustila, kako ga sada dočekuje na vratima kad se vrati kući.
Kad je odlazila, Ljubica se zadržala na pragu:
– Ivane, dođite u dućan. Čekat ću vas.
Kimnuo je:
– Doći ću.
I tiho dodao:
– Hvala vam, Ljubice. Za sve.
– Vama hvala, – odgovorila je. – Vi ste pravi čovjek.
Sljedećeg dana Ivan je opet došao u dućan. Kao i obično – polako, s vrećicom.
Ali ovaj put ga je Ljubica dočekala s osmijehom. Donijela je iz spremišta stolicu, postavila je pokraj pulta:
– Sjednite, Ivane. Ne žurite se. Ja nemam kamo žuriti.
Zahvalno je kimnuo. Sjeo je. Počeo je polako birati namirnice.
I Ljubica ga, prvi put, nije požurivala.
