Viktor ga je našao kraj puta u listopadu.
Štene je sjedilo na rubu ceste, mokro i sasvim malo, i gledalo automobile kao da čeka baš nekoga. Viktor je tog dana išao na vikendicu po krumpir, stao je na trenutak, mislio da će samo pogledati. Ali štene je podiglo glavu, i tu je sve bilo gotovo. Krumpir je ostao u zemlji još tjedan dana.
Nazvao ga je Rex. Ime je smislila susjeda Vera Horvat, kad je u hodniku ugledala riđe, ušato stvorenje s neproporcionalnim šapama.
– Riđ, nosat, nemoguć, – rekla je. – Rex. Baš kako treba.
Viktor se tada nasmijao.
Rex je brzo rastao. Do proljeća zauzimao je cijelu lijevu polovicu kauča i smatrao to svojim pravom. Viktor se isprva ljutio, a onda odustao. Spavati sam u stanu bilo je gore nego sa psom koji hrče i povremeno trza nogom u snu.
Spijateljili su se postupno, kako se druže ljudi koji nemaju kamo žuriti. Jutarnja šetnja. Zdjelica s hranom u sedam navečer. Televizor. Ponekad je Viktor govorio naglas s Rexom. Rex je sjedio kraj njega i slušao ozbiljna lica, samo bi ponekad zijevnuo, pokazujući sve zube.
– Imaš pravo, – govorio je Viktor. – Dosta je.
I gasio bi televizor.
***
Nesreća se dogodila u travnju, dok su se vraćali s večernje šetnje.
Viktor se poslije nije dobro sjećao kako je točno bilo. Klizavo, auto je izletio na nogostup iza ugla, Rex je bio na povodcu, a onda je puknuo. Viktora je odbacilo na rubnik. Udario se u bok, nekoliko je trenutaka ležao i čuo samo vlastito disanje i nečiji daleki vrisak.
Kad se digao, Rexa nije bilo.
Povodac je ležao na asfaltu. Plastična kopča pukla je napola.
Tražio ga je do ponoći. Obišao tri kvarta, zvao ga imenom, pitao prolaznike. Prolaznici su odmahivali glavom. Netko je rekao da je vidio riđeg psa kako trči prema željezničkom prijelazu, ali to je bilo prije četrdeset minuta, i dalje ga nitko nije vidio.
Kod kuće je Viktor sjeo u kuhinji i dugo gledao u praznu zdjelicu.
Zatim je ustao. Napisao je oglas, ispisao na printeru dvadeset listova. Ujutro ih je zalijepio po cijelom kvartu, još je nazvao tri veterinarske klinike i azil u Tvorničkoj ulici.
– Ako stigne riđi pas, mješanac, – govorio je u slušalicu. – Nazovite, molim vas. Ovdje je moj broj.
Prošao je tjedan.
Zatim mjesec.
Oglasi su izblijedili na svibanjskoj kiši, i Viktor ih je zalijepio ponovno. Opet ih je zalijepio u lipnju. Veterinarske klinike šutjele su. Iz azila na Tvorničkoj zvali su dvaput, oba puta greškom, oba puta to nije bio taj pas.
U srpnju je Vera Horvat oprezno rekla s vrata:
– Viktore, možda bi uzeo drugog. U azilu ih je toliko.
– Ne, – odgovorio je Viktor.
Više nije predlagala.
Stan bez Rexa postao je drugačiji.
Nije bio prazan, ne. Stvari su stajale na mjestu, hladnjak je zujao, susjedi su gore gazili u pola deset kao i obično. Ali nešto se promijenilo.
Viktor je podigao s poda staru lopticu koju je Rex vozio hodnikom. Stavio ju je na policu. Razmislio je i maknuo u ladicu. Onda ju je opet izvadio i ostavio na polici.
Ujutro mu je ruka po navici posezala za povodcem kraj vrata. Povodac je visio. Nije više trebalo nikamo ići.
Počeo je sam ići u šetnje. Istom rutom, u isto vrijeme, samo bez Rexa. Ni sam nije znao objasniti zašto. Jednostavno je išao.
U kolovozu ga je nazvala kći iz Splita.
– Tata, dođi. Pobit ćeš kod nas, odmorit ćeš se.
– Ne mogu.
– Zašto?
Zamuknuo je. Rekao je:
– Ako se vrati.
Kći je takođe šutjela. Zatim je rekla „u redu“ glasom kakav čovjek ima kad želi reći nešto drugo, ali odluči ne govoriti.
Rex se vratio u listopadu.
Viktor je čuo grebanje po vratima u početku osme navečer. Prvo je pomislio da mu se učinilo. Buka s hodnika, propuh, tko zna. Ali grebanje se ponovilo. Uporno, s pauzama, kao da je netko znao da će se vrata otvoriti, samo treba malo pričekati.
Otvorio je.
Na prostirci je sjedio Rex.
Ostarjeo. Dlaka na nekoliko mjesta podšišana, tamo gdje su očito bili ožiljci. Lijevi bok malo upao. I na vratu je imao ogrlicu. Tuđu, kožnu, smeđu, s mjedenom kopčom i malom pločicom na kojoj je pisala jedna riječ: „Srećko“.
Viktor je dugo stajao na vratima i gledao ga. Rex je sjedio i gledao Viktora. Desno uho obješeno, riđa mrlja na čelu u obliku nepravilne zvijezde. Iste oči, jantarne, s tamnim rubom.
– Gdje si bio? – rekao je Viktor.
Rex je ustao, prešao prag i ušao u hodnik onako kako hodaju oni koji znaju raspored napamet. Desno, prema zdjelici. Zdjelica je bila na istom mjestu kao i uvijek. Prazna, naravno.
Viktor je zatvorio vrata. Otišao je u kuhinju. Ruke su mu lagano podrhtavale dok je otvarao hladnjak.
– U redu, – rekao je. – U redu.
Sljedećeg jutra otišao je u veterinarsku kliniku.
Rexa su pregledali, dali mu potrebna cjepiva, provjerili čip. Viktor je pitao za ogrlicu. Veterinarka je uzela pločicu i pročitala naglas:
– „Srećko“. To je drugo ime?
– Netko mu je dao drugo ime, – rekao je Viktor.
– Živio je kod nekoga?
– Pol godine je negdje živio. Ne znam gdje.
Veterinarka ga je pogledala, zatim Rexa, pa opet Viktora.
– Zna se dogoditi, – rekla je. – Psi ponekad odu, a onda se vrate. Pogotovo pametni.
Viktor nije odgovorio. Gledao je kako Rex sjedi na metalnom stolu s nepomućenim izrazom i trpi pregled.
Na pločici su na stražnjoj strani pronašli broj telefona.
Viktor je nazvao iz auta, dok je Rex sjedio na stražnjem sjedalu i gledao kroz prozor.
Slušalicu su podigli nakon trećeg zvona.
– Halo?
– Dobar dan, – rekao je Viktor. – Imali ste psa. Riđeg. Zvali ste ga Srećko.
Duga šutnja.
– Da, – rekao je glas. Ženski, ne mlad. – Imao sam. Otišao je od nas u rujnu. Tražili smo ga.
– Kod mene je. To je moj pas. Zove se Rex. Izgubio se u travnju.
Opet šutnja. Zatim je žena rekla:
– Živio je kod nas. Hranili smo ga, liječili. Imao je rane.
– Hvala, – rekao je Viktor.
– Dobar je pas.
– Da.
Stanka.
– Živite li daleko? – upitala je žena. – Od Brezove ulice?
– Drugi kvart.
– Bože. Sam je došao u travnju. Jednostavno je legao kraj naše ograde i nije odlazio.
Viktor je gledao u vjetrobransko staklo, u sivo dvorište s topolama bez lišća.
Razgovor se sam od sebe završio. Viktor je maknuo telefon. Rex je disao na stražnjem sjedalu, ležeći, s glavom na sklopljenim šapama.
Kod kuće Viktor je skinuo s Rexa tuđu ogrlicu. Stavio je na stol, dugo je gledao. Smeđa, kožna, s pločicom „Srećko“. Dobre izrade, nije jeftina.
Pol godine je pas bio negdje. I opet se vratio.
Viktor je pomislio na ženu s Brezove ulice. Kako ga je svaki dan hranila, gladila, vezala se, vjerojatno. A onda u rujnu izašla ujutro, a njega nema. I tražila ga. Zvala je, možda, po oglasima.
Uzeo je telefon.
– Opet ja, – rekao je kad se javila. – Htio sam reći. Ako želite posjetiti, nemam ništa protiv.
Šutnja.
– Stvarno? – rekla je.
– Stvarno.
Došla je u subotu. Marija Perić, šezdeset četiri godine, u sivom kaputu i s cekerom u kojem je bio pekmez od jabuka i vrećica pseće hrane, one na koju se Rex navikao u tih pola godine.
Rex ju je vidio iz hodnika i nije pojurio, ne. Samo je prišao i gurnuo nos u dlan. Radosno je mahao repom.
Pili su čaj. Marija Perić je pričala kako ga je u travnju našla kraj ograde, kako ga je vozila veterinaru, kako se bojao prvih dana, a onda se navikao. Viktor je pričao o nesreći, o puknutom povodcu, o zalijepljenim oglasima.
Rex je ležao između njih na podu i dremuckao. Ponekad bi podigao glavu, pogledao jednoga, pogledao drugoga.
– Izabrao je nas oboje, – rekla je Marija Perić.
Viktor je pogledao psa. Zatim ženu do sebe.
– Tako izgleda.
Tuđu ogrlicu Viktor je maknuo u ladicu stola. Nije je bacio.
Rex se ponovno nastanio na lijevoj polovici kauča i vozio lopticu hodnikom u jedan u noći. Oglasi na stupovima pokisli su na studenoj kiši i sami se odlijepili.
Marija Perić je dolazila subotom. Donosila je pekmez, ponekad bi pitala za savjet o ribizlima, imala je vrt na Brezovoj ulici, a Viktor se razumio u vrtove. Razgovarali su dok je Rex dremuckao između njih.
Jedne večeri Viktor je izvukao iz ladice kožnu ogrlicu s pločicom „Srećko“. Pogledao ju je. Pločica se sjajila pod lampom.
U hodniku su visjela dva povodca. Jedan crveni, stari. Jedan plavi, novi, koji je Marija Perić donijela jedne subote i objesila šuteći, ne tražeći dopuštenje.
