Agent za nekretnine Marina Babić spustila je slušalicu i nekoliko trenutaka zurila u telefon kao da je on kriv za sve.
U dvadeset i dvije godine posla prodavala je stanove s dugovima, s prijavljenim rođacima, s curkom cijevi i s pogledom na groblje. Jednom – s papigom koja je psovala na tri jezika. Ali da se mačka uvrsti u ugovor kao teret, to još nije vidjela.
– Dobro, ponavljam uvjete, – rekla je sama sebi listajući bilježnicu. – Dvosobni, Zrinjevac, treći kat, šezdeset dva kvadrata. Vlasnica je umrla u siječnju. Nasljednici – sin i kći iz Splita. Žele brzo prodati. Mačku ne uzimaju, u sklonište ne daju, uspavati ne dozvoljavaju. Mačka se dobiva uz stan.
Uzdahnula je i u oglas dodala rečenicu od koje bi svaki odvjetnik zadrhtao: „U cijenu uključen mačak. Cjenkanje je moguće.”
Prvi obilazak bio je u subotu.
Marina Babić otvorila je vrata i pustila kupkinju – visoku ženu od otprilike pedeset pet godina u sivom kaputu. Ova je prekoračila prag i zastala. U stanu je mirisalo onako kako miriše u kućama gdje je dugo živio usamljen stariji čovjek: lavandom, starim knjigama, ponešto valerijane.
– Gordana Perić, – predstavila se žena ne pružajući ruku. Razgledala je. – A gdje je taj vaš… bonus?
Mačak je sjedio na prozorskoj dasci u velikoj sobi – golem, riđo-bijel. Gledao je Gordanu Perić ne trepćući, a u njegovu pogledu nije bilo ni straha ni znatiželje. Samo umorno, beskrajno strpljenje.
Tako gledaju oni koje su već napuštali.
Gordana Perić obišla je stan šuteći. Prevukla je prstom po hrbatima knjiga na polici – Krleža, Marinković, Novak, izčitani do izlizanih korica. Zavirila je u kuhinju gdje je na zidu visio kalendar za otkidanje, zaustavljen na sedamnaestom siječnja. Na prozorskoj dasci – tri lonca sa suhim geranijama. I zdjelica. Čista, prazna, stojeća točno na svome mjestu – uz lijevu nogu stolice.
– Hrani li ga tko? – upitala je ne okrećući se.
– Susjeda, – rekla je Marina Babić. – Tamara Lovrić iz trideset šestog. Dolazi dvaput dnevno. Nasljednici joj za to plaćaju. Malo, ali plaćaju.
Gordana Perić vratila se u sobu. Mačak nije promijenio položaj – sjedio je na prozorskoj dasci, podvukavši prednje šape, i gledao u dvorište. Tamo su se na vjetru ljuljale gole veljačke topole, a između njih šetala je žena s kolicima.
– Kako se zove?
– Markiz. Tako su nasljednici rekli.
– Markiz, – ponovila je Gordana Perić bez izraza.
Mačak nije okrenuo glavu.
Nazvala je nakon tri dana.
– Marína Babić, razmislila sam. Četvrt je dobra, tramvaj blizu. Ali cijena je i dalje viša od tržišne, čak i s obzirom na… dodatak. I adaptacija treba – te tapete, linoleum. Uzela bih ako spuste još tristo.
– Pokušat ću razgovarati.
Nasljednici su spustili dvjesto. Gordana Perić pristala je.
Uređivanje je potrajalo tri tjedna. Gordana Perić dolazila je u stan još dvaput – s metrom i bilježnicom. Mjerila je zidove, zapisivala, računala. Mačak je promatrao. Kad je drugi put čučnula kraj prozora provjeravajući radijator, on je skočio s daske, prišao i sjeo pokraj nje – na pola metra. Ne bliže.
– Pa, zdravo, – rekla mu je.
Markiz je trepnuo. Jednom, polako. I okrenuo se.
Tamara Lovrić iz trideset šestog ispostavila se kao sitna, suhonjava žena s prestrašenim očima. Čekala je Gordanu Perić na vratima na dan potpisivanja primopredaje.
– Vi ste nova vlasnica?
– Nadam se da jesam.
– Reći ću vam o Markizu. Nina Horvat, prijašnja vlasnica, pokoj joj duši, ona ga je prije deset godina pokupila. Sjedio je ispred zgrade, u studenom, sav poderan. Ona ga je izliječila, utovila. Otad nije odlazio od nje.
Tamara Lovrić zastala je i dodala tiše:
– Kad je pala, moždani udar, ravno u kuhinji, on je ležao pokraj nje. Hitna je došla, vrata provalili, a on uz njezinu glavu. I nije odlazio.
Gordana Perić slušala je stojeći na pragu, držeći u rukama svežanj novih ključeva. Tri ključa. Dva od brava. Jedan od poštanskog sandučića u koji više nitko nije imao zašto gledati.
– Nije zločest, – nastavila je Tamara Lovrić. – Ne grebe, namještaj ne kvari. Samo… ne da se uzeti u ruke. Hranim ga dva mjeseca, a meni ni jednom nije prišao. Jede kad izađem. Stavim tanjur – i zatvorim vrata. Vratim se – prazno. Ali dok sam ja tu – ni jednom.
– Možda se boji.
– Ne boji se. Čeka. Sjedne kraj vrata i gleda. Svaku večer, oko šest. Nina Horvat vraćala se u šest sa šetnje.
Gordana Perić uselila se u subotu. Stvari je bilo malo, navikla je živjeti skromno. Dvadeset godina medicinska sestra u kardiologiji, zatim mjesto u ordinaciji, pa otkaz, zamjena, podstanarska soba u Dubravi od koje su je boljela koljena i duša. Vlastiti stan bio je san toliko star da je gotovo prestao biti san i postao samo plan. Novac je štedjela devet godina.
Selidbenici su unijeli kauč, dva ormara, kutije s posuđem. Markiz je nestao. Gordana Perić našla ga je u smočnici – zabio se za dasku za glačanje i sjedio, priljubivši uši, golem i nepomičan.
– Razumijem, – rekla mu je. – Tebi je teško. I meni je.
Stavila je zdjelicu uz lijevu nogu stolice, na isto mjesto gdje je stajala prijašnja, i izašla zatvorivši kuhinjska vrata.
Ujutro je zdjelica bila prazna.
Prošao je mjesec. Živjeli su paralelno – u istim zidovima, ali u različitim svjetovima.
Gordana Perić ustajala je u šest, pila kavu u kuhinji, odlazila na dežurstvo. Zaposlila se u ambulanti na Savskoj cesti, nije kardiologija, naravno, ali nakon godine nezaposlenosti nije bilo izbora.
Markiz se pojavljivao u kuhinji tek nakon što bi škljocnula brava. Znala je to jer bi na stolu ostavila svoju vlas – dugu, prosijedu – poprijeko zdjelice. Svaku večer vlas je ležala na podu. Znači, jeo je.
Navečer bi sjedila u naslonjaču kraj prozora i čitala – one iste knjige s police, ostale od Nine Horvat. Krleža je bio sav u olovnim bilješkama: tankim, urednim rukopisom na marginama stajali su uskličnici, ponekad jedna riječ: „da”, „točno”, „i kod mene”. Gordana Perić čitala je te bilješke i osjećala nešto čudno, ne tugu, ne. Prepoznavanje. Kao da je žena koju nikad nije vidjela mislila kao ona.
Markiz je za to vrijeme sjedio u hodniku. Ne u sobi – u hodniku. Kraj ulaznih vrata. Svaku večer, točno u šest. Čekao je.
Krajem ožujka Gordana Perić razboljela se. Gripa ju je oborila preko noći – temperatura trideset devet, grlo, lom u svakom zglobu. Nazvala je posao, popila paracetamol i legla. Ustati da jede nije imala snage. Ustati da nahrani mačka također.
– Markize, – dozvala ga je iz spavaće sobe promuklim glasom. – Oprosti. Sad ne mogu.
Tišina.
Utonula je u san, težak, ljepljiv, s glavom koja je zujala. Probudila se od toga da joj nešto pritišće noge. Ne jako. Samo težina – topla, mirna, živa.
Markiz je ležao na kraju kreveta. Smotao se u klupko i gledao je ne trepćući, ozbiljno, pozorno. Prvi put nakon mjesec dana nije bio u hodniku, ni u smočnici, ni iza daske za glačanje. Bio je ovdje.
Gordana Perić nije se pomaknula. Bojala se – makne li se, otići će. Samo ga je gledala, a on nju, i među njima bila je ona šutnja u kojoj riječi nisu potrebne jer je sve već rečeno.
– Ti to već znaš, – šapnula je.
Markiz je priljubio uši, spustio glavu na šape i zatvorio oči.
Nije otišao.
Tri dana bila je bolesna, i tri dana ležao je na njezinim nogama. Odlazio je samo do zdjelice – ipak se prisilila ustati, nasuti hrane – i vraćao se. Trećeg dana, kad je temperatura pala i Gordana Perić sjedila u kuhinji zamotana u deku sa šalicom juhe, Markiz je skočio na stolicu. Sjeo pokraj nje. I počeo presti.
Tiho, s pomalo promuklosti, kao da je zaboravio i sad se prisjeća.
Gordana Perić odložila je šalicu. Skinula naočale. Pružila ruku – polako, dlanom prema gore.
Markiz je obmirisao njezine prste. I gurnuo čelom u dlan.
Plakala je. Ne od ganuća, nije bila od onih koji plaču od ganuća. Plakala je jer je odjednom shvatila jednostavnu, jasnu stvar: kupila je tuđi život s tuđim knjigama i tuđim mačkom jer za svoj nije imala dovoljno. A on je ostao u tuđem životu s tuđom ženom jer ga nisu imali kamo staviti. Dva tereta. Dva dodatka. Dva suvišna stvorenja koja su uračunali u cijenu.
I evo ih sjede u kuhinji jedno pokraj drugog, i jednom je petnaest mačjih godina, a drugoj pedeset i šest ljudskih, i oboma je zajedno toplo.
Markiz je preo, a Gordana Perić držala je dlan na njegovoj velikoj, teškoj glavi i mislila da je to možda ono pravo – kad ne čekaš, ne tražiš, ne moliš. A ono dođe.
Do svibnja Gordana Perić skinula je stare tapete, one sitne smeđe cvjetiće od kojih je stan izgledao tamniji nego što je bio. Obojila je zidove u toplo mliječno. Linoleum je zasad ostavila – novca za sve odjednom nije bilo, ali to više nije bilo važno. Stan je prestao biti tuđ. Ni sama nije zamijetila kad točno.
Knjige Nine Horvat ostale su na polici. Gordana Perić dodala je svoje – malo, petnaestak. Krleža s olovnim bilješkama stajao je na starom mjestu. Ponekad bi ga navečer otvorila i čitala ne priču, nego margine – tuđa „da”, „točno”, „i kod mene”. I kimnula bi.
Geranije je bacila još dok se useljavala – suhe do smrti, nije ih bilo spasa. I tek sad je posadila nove. Stavila ih je na istu prozorsku dasku gdje je Markiz sjedio prvog dana obilaska. Sad je tamo sjedio rjeđe. Češće u naslonjaču, pokraj nje. Ili u krilu, ako je večer bila duga, a knjiga dobra.
U šest sati više nije išao k vratima.
U lipnju je Marina Babić, agentica, slučajno naletjela na nju u Konzumu na Zrinjevcu. Gordana Perić stajala je u redu s mačjom hranom i vrećicom kefira.
– Pa kako stan? – upitala je Marina Babić. – Ne žalite?
– Ne.
– A mačak?
Gordana Perić zastala je. Premjestila je hranu iz jedne ruke u drugu.
– Znate, Marína Babić, – rekla je, – oni su onda uzalud spustili cijenu. Trebali su je podići.
Marina Babić se nasmijala. A Gordana Perić nije. Nije se šalila.
Doma ju je čekao Markiz. Sjedio je u predsoblju, kraj papuča. To mu je bilo novo mjesto. I kad je škljocnula brava, podigao je glavu i trepnuo jednom, polako.
Tako dočekuju one koje jako čekaju.
