— Nazvat ću tatu — rekla je djevojčica u prvom redu i priljubila mobitel uz grudi tako pažljivo, kao da u rukama ne drži plastiku s ekranom, nego posljednju nit koja vodi kući.
U razredu je na nekoliko trenutaka utihnuo i uobičajeni dječji šušanj. Drugi razred smrznuo se nad bilježnicama; netko je prestao njihati nogom ispod klupe, a dječak s crvenim pramenom kraj prozora podigao je glavu i oprezno pogledao učiteljicu. Barbara je stajala pokraj klupe, dlan joj je bio otvoren, glas je ostao miran, samo ju je ispod tkanine rukava neugodno povlačilo mjesto iznad lakta. Ujutro je birala košulju duže nego inače i svejedno izabrala loše: rukav je bio preširok i, ako bi podigla ruku prema ploči, mogao je skliznuti.
— Sonja, pravilo vrijedi za sve — rekla je Barbara. — Na satu mobitel leži u mom stolu. Poslije nastave ćeš ga uzeti.
Djevojčica se nije prepirala, nije počela jecati, nije se pravila da ništa ne razumije. Samo je pogledala ekran na kojem je poruka već ugasla, i polako prešla palcem preko plave maskice. Svijetla kosa bila je upletena u dvije pletenice, i to jedna primjetno niže od druge. Barbara je pomislila da je pletenice vjerojatno ispleo otac, i od te joj se misli nehotice omekšalo srce.
— Tata je napisao da će me prije pokupiti — rekla je Sonja. — Htjela sam još jednom provjeriti u koliko.
— Ako treba, nazvat ćemo ga s portirnice. Dopustit ću ti — odgovorila je Barbara. — Ali sada mi daj mobitel.
Sonja je podigla oči. U tom pogledu nije bilo dječje tvrdoglavosti zbog koje učitelji obično umorno uzdahnu. Bilo je tu nešto drugo: oprezna provjera može li se odrasloj osobi povjeriti ono što ti je važno. Barbara je takve poglede odmah prepoznavala. Ne mogu se zamijeniti s hirjem. Tako gledaju djeca koja već znaju: odrasli su različiti, i nije svaki glasan glas znak ispravnosti.
Djevojčica je stavila mobitel Barbari na dlan.
— On će svejedno doći — tiho je rekla.
Barbara je zaključala mobitel u gornju ladicu stola i vratila se do ploče. Matematiku je morala početi ispočetka: djeca su već izgubila nit, a sama se uhvatila kako ne gleda u primjere, nego u Sonju. Ova je sjedila uspravno, držala olovku uredno, ali svakih nekoliko minuta pogled bi joj skliznuo na okrugli sat iznad vrata. Barbara je izdržala do odmora, napisala propusnicu i poslala djevojčicu na portirnicu da nazove oca.
Dežurna teta Nina, koja se za dvadeset godina u školi navikla na svakakve roditelje, nakon razgovora s Sonjinim ocem došla je sama u ravnateljev ured. Nije bučila, nije se uzbudila, samo mu je nešto rekla tiho, a ravnatelj, krupni muškarac s vječnom mapom pod rukom, ustao je tako brzo da je mapa pala na pod. Barbara je to saznala kasnije; zasad je imala sat čitanja i pokušavala natjerati Dinu s treće klupe da pročita riječ „parobrod“ bez dugog, mučnog razmišljanja.
Na vrata su pokucali krajem drugog sata. Ne glasno, ali tako da je razred odmah shvatio: iza vrata su odrasli. Ravnatelj je ušao prvi, zaglađujući rijetku kosu. Iza njega stajao je visok muškarac u tamnom kaputu, miran, sabran, s onim izrazom lica koji tjera ljude oko njega da sami počnu govoriti tiše. Nije ličio na roditelje koji upadaju u školu da dokažu kako je njihovo dijete uvijek u pravu. Uopće nije žurio ostaviti dojam, i upravo je zato ostavljao dojam.
Sonja je ustala.
— Tata.
Muškarac je pogledao nju, i na njegovu se licu na trenutak pojavilo ono zbog čega se Sonja, vjerojatno, držala cijeli dan. Nije se široko nasmiješio, nije raširio ruke, ali pogled mu je omekšao.
— Sve je u redu, zeko?
— Da. Samo je Barbara uzela mobitel.
Prenio je pogled na učiteljicu.
— Roko Lanić, Sonjin otac. Rekli su mi da je nastao problem s mobitelom.
Prezime je zazvučalo mirno, ali ravnatelj pokraj njega djelovao je kao da je niži. To su prezime mnogi znali: građevinska tvrtka, pomoć školi, obnova športske dvorane, nova računala. Znali su i ono što se u razgovorima nije izravno izgovaralo: Roko Lanić nije spadao u ljude s kojima se može govoriti kako ti padne na pamet.
— Vaša kći izvadila je mobitel na satu — rekla je Barbara. — Uzela sam ga do kraja dana. Kad sam shvatila da joj je važno kontaktirati vas, dopustila sam da nazove s portirnice.
Govorila je mirno, iako je osjećala kako joj drhtaj pokušava prodrijeti u glas. Pred ravnateljem, pred ovim čovjekom, pred dvadeset dječjih lica, sada je trebala zadržati ne samo pravilo, nego i sebe. Roko je slušao ne prekidajući. Zatim je kimnuo.
— Postupili ste ispravno.
Ravnatelj je bučno uvukao zrak i odmah se napravio da je to bio kašalj. Sonja se namrštila, ali otac je čučnuo pred nju, našavši se u razini njenih očiju.
— U razredu je glavna odrasla osoba učitelj. Ako je Barbara rekla da spremiš mobitel, onda ga spremiš. Ja ću doći, čak i ako ne provjeriš poruku deset puta. Dogovoreno?
Sonja je razmislila, kao uvijek preozbiljno za svoje godine, i kimnula.
— Dogovoreno.
Roko je zatražio mobitel, ali ga nije stavio u džep. Vratio ga je kćeri i rekao da ga spremi u ruksak. Već na vratima zastao je. Barbara je podignula ruku da popravi pramen kose, i rukav je skliznuo. Na zglobu, na samom rubu manšete, tamnio je trag tuđih prstiju. Brzo je spustila ruku, ali Roko je stigao primijetiti. Ništa nije rekao. Samo ju je pogledao tako pažljivo da je Barbara poželjela odstupiti do ploče, do krede, do jasnih dječjih bilježnica, gdje se pogreške barem mogu ispraviti crvenom olovkom.
Poslije nastave Sonja se spremala najsporije od svih. Barbara je izvela djecu do školskih vrata. Uz rubnik je stajao crni auto. Roko je sam otvorio kćeri vrata, pomogao joj da se popne na stražnje sjedalo i već je krenuo obići auto kad je Sonja spustila staklo.
— Barbaro, do sutra.
— Do sutra, Sonja.
Auto je odvezao, a Barbara je još nekoliko minuta stajala na stepenicama. Kući nije htjela ići. Tamo je mogao biti Goran. Ako ga nije bilo, nije bilo lakše: tada je morala čekati njegove korake, pogađati po škripi stubišta u kakvom je raspoloženju, i unaprijed skrivati novčanik tako da ga ne nađe iz prvog pokušaja.
Goran joj je bio očuh. Otkad je majke nestalo, ostao je službeni skrbnik njezinog mlađeg brata Mislava. Mislavu je bilo deset, loše je podnosio glasne zvukove, jeo je samo iz bijelog tanjura s plavom prugom, nije volio kad bi mu netko dirao olovke, i znao je satima slagati gumbe po veličini. Kad je majka uređivala papire, još je vjerovala da je Goran pouzdan čovjek, samo pomalo grub. Barbara je tada studirala, radila navečer i nije odmah shvatila da grubost nije rub karaktera, nego njegova sama srž.
Otići sama mogla je. Valjda. Ali Mislava Goran ne bi dao. Po papirima je bio glavna odrasla osoba, a Barbara — starija sestra s malom plaćom, unajmljenim kutom u perspektivi i mapom potvrda koje je još trebalo pretvoriti u sudsku odluku. Odvjetnica je tražila predujam od kojeg su Barbari utrnuli prsti. Štedjela je gotovo tri godine, ali Goran bi izvukao novac svaki put kad bi izgubio na kartama ili se vratio mutnih očiju i praznih džepova.
Navečer je došao ranije nego obično. U stubištu je mirisalo na mokre krpe i staru boju, taj teški miris dizao se iz prvog kata poslije pranja, i Barbara je već po njemu znala da su vrata na ulazu dugo držali otvorena.
— Gdje su pare? — upitao je Goran, ne skidajući cipele.
Mislav je sjedio na podu kraj kauča i slagao od kutija šibica dugačak red. Barbara je između brata i očuha stavila stolicu, kao slučajno.
— Plaća je u petak.
— Već si mi to govorila.
— Zato što je plaća u petak.
Koraknuo je bliže. Barbara nije podigla glas. Odavno je znala: glasnoća ga samo potiče. Goran je udario dlanom po stolu, kutije su Mislavu podrhtale, i dječak je počeo brzo šaptati brojeve, gubeći se i počinjući iznova. Barbara je stavila ruku na njegovo rame, ali je gledala očuha.
— Ne pred njim.
— A pred kim? — nacerio se Goran. — Pred tvojom ravnateljicom? Pred susjedima? Ili si našla zaštitnika?
Nije odgovorila. Poslije takvih večeri ujutro je morala birati odjeću ne po vremenu, nego po tragovima na rukama. U školi se smješkala djeci, lijepila naljepnice u bilježnice, objašnjavala gdje u riječi stoji meki znak, i cijelo vrijeme osjećala da živi u dvije različite sobe između kojih nema vrata.
Nekoliko dana kasnije primijetila je auto kraj kuće. Zatim drugi kraj škole. Muškarci unutra nisu je gledali, nisu izlazili, nisu progovarali. Samo su bili tu. Treći dan Barbara je sama prišla jednom od njih poslije nastave. Muškarac oko pedeset, u sivom kaputu, držao je šalicu kave i izgledao kao da može stajati tu do zime.
— Vi ste od Lanića?
— Da.
— Prenesite mu da ovo izgleda čudno.
— Prenijet ću — rekao je muškarac. — Ali dok ne zatražite da uklonim postaju, ostajem.
— Postaju? Ozbiljno?
— Apsolutno.
Htjela se naljutiti, ali umjesto ljutnje digao se umor. Iste večeri su joj predali omotnicu. Unutra je bila kartica s adresom malog kafića kraj škole i redak: „Sutra poslije nastave. Samo razgovor.“
Barbara je došla ne zato što je vjerovala. Došla je jer više nije znala kamo otići s Mislavom.
Roko je sjedio za udaljenim stolom. Pred njim su stajale dvije šalice čaja, netaknute. Ustao je kad je prišla, ali ruku nije pružio, kao da je unaprijed shvaćao da bi se mogla trgnuti.
— Neću se praviti da sam slučajno primijetio vašu situaciju — rekao je kad je sjela. — Sonja je vidjela tragove na vašoj ruci. Zamolila me da saznam mogu li pomoći.
— Vaša kći ne bi trebala razmišljati o takvim stvarima.
— Slažem se. Ali razmišlja. Otkad njezine mame više nema, Sonja je postala previše pažljiva prema ljudima.
Barbara je pogledala kroz prozor. Na ulici je majka popravljala djetetu kapu, ono je mahalo glavom i smijalo se. Tako jednostavan komadić života odjednom joj se učinio gotovo tuđim.
— Ne treba mi sažaljenje — rekla je.
— Ne nudim sažaljenje. Nudim odvjetnicu koja se bavi skrbništvom i privremenu sigurnost za vas i brata.
— Zbog čega?
— Zbog toga što se niste uplašili mog prezimena i niste ponizili moje dijete radi reda u razredu.
Okrenula se naglo prema njemu.
— To nije usluga. To je moj posao.
— Zato i želim pomoći.
Govorio je mirno, i to je ljutilo više nego da je pritiskao. Barbara je navikla da pomoć gotovo uvijek ima udicu. Goran je također nekad „pomagao“ majci: donosio namirnice, popravljao slavinu, vozio na preglede. Kasnije se ispostavilo da je svaka pomoć zapisana u nevidljivu bilježnicu dugova.
— Ako pristanem, poslije ćete reći da sam vam dužna.
— Ne.
— Svi tako kažu.
— Onda nemojte pristati odmah. Upoznajte se s odvjetnicom. Poslušajte. Odluka će ostati vaša.
Upoznala se. Odvjetnica je bila starija gospođa, Nina Horvat, kratke frizure i mape u kojoj se sve odmah slagalo po odjeljcima: potvrde, svjedočanstva, iskazi susjeda, karakteristike iz škole, medicinski nalazi Mislava. Nije obećavala brze pobjede, naprotiv, govorila je suho i izravno.
— Goran će se opirati — rekla je. — Ne zato što mu treba dječak. Zato što mu treba vlast nad vama i novac koji kroz tu vlast dobiva. Trebaju nam dokazi, vrijeme i vaša izdržljivost.
Barbara je kimnula.
Izdržljivosti je imala. Ponekad joj se činilo da joj ništa drugo nije ni ostalo.
Proces nije bio jednostavan. Prvo sud nije odmah riješio pitanje, zatražio je dodatne dokumente. Zatim je Goran doveo susjeda koji je uvjeravao da Barbara sama izaziva skandale kod kuće. Zatim se u školi pojavila komisija: netko je napisao da se učiteljica ponaša nestabilno i da ne može odgovarati za djecu. Ravnatelj je nervozno gnječio kravatu, Barbara je sjedila nasuprot dvjema ženama s tabletima i odgovarala jednako mirno kao što je odgovarala Roku onog dana kraj ploče.
Sonja je poslije nastave prišla i pružila joj crtež. Na crtežu je bila škola, visoka žena u plavoj košulji i mala djevojčica pokraj.
— To ste vi — rekla je Sonja. — Stojite na vratima da svi izađu kući.
Barbara nije mogla odmah odgovoriti. Samo je stavila crtež u stol, pored razrednog dnevnika, i pomislila da djeca ponekad drže odraslog na površini bolje nego bilo koje lijepe riječi.
Goran je u međuvremenu postajao sve ljući. Dolazio je čas s prijetnjama, čas s moljivim zahtjevom da se „ne pere prljavo rublje u javnosti“, čas s obećanjem da će postati normalan. Jedne večeri zatvorio je Mislava u sobu da Barbara ne bi mogla odvesti dječaka psihologu. Dječak je poslije tri sata sjedio u kutu i poravnavao olovke u jednu liniju dok mu prsti nisu počeli drhtati. Upravo nakon toga Barbara je prestala sumnjati. Nije se samo uplašila, nije se samo uvrijedila, nego je iznutra odvojila sebe od stare navike da trpi.
— Podnosim zahtjev do kraja — rekla je Roku telefonom. — Čak i ako bude pritiskao.
— Dobro.
— I sama potpisujem ugovor s Ninom Horvat. Neka bude za jedan euro, ali potpisujem.
— Ona je već pripremila.
— Vi unaprijed sve znate?
— Ne. Samo se nadam da ljudi ponekad izaberu sebe.
Privremeno rješenje za Mislava dali su za mjesec dana. Ne konačno, ali važno: dječak je mogao živjeti s Barbarom do okončanja postupka. Goran je tada stajao kraj zgrade suda i gledao je kao da već u mislima lomi sve oko sebe. Pokraj njega je bio Rokov čovjek, Sergej, onaj u sivom kaputu. Nije se miješao, nije govorio suvišno, samo je otvorio Barbari vrata auta u kojem je Mislav sjedio s ruksakom na koljenima i gledao u jednu točku.
— Idemo kući? — upitao je.
Barbara je sjela pokraj.
— Da. Samo u drugu.
Roko im je pronašao mali stan nedaleko od škole. Barbara je inzistirala na ugovoru i pristupačnoj najamnini. Nije se prepirao. To je bilo neočekivanije od bilo kakve darežljivosti. Novi dom pokazao se tihim: dvije sobe, kuhinja sa širokom prozorskom daskom, stari ormar u hodniku i prozor iz kojeg se vidjelo dječje igralište. Mislav je prvo hodao po sobama s bilježnicom i zapisivao gdje što leži. Treći dan stavio je svoje olovke na stol i nije ih vratio u ruksak. Za njega je to značilo više od bilo kakvih riječi.
Sonja je počela dolaziti poslije nastave s ocem. Prvo na pola sata, zatim na sat. Sjedila je na rubu tepiha i slagala kocke pokraj Mislava, ne dirajući njegov red. Jednom joj je on pomaknuo zeleni komadić. Barbara je stajala za štednjakom i bojala se okrenuti da ne preplaši taj mali svijet koji se slagao polako, ali iskreno.
S Rokom je sve bilo složenije. Nije udvarao na uobičajen način, nije zatrpavao porukama, nije pokušavao kupiti njezin mir. Ponekad bi donio Sonji knjige i ostao na čaju. Ponekad bi popravio policu dok je Mislav stajao pokraj i pazio da vijci leže po veličini. Jedne večeri, dok su se djeca prepirala oko društvene igre, Roko je rekao:
— Navikao sam brzo rješavati stvari. S tobom to ne ide.
— Zato što ja nisam stvar.
Pogledao ju je i blago se nasmiješio.
— Da. Već sam shvatio.
Goran nije nestao odmah. Zvao je s tuđih brojeva, vrebao kraj stare kuće, pokušavao preko poznanika doznati novu adresu. Jednom je došao do škole, ali Sergej ga je primijetio na vratima prije nego što je Barbara izašla s djecom. Nakon toga Goran je nestao na nekoliko tjedana. Barbara je počela dublje spavati. Mislav je prestao provjeravati bravu prije spavanja. Sonja je jednom za večerom u njihovoj kuhinji rekla:
— Kod vas je lijepo. Tiho, ali nije prazno.
Barbara je zapamtila tu rečenicu.
Konačna odluka o skrbništvu zakazana je za ponedjeljak. Uoči toga Mislav je sam izabrao košulju, sam stavio u ruksak bilježnicu i dugo uvježbavao jednu rečenicu koju mu je Nina Horvat rekla da kaže ako ga sudac upita gdje mu je mirnije. Ujutro ju je izgovorio tiho, ali razumljivo:
— Želim živjeti s Barbarom jer ona zna kako pravilno složiti moje šalice i ne ljuti se kad dugo razmišljam.
Barbara je sjedila pokraj i držala ruke na koljenima da ne odade kako se iznutra trese. Goran je pokušavao govoriti o obitelji, o zahvalnosti, o tome da je Barbara „mlada i neće se snaći“. Ali pored njega su bili dokumenti, karakteristike, nalazi, iskazi. Pored njega je bila Nina Horvat koja nije dopuštala da se Goranove riječi razlijevaju po dvorani. Tog dana skrbništvo je dodijeljeno Barbari.
Izišla je na ulicu i dugo nije mogla slobodno udahnuti, kao da prsa još uvijek ne vjeruju papiru s pečatom. Mislav je stajao pokraj, držao je za rukav.
— Neće me više uzeti?
— Ne — rekla je Barbara. — Sad ne.
Goran je čuo. Ništa nije rekao, samo se kratko i ružno nasmiješio. Sergej je zakoračio bliže, i očuh je otišao niz stepenice.
Navečer je Roko došao sa Sonjom. Nisu priredili slavlje, nisu pljeskali. Barbara je ispekla palačinke, Mislav je poslagao tanjure, Sonja je donijela crtež: četiri osobe kraj prozora i crvena kocka na prozorskoj dasci. Roko je dugo gledao u list, zatim rekao:
— Lijepa kuća je ispala.
— To još nije kuća — ispravio ga je Mislav. — To je nacrt.
— Onda ćemo graditi po nacrtu — odgovorio je Roko.
Konačni ispit došao je tri tjedna kasnije, kad su svi već počeli vjerovati da je najgore ostalo iza praga. Subotnje večeri Barbara je pekla palačinke, Sonja je čitala Mislavu naglas, Roko je trebao doći za nekoliko minuta — ostavio je auto u dvorištu. Netko je pozvonio. Na ekranu portafona bio je muškarac s kutijom dostave. Barbara nije otvorila odmah, ali kutija je zaklanjala lice, a glas je rekao: „Za Sonju Lanić, od tate.“
Skinula je lanac.
Goran je ušao naglo, udarivši vratima o zid. Kutija je pala. U ruci je imao kuhinjski nož. Lice mu je bilo upalo, oči su bježale, jakna je visila na ramenima kao tuđa stvar.
— Mislila si da će te papir spasiti? — rekao je.
Barbara je stajala između njega i sobe u kojoj su bila djeca. Nije vikala. Grlo joj se steglo, ali misli su bile jasne: Sonja kraj prozora, Mislav kraj stola, Roko još dolje, Sergej možda kraj auta.
— Sonja, zatvori vrata sobe — rekla je ne okrećući se. — Mislave, radi kako Sonja kaže.
Goran je koraknuo prema njoj.
— Uzela si mi sve.
— Nisi nas imao — odgovorila je Barbara. — Samo si nas držao uz sebe.
Zamahnuo je. Vrata zgrade još se nisu stigla zatvoriti iza Roka, i zato je Barbara njegove korake čula u posljednji čas. Roko je ušao u stan brzo, ali bez one lijepe spretnosti kakvu pokazuju u filmovima. Jednostavno se našao između njih i primio udarac na sebe, odgurnuvši Barbaru rame prema zidu. Nož ga je zakačio u bok. Ne duboko, kako će poslije reći liječnik, ali dovoljno da kuhinja, djeca, palačinke na štednjaku i cijeli novi život na trenutak postanu krhki kao staklo.
Sergej se pojavio odmah iza. Gorana su svladali u hodniku. Pokušavao je govoriti, optuživati, obećavati, ali njegove riječi više nikoga nisu držale. Barbara je sjedila na podu pokraj Roka i pritiskala ručnik na njegov bok.
— Gledaj u mene — ponavljala je. — Samo u mene.
— Djeca?
— Ovdje su. Cijela.
Mislav je sam prišao. U rukama je držao crvenu kocku, onu istu koju je Sonja nekad ostavila na njegovom stolu. Pažljivo je stavio kocku Roku u dlan.
— Ovo je za kuću — rekao je. — Da se ne raspadne.
Roko je stisnuo prste oko kocke i pokušao se nasmiješiti.
— Onda će sigurno izdržati.
Hitna ga je odvezla brzo. Barbara je vozila pokraj njega, držala ga za ruku i nije puštala čak ni kad je medicinar zamolio da odstupi. U bolnici je morala čekati nekoliko sati. Sonja je zaspala na njezinom krilu, Mislav je sjedio pokraj Sergeja i slagao salvete na stolić u ravnoj liniji. Kad je liječnik izašao i rekao da nema opasnosti, Barbara je prvi put nakon dugo vremena zaplakala ne od straha, nego zato što je konačno mogla izdahnuti.
Roko se oporavljao tvrdoglavo. Već nakon tjedan dana pokušavao je raditi s telefona, dok Barbara nije uzela uređaj i stavila ga na gornju policu. Sonja mu je crtala čestitke. Mislav je svaki put provjeravao leži li crvena kocka na noćnom ormariću, i jednom je strogo rekao:
— Ne smiješ je maknuti. Ona je sad nosiva.
Roko je to shvatio ozbiljno.
— Shvaćam. Nosive ne diramo.
Kad se Barbara vratila u razred, djeca su je dočekala uobičajenom bukom: netko je zaboravio dnevnik, netko izgubio papuče, netko uvjeravao da je domaću zadaću pojela mačka. Sonja je sjedila kraj prozora i smiješila se više neoprezno, nego mirno. Za odmor je prišla stolu i stavila pred Barbaru novi crtež. Na njemu su bili škola, pokraj nje kuća, a između njih četiri figure držale su se za ruke, ne dodirujući se previše čvrsto, kao da je svakome ostavljeno mjesta za disanje.
— To smo mi? — upitala je Barbara.
— To će biti — odgovorila je Sonja. — Poslije.
Navečer je Roko došao po kćer. Još je bio blijed, kretao se oprezno, ali u očima mu se vratila uobičajena čvrstoća. Mislav je izašao zajedno s Barbarom, jer su svi morali u trgovinu po brašno: Sonja je objavila da su palačinke sada obiteljsko jelo i da se ne smiju preskakati.
Kod školskih vrata Roko je zastao pokraj Barbare.
— Mogu li večeras samo sjediti u tvojoj kuhinji? Bez razgovora o sudovima, ljudima ispred zgrade i dokumentima. Samo čaj.
Barbara je pogledala Sonju koja je objašnjavala Mislavu zašto je crvena olovka važnija od ružičaste, zatim Roka. U njegovoj molbi nije bilo ni pritiska, ni pobjede, ni želje da dobije nagradu za sve učinjeno. Samo umoran čovjek koji je također htio mirnu večer.
— Može — rekla je. — Ali šalice stavljamo strogo uz rub stola. Kod nas vrijede pravila.
— Znam slušati učitelje.
Nasmiješila se. Ne radi djece, ne iz pristojnosti, ne da bi sakrila tragove prošlosti. Samo zato što je pred njom bila večer: brašno, kuhalo za vodu, dječji glasovi, crtež na hladnjaku i crvena kocka na prozorskoj dasci. Strah još nije otišao zauvijek, ponekad bi se vratio oštrim zvukom, tuđim korakom, snom pred zoru. Ali sad je uz njega živjela nova navika — ne čekati udarac od svakih otvorenih vrata. Ponekad su iza vrata stajali svoji.
