Za dugačkim stolom za blagovanje bilo je tijesno od skupih jela i samodopadnosti. Nika je pred svekrvu postavila porculansku zdjelu za juhu i odmaknula se korak, popravljajući pramen koji joj je izbio iz frizure. Andrejevi gosti – njegova majka Elvira, sestra Alisa i nekoliko njihovih prijateljica – nisu je ni pogledali. Razgovor je tekao mimo nje, kao da ne postoji.
– Draga, samo pogledaj ovaj poslužavnik, – zapjevušila je Elvira, obraćajući se susjedi, i kimnula prema tanjurima. – Kuhanje je jedini talent koji sam uspjela prepoznati u našoj Niki. Istina, s maštom je slaba, sve po seoskim receptima.
Alisa se nasmijala, otpivši gutljaj vina.
– Mama, pa što hoćeš od osobe s obrazovanjem u srednjoj školi? Zato kuha juhu od graha – prste poližeš.
Andrej, koji je sjedio na čelu stola, nacerio se i podigao čašu.
– Za moju domaćinsku ženu! Nika, što stojiš? Donesi još jedan vrč rakije.
Nika je bez riječi izašla u kuhinju. Prsti su joj lagano podrhtavali, ali lice je ostalo mirno. Izvadila je iz hladnjaka zamagljeni vrč, na trenutak zastala kraj prozora. Telefon u džepu pregače kratko je zavibrirao. Jedna poruka. Nika ju je pročitala, a uglovi usana trznuli su se u jedva primjetnom osmijehu – onom kojeg nitko od gostiju nikad nije vidio. Sakrila je telefon i vratila se u blagovaonicu.
Večera se bližila kraju. Gosti su se opraštali, Andrej je ispraćao majku i sestru, sipajući zahvale. Kad su se vrata zatvorila, okrenuo se Niki, koja je već pospremala stol.
– Pa što, seljačino, gotova predstava? – bacio je, skidajući sako. – Sljedeći put pokušaj ne smetati. Inače si me opet sramotila svojom šutnjom. Mogla si se bar nasmiješiti nekome, seljanko.
Nika se uspravila, oslonila dlanovima na naslon stolice.
– Nasmiješila sam se, Andrej. Samo nisi primijetio.
On je samo mahnuo rukom i otišao u spavaću sobu.
Tri dana kasnije bio je rođendan njegova fakultetskog prijatelja i poslovnog partnera Karla. Andrej je poveo ženu – trebalo je pokazati čvrstu obitelj. Nika je obukla tamnoplavu haljinu, skupila kosu u nisku punđu i gotovo se nije šminkala – onako kako je mužu odgovaralo. U restoranu su se okupili ljudi iz njegova kruga: vlasnici malih tvrtki, odvjetnici, računovođe. Andrej je blistao, šalio se, vješto sipao komplimente. Nika je ostala uz njega, mirno pila vodu i gotovo ništa nije govorila.
Večer je tekla svojim tijekom, sve dok netko od gostiju nije predložio staru studentsku igru – “objasni pojam”. Voditelj je izvikivao škakljive riječi, a igrači su trebali dati duhovitu definiciju. Prozvali su Andreja. On je lako odbio nekoliko rundi, a zatim mu je voditelj, cereći se, pružio karticu s riječju “pleonazam”. Andrej je zastao. U dvorani je zavladala neugodna tišina. I tada je Nika, koja je sjedila pokraj njega, tiho, ali razgovijetno izgovorila:
– To je govorna figura s udvostručavanjem značenja. Na primjer, “kolega s posla” ili “prvi debi”. S grčkog – “pretjerivanje”.
Zavladala je tišina. Nekoliko gostiju se pogledalo, netko se nasmiješio, cijeneći odgovor. Andrej je pocrvenio. Naglo se okrenuo prema ženi, a u očima mu je planula ljuta ozlojeđenost.
– A ti… – započeo je, ali naletjevši na poglede, zaustavio se.
Voditelj je požurio prekriti nelagodu, ali Andreja je već ponijelo. Stisnuo je salvetu u šaci i kroz zube, ali tako da su svi čuli, prosiktio:
– Šuti, neotesana seljačino! Tko te za jezik vukao? Sjedi i smiješi se, kako dolikuje.
Dvorana se ukočila. Nika je polako podigla glavu i pogledala muža. U njezinim očima nije bilo ni suza ni straha. Nasmiješila se – nježno, gotovo suosjećajno. I u tom osmijehu bilo je nešto od čega je Andreju iznutra sve puklo. Karlo, domaćin večeri, nakašljao se, pokušavajući smiriti atmosferu, ali Nika je već ustala i, ne pozdravivši se, uputila prema izlazu. Andrej nije pošao za njom – nije htio izgubiti obraz.
Kod kuće se zaključala u malu sobu koju je nekada uredila kao šivaću radionicu. Andrej se vratio daleko iza ponoći i dugo lupao šakom po vratima.
– Otvori odmah! Kakav si cirkus priredila? Misliš da si pametnija od svih? Odgovori mi!
Vrata su se odškrinula. Nika je stajala na pragu, a iza nje na stolu su bili razbacani neki papiri.
– Andrej, – rekla je tiho, bez ljutnje, – podnosim zahtjev za razvod.
On je prvo zanijemio, a zatim se nasmijao.
– Ti? Podnosiš? Od čega ćeš živjeti, glupa? Stan je moj, auto moj, sve je moje. S čime ćeš ostati? S loncima?
– S Obiteljskim zakonom, – mirno je odgovorila Nika. – I s rodnim listovima naše djece. To je dovoljno. A sada, molim te, pusti me da se odmorim. Sutra je težak dan.
Zatvorila mu je vrata pred nosom, a škljocaj brave odjeknuo je poput pucnja.
Sljedećeg jutra Andrej se probudio u praznom dnevnom boravku. Djeca su već otišla u školu – Nika ih je ranije pokupila i odvezla. Popio je kavu, neprestano vrteći njezine riječi u glavi, i odlučio djelovati na uobičajen način. Do podneva su se u stanu okupili njegova “grupa za podršku” – majka i sestra. Elvira je uplovila u dnevni boravak s izgledom generala prije smotre.
– Gdje je ta umišljena seljačica? – zagrmila je. – Andrej, dopustio si nekoj kuharici da ti diktira uvjete?
Alisa je teatralno zakolutala očima:
– Uvijek sam govorila da ima svoje planove. Eto, dočekala je trenutak i pokazala kandže. Ništa, brzo ćemo je dovesti u red. Ako bude tražila novac – neće ga dobiti. Ako bude htjela djecu – uzet ćemo ih. Znaš, tata ima veze u Centru za socijalnu skrb.
Nika je izašla iz kuhinje sa šalicom čaja i mirno se naslonila na dovratak. U džepu njezine kućne bluze ležao je telefon s uključenom aplikacijom za snimanje zvuka.
– Dobar dan, Elvira. Dobar dan, Alisa. Imate li mi što za reći?
Svekrva je zakoračila naprijed, odbrojavajući svaku riječ:
– Želim da se urazumiš, djevojko. Ti si nitko bez mog sina. Uzeli smo te u obitelj, dali smo ti krov nad glavom. Tvoja djeca će živjeti s ocem i sa mnom ako odmah ne prekineš ovaj cirkus. A ti ćeš se vratiti u kuhinju i raditi ono što znaš – dobro kuhati i šutjeti. Ili ćemo te otjerati u siromaštvo. Jesi li me razumjela?
– Sve sam razumjela, – tiho je odgovorila Nika. – A sada recite, molim vas, prijetite li mi oduzimanjem roditeljskog prava i imovine? Samo da točno znam što ću odgovoriti na sudu.
Elvira je pocrvenjela, ali Alisa je povukla majku za rukav.
– Mama, ona nas izaziva. Idemo odavde, ionako ništa nećemo postići. Neka se igra neovisnosti dok ne ogladni.
Otišle su, glasno zalupivši vratima. Nika je zaustavila snimanje, spremila datoteku i poslala je svom odvjetniku – onom čije je ime dobila u poruci prije nekoliko dana. Zatim je birala još jedan broj.
– Liza, bok. Da, dobro sam. Sve ide po planu. Je li tvoj otac još spreman sastati se s mojim mužem? Odlično. Neka zakazuje sastanak za sutra.
Ponedjeljak ujutro za Andreja je započeo zaglušujućim telefonskim pozivom. Još se nije stigao dobro otvoriti očiju, a u slušalici je zacvilio glas računovođe njihove tvrtke:
– Andrej, hitna situacija! Ovrhovoditelji su blokirali sve vaše osobne račune! I vaš udio u temeljnom kapitalu također. Stiglo je rješenje o privremenim mjerama po tužbi vaše supruge za podjelu imovine i uzdržavanje. Ne možete provoditi nikakve transakcije!
Andrej je skočio iz kreveta. Prsti su mu drhtali dok je pokušavao birati Nikin broj. Telefon je šutio. Tada se odjenuo za dvije minute i odjurio u ured. U predvorju ga je već čekao Karlo, onaj prijatelj i partner s čijeg se slavlja sve dogodilo. Lice mu je bilo kamenito.
– Andrej, uđi, trebamo razgovarati.
U uredu je mirisalo na skupi duhan i nevolje. Karlo je sjeo nasuprot, sklopivši prste u bravu.
– Saznao sam pojedinosti o onoj sceni. I znaš, dugo sam razmišljao. Mi smo prijatelji, ali ne mogu poslovati s čovjekom koji javno ponižava majku svoje djece. Izderao si se na ženu zbog sitnice pred svjedocima. Sutra ćeš se izderati na poslu. Ugovor o nabavi opreme raskidamo. Oprosti.
Andrej je otvorio usta, ali nije našao riječi. U tom trenutku vrata ureda su se otvorila i ušla je Nika. Nosila je strogi hlačni odijelo, kosa skupljena, u rukama mapa s dokumentima. Bez riječi je položila pred Andreja list papira.
– Ovo je sporazum o razvodu i načinu viđanja djece. Potpiši ovdje i ovdje. Ili ćemo se sresti na sudu, gdje će se dokazima priložiti snimka prijetnji tvoje majke i karakteristika iz škole. Djeca su obavila razgovor s psihologom, i on je potvrdio da baka u njima izaziva strah. Dakle, Andrej, biraj sam.
Gledao ju je ne prepoznajući. Pred njim nije bila tiha domaćica, već neznana, samouvjerena žena koja je igrala po svojim pravilima.
– Stan je zajednička imovina, – nastavila je Nika, – tvoj dio ide za uzdržavanje i otplatu duga po kreditu koji si uzeo za razvoj posla. Posao, formalno evidentiran na Elviru, stvarno si vodio ti, a prihodi su se prikrivali. Sud je već blokirao tvoj udio. Tako da ćeš uskoro biti slobodan i od posla i od mene.
Andrej je pao na stolicu. Pokušavao je nešto prigovoriti, ali glas mu je prešao u hripanje.
Sud se održao za dva tjedna. Elvira je pokušala pritiskati sutkinju, Alisa je histerizirala u hodniku, ali sve je bilo uzalud. Zvučna snimka, iskazi svjedoka, potvrde iz škole – sve je to ušlo u osnovu presude. Djeca su ostala s majkom. Stan je prodan, novac podijeljen. Andrej je dobio svoj dio, koji je jedva pokrio sudske troškove i dugove. Nikin odvjetnik bio je besprijekoran.
Mjesec dana kasnije, Andrej je pio zagorčje u unajmljenoj sobici na periferiji. Majka i sestra, još nedavno vičući o svojoj pravoći, odjednom su se sjetile da je on sam uništio obitelj i prestale odgovarati na pozive. Ljubavnica, s kojom se viđao posljednjih pola godine, saznavši za financijski slom, izbacila ga je na ulicu, ne dajući mu ni da pokupi stvari. Reputacija je bila uništena. Niti jedan ozbiljan partner nije htio s njim raditi – svi su se sjećali javnog poniženja žene i gubitka ugovora.
Prošlo je šest mjeseci. U mirnoj četvrti grada otvorila se mala kavana s domaćim pecivima. Posao je vlasnici išao iznenađujuće dobro: ugodan prostor, ljubazno osoblje, uvijek svježe pogačice. Nika je stajala za šankom u jednostavnom svijetlom pregači i smiješila se posjetiteljima. Poslala je konobaricu na pauzu i sama nalijevala cappuccino kad je iznad ulaznih vrata zazvonio zvonce.
Na pragu se motao Andrej. Upalih obraza, sijedog lica i ugašenih očiju. Dugo se nije usuđivao prići, a zatim je ipak zakoračio prema šanku.
– Nika… Htio sam reći… Shvatio sam. Bio sam u krivu. Pokušajmo iznova. Radi djece. Promijenio sam se.
Ona je odmaknula turku, nehajno obrisala ruke ručnikom i podigla miran pogled prema njemu.
– Šuti, neotesani, – izgovorila je mirnim glasom, ali bez ljutnje, prije s olakšanjem. – Sve si već rekao prije pola godine.
Kimnula je voditeljici dvorane, i pred Andrejem su se nečujno zatvorila ulazna vrata. Nika je pogledom pratila njegovu udaljenu pogrbljenu figuru, a zatim se okrenula sljedećem gostu:
– Dobar dan! Što ćete naručiti?
U njezinu je glasu zvonila tako laka, sigurna radost da nitko od gostiju ne bi ni naslutio kakva je bura upravo prošla kraj ove krhke žene.
