Otkazala sam majstora i dostavu cijevi. Provest ćeš vikend bez vode – shvatit ćeš tko je u ovoj kući muškarac.
To mi je Leonid bacio u leđa tonom strogog gospodara koji robovima uskraćuje pitku vodu.
— Ovaj vikend idem mami. Odmorit ću se od tvojih vječnih molbi. Pokušaj bar jednom riješiti muška pitanja sama. Neka te život nauči cijeniti onoga koji vuče ovu kuću.
Stajao je u hodniku sa spakiranom torbom, napućivši prsa kao da ispod jakne krije orden za spašavanje galaksije.
Leonid je godinama svaku zavrnutu žarulju predstavljao kao podvig državnog značaja, a račun iz građevinskog dućana kao ordenčić.
Sada je očekivao da ću sklopiti ruke i objesiti mu se o nogu, moleći ga da me ne ostavi na milost i nemilost pokvarenom vikend-vodovodu.
Šutke sam prebacila pogled s njegovih ulaštenih cipela na kavez u kutu sobe.
Tamo, na grančici, čistio je perje Žako – krupni žako, moj osobni pernati tužitelj s fenomenalnim pamćenjem za tuđe gluposti.
Žako je pogledao Leonida okruglim žutim okom i značajno kvrcnuo.
— Sretan put, Leko – odgovorila sam mirno. – Promjena aktivnosti najbolji je odmor.
Muška nezamjenjivost – roba krajnje kvarljiva: dovoljno je jednom bez nje, i na očigled se pretvori u običnu profesionalnu nesposobnost.
Ali Leonid to još nije znao. Glasno je frknuo, zalupio ulaznim vratima tako da se s krova prosulo žbukanje, i otputovao u suton svojoj majci, Valeriji.
Čim su koraci utihnuli na stubištu, uključila sam računalo.
Narudžba za popravak bila je na njegov broj, ali plaćanje s naše zajedničke kartice.
U povijesti pretraživanja na računalu koje muž u dramatičnom odlasku nije isključio, visjela je otkazana faktura za novu pumpu, cijevi i fitinge.
A pored – otvorena stranica prepiske.
Uprla sam oči u ekran, i blagi mi se osmijeh brzo pretvorio u hladan bijes.
U prepisci s prijateljem-dobavljačem stajala je kratka poruka mog muža: „Neka Maja par dana bez vode, pa će pristati na bilo koju cijenu.“
Leko nije samo htio ostaviti me bez vode preko vikenda da bi se potom trijumfalno vratio kao spasitelj na bijelom konju.
Naručio je građevinski materijal u firmi svog školskog prijatelja po trostruko većoj cijeni od tržišne.
Dakle, taj „glava obitelji“ planirao je ne samo demonstrativno šibanje nemoći, nego i izvlačenje iz obiteljskog budžeta od četiri stotine i pedeset eura za ono što je na najbližem gradilištu stajalo najviše sto pedeset.
Sažaljenje prema mužu isparilo je posve. Počela je jednostavna aritmetika.
Za dva sata pronašla sam izravnog dobavljača preko veleprodajne baze. Za tri minute dogovorila dostavu za subotu ujutro.
Još petnaest minuta trebalo mi je da na lokalnom forumu nađem dobrog majstora, strica Vinka, koji je pristao sve montirati za pristojan novac, a ne za one astronomske iznose koje je muž obično otpisivao na „složenost muškog rada“.
Vikend na vikendici prošao je ne samo produktivno, nego s posebnim ciničnim užitkom.
U subotu je stric Vinko donio sve po popisu, postavio novu pumpu, prepolimio plastične spojeve, zamijenio fitinge i pustio sustav.
Stari, navodno nepopravljivi agregat, odmah je na licu mjesta rastavio, pronašao sićušan uzrok kvara (jednostavno je otpao kontakt) i uzeo ga za sebe u dijelove, isplatavši mi pedeset eura.
U nedjelju u pet popodne vikendica je mirisala na svježe pokošenu travu.
Nova pumpa crpila je vodu s entuzijazmom mladog štrajkaša, a ja sam sjedila na terasi, raširivši pred sobom račune, jamstvene listove i fakture.
Slika je bila savršena. Čekala sam goste.
Kapija je zaškripala točno u šest. Na stazi su se pojavila dvojica.
Naprijed, kao stroga komisija u zoni prirodne katastrofe, koračala je svekrva. Za njom, umrtvljenog lica umornog atlanta, vukao se Leonid.
Očito su očekivali razvaline, presušene gredice i mene kako u histerici mlatim ključem.
— Pa što, Majice? – počela je Valerija, još prije nego što je došla do trijema. Glas joj je curio slatkim, ljepljivim otrovom. – Jesi li sad shvatila da je muškarac u kući glava? Žena bez muža, kako se kaže, izgubi se pred prvim čavlom! Lekica se tako brinuo, tako brinuo, cijeli vikend nije mogao naći mjesta…
U tom trenutku iz otvorenog prozora dnevnog boravka, gdje je stajao kavez prebačen za ljeto, začulo se vedro škripavo kvrcanje Žaka:
— Glava otišla! Voda stigla! Glava otišla!
Svekrva je umuknula kao pjevačica koja je zaboravila fonogram.
Leonid je ispružio vrat i buljio u novu slavinu na zidu kuće, iz koje je, prelijevajući se na suncu, veselo kapala voda.
Obitelj je brod gdje jedan tiho vesla, a drugi glasno kritizira protok vode, iskreno se smatrajući kapetanom.
— Ma što to, Valerija – nisam se ni dignula sa stolca. – Nikakva zbunjenost. Uđite, sjednite. Vode ima, cijevi zamijenjene, pritisak odličan.
— Kako… zamijenjene? – muž je trepnuo. – Tko je radio? Ti se u tome ništa ne razumiješ! Sigurno su te prevarili!
Žako, osjetivši zahvalnu publiku, primaknuo se bliže rešetkama, zatresao glavom i izbacio sljedeću tiradu, oponašajući muževljevu intonaciju do najsitnijih nota hvalisavosti:
— Sama će dopuzati! Bez mene će propasti! Neka osjeti! Neka osjeti! Heroj kauča!
Leonid problijedi. Svekrva se zbunjeno okrenu prema prozoru:
— Leko, što to tvoja ptica melje?
— To se nagledao televizije – pokušao jadno opravdati Leonid, povlačeći se prema kapiji.
Njegova napuhana važnost na očigled je nestajala, ustupajući mjesto otvorenoj panici.
Ali pernatog tužitelja nije bilo moguće zaustaviti.
— Reci mami! Reci mami! Maja ne može! – dotukao je Žako, ispustivši potom odvratno, klokotavo hihotanje u kojem se nepogrešivo prepoznavao Leksin smijeh nakon boce piva.
Na terasi je nastala takva tišina da se čulo kako zuji bumbar nad gredicom.
Lice Valerije zalilo se gustom rumenilom. Napokon je shvatila dubinu sinovljevog scenarija: on se nije „brinuo“, on je namjerno organizirao sabotažu da bi se potom afirmirao na moj račun u njenom prisustvu.
— A sada o tome tko je koga prevario – uzela sam papire sa stola i mirnim pokretom gurnula ih na rub stola, bliže smežuranom mužu.
— Evo tvoje otkazane procjene. Četiri stotine pedeset eura za materijal od tvog prijatelja. A evo mojih računa. Sto pedeset eura za sve s dostavom. Plus pedeset eura od strica Vinka za tvoju „mrtvu“ pumpu.
Izdržala sam stanku, gledajući kako muž skriva oči.
— Ukupno, Leko: tvoja neprocjenjiva pomoć koštala bi naš budžet tri stotine eura čiste štete.
Leonid je buljio u brojke staklenim očima. Bespomoćno je micao usnama, ali riječi nisu dolazile.
— Leko… pa ti si htio od Maje preko svog prijatelja uzeti triput više? – tiho upita Valerija.
Toliko je voljela riječ „muškarac“ da prvi put večeras nije znala kamo da je stavi.
Lišena svog glavnog aduta – genijalnog sina – svekrva je stisnula usne tako da su postale poput kokošjeg guzičnjaka i skrenula pogled. Braniti muškarca koji se tako glupo uhvatio u hvalisavosti i rasipništvu nije išlo u njenoj slici svijeta.
Ustala sam, oslonivši se rukama na stol, i pogledala muža ravno u oči.
Zatim sam sakupila papire sa stola i svoje račune stavila u prozirnu plastičnu mapu zajedno s otkazanom procjenom.
— Ovo će se odsad čuvati u mapi „muške odluke“. Za povijest. Da sljedeći put kad me budeš htio učiti životu, odmah imamo udžbenik.
Muž je otvorio usta, ali sam ga pokretom zaustavila.
— Obiteljski budžet više ne hrani tvoje prijatelje. Niti jednu procjenu, niti jednog majstora, niti jednu mušku odluku bez mog pristanka. Želiš biti glavni u kući – za početak postani koristan, a ne štetan. A dok proizvodiš samo glasne riječi i manjak novca, radit ćeš ono što ti kažem.
Okrenula sam se i ušla u kuću. Sa stražnje strane nije bilo čuti ni protesta, ni uobičajenih predavanja o ženskoj sudbini. Samo teško, poniženo dahtanje.
Kad sam već uhvatila kvaku vrata, iz prozora se ponovno začuo radosni krik Žaka, koji je u tu priču stavio debelu, konačnu točku:
— Heroj kauča! Pokaži račun! Pokaži račun!
