– Pa, Riđo, idemo… – mrmljao je Vlatko popravljajući improvizirani povodac od stare užadi.
Zakopčao je jaknu do grla i naježio se. Veljača je ove godine bila osobito zlobna – snijeg s kišom, vjetar je probijao do kosti.
Riđo – mješanac s izblijedjelom riđom dlakom i jednim slijepim okom – pojavio se u njegovu životu prije godinu dana. Vlatko se tada vraćao s noćne smjene u tvornici i ugledao ga kraj kontejnera. Pas je bio pretučen, gladan, a lijevo oko zamaglila bijela koprena.
– Hej, čovječe! Kamo si s tom šugom krenuo?
Glas mu je prerezao živce. Vlatko je prepoznao govornika – Sašu Krivog, mjesnog “autoriteta” od dvadesetak godina. Uz njega su stajala tri tinejdžera – njegova “ekipa”.
– Šetamo – kratko je odgovorio Vlatko ne podižući oči.
– A ti, striko, plaćaš li porez za šetanje tog pseta? – nasmijao se jedan od mladića. – Gle kakav je strašan – oko mu je krivo!
Poletio je kamen. Pogodio je Riđu u bok. Pas je zacvilio, priljubio se uz nogu vlasnika.
– Odjebi – tiho je rekao Vlatko, ali u glasu je zazvučao čelik.
– Oho! Čika Kulić je progovorio! – Saša je prišao bliže. – A nisi zaboravio da je ovo moj kvart? I psići ovdje šetaju samo s mojim dopuštenjem.
Vlatko se napela. U vojsci su ga učili rješavati probleme brzo i tvrdo. Ali to je bilo prije trideset godina. A sada je samo umirovljeni bravar koji ne želi dodatne nevolje.
– Hajdemo, Riđo – okrenuo se prema kući.
– Tako i treba! – vikao je za njim Saša. – Drugi put ću tvog prijatelja skroz ubiti!
Kod kuće Vlatko cijelu noć nije mogao zaspati, prematuo je u glavi taj prizor.
Sutradan je padao mokar snijeg. Vlatko je dugo odgađao šetnju, ali Riđo je sjedio na vratima i gledao ga tako odano da je morao popustiti.
– Dobro, dobro. Samo brzo.
Išli su oprezno zaobilazeći uobičajena mjesta “druženja”. Ali Sašine ekipe nigdje nije bilo – očito su se sakrili od nevremena.
Vlatko se već smirio kad je Riđo naglo stao kraj napuštene kotlovnice. Našuljio je jedino uho, nanjušio.
– Što je, stari?
Pas je zacvilio, povukao prema ruševinama. Odatle su dopirali čudni zvukovi – čas plač, čas jecaj.
– Hej! Tko je tamo? – povikao je Vlatko.
Odgovora nije bilo. Samo tišina koju je prekidao zavijaj vjetra.
Riđo je uporno vukao povodac. U njegovom jedinom oku čitala se uznemirenost.
– Što ti je? – Vlatko se sagnuo k psu. – Što je unutra?
I tada je jasno čuo – dječji glas:
– Upomoć!
Srce mu je poskočilo. Vlatko je otkopčao povodac i pošao za Riđom u ruševine.
U polusrušenoj prostoriji kotlovnice, iza hrpe cigli, ležao je dječak od dvanaestak godina. Lice razbijeno, usna rascijepljena, odjeća poderana.
– Gospode! – Vlatko je sjeo pokraj njega. – Što ti se dogodilo?
– Čika Vlatko? – dječak je s mukom otvorio oči. – To ste vi?
Vlatko je bolje pogledao i prepoznao ga – Andrija Mišić, sin susjede iz petog ulaza. Tihi, sramežljivi dječak.
– Andrija! Što se dogodilo?
– Saša i njegova banda – dječak je jecnuo. – Tražili su novac od mame. Rekao sam da ću reći policajcu. Uhvatili su me…
– Koliko dugo ležiš ovdje?
– Od jutra. Jako je hladno.
Vlatko je skinuo jaknu, pokrio dječaka. Riđo je prišao bliže, legao uz njega – grijao ga toplinom svog tijela.
– Andrija, možeš li ustati?
– Noga me boli. Čini se da je slomljena.
Vlatko je oprezno opipao nogu. Točno – prijelom. I još se ne zna što je s unutarnjim organima nakon takve “obrade”.
– Imaš li mobitel?
– Uzeli su mi.
Vlatko je izvadio svoj stari Motorolin mobitel i nazvao 112. Hitna je obećala doći za pola sata.
– Strpi se, dečko. Sad će doktori.
– A ako Saša sazna da sam živ? – u Andrijinom glasu zvučio je užas. – Rekao je da će me dokrajčiti.
– Neće – čvrsto je rekao Vlatko. – Više te neće dirati.
Dječak ga je začuđeno pogledao:
– Čika Vlatko, a vi ste jučer sami pobjegli od njih.
– To je druga stvar. Tada je bilo samo do mene i Riđa. A sada…
Nije dovršio. Što je trebao reći? Da je prije trideset godina položio prisegu da će braniti slabe? Da su ga u Domovinskom ratu učili – pravi muškarac nikad ne ostavlja dijete u nevolji?
Hitna je stigla brže nego što su obećali. Andriju su odvezli u bolnicu. A Vlatko je ostao stajati kraj kotlovnice s Riđom i razmišljati.
Navečer mu je došla Andrijina mama – Svjetlana Petrović. Žena je plakala, zahvaljivala se, zaklinjala da nikad neće zaboraviti.
– Vlatko Ivane – govorila je kroz suze – liječnici su rekli – da je još sat vremena ležao na hladnoći. Vi ste mu spasili život!
– Nisam ja spasio – Vlatko je pogladio Riđa. – On je našao vašeg sina.
– A što će sad biti? – Svjetlana se prestrašeno osvrnula na vrata. – Saša se neće smiriti. Policajac kaže – nema dokaza, iskaz jednog djeteta se ne računa.
– Bit će sve dobro – obećao je Vlatko, iako sam nije znao kako.
Noću dugo nije mogao zaspati. U glavi su mu se vrtjele misli – što učiniti? Kako zaštititi dječaka? I ne samo njega – koliko još djece u kvartu trpi zlostavljanje ove bande?
Ujutro je rješenje došlo samo od sebe.
Vlatko je obukao staru vojnu odoranu – onu svečanu, s odličjima. Iz ormara je izvadio medalje. Pogledao se u ogledalo – vojnik kao vojnik. Premda ne više mlad.
– Hajdemo, Riđo. Imamo posla.
Sašina banda, kao i obično, “dežurala” je kraj trgovine. Ugledavši Vlatka kako se približava, zahihoću se.
– O! Djedica se sprema za paradu! – viknuo je jedan od mladića. – Gle kakav herojski!
Saša je ustao s klupe, podsmjehnuo se:
– A nul, umirovljeniče, odjebi odavde. Tvoje vrijeme je prošlo.
– Moje vrijeme tek počinje – mirno je odgovorio Vlatko prilazeći.
– Što si zaboravio ovdje u odoranu?
– Služiti Domovini. Braniti slabe od takvih kao što si ti.
Saša se nasmijao:
– Pa ti si, stari, puknuo s vezom? Kakva Domovina? Kakvi slabi?
– Andrija Mišić – sjećaš li ga se?
S osmijeha je spalo lice Saši.
– A što bih ja trebao pamtiti svakog šmokljana?
– Trebaš. Jer ovo je zadnje dijete u kvartu koje je nastradalo od tvojih ruku.
– Prijetiš mi, dedo?
– Upozoravam te.
Saša je zakoračio prema njemu. U ruci mu je bljesnuo nožić.
– Sad ću ti pokazati tko je glavni!
Vlatko nije uzmaknuo ni za dlaku. Godine su prošle, ali vojna obuka je ostala.
– Glavni je zakon.
– Kakav zakon? – Saša je mahao nožićem. – Tko te postavio?
– Postavila me savjest.
I tada se dogodilo nešto što nitko nije očekivao.
Riđo, koji je cijelo vrijeme mirno sjedio pokraj njega, odjednom je ustao. Dlaka na leđima mu se nakostriješila. Iz grla je izbio prijeteći režaj.
– A tvoja šuga – počeo je Saša.
– Moj pas je ratovao – prekinuo ga je Vlatko. – U Domovinskom ratu. Protuminska služba. Bandite njuši u dušu.
To nije bila istina – Riđo je bio obični mješanac. Ali Vlatko je govorio tako uvjerljivo da su mu svi povjerovali. Čak je i Riđo povjerovao – ispravio se, prijeteći pokazuje zube.
– Našao je dvadeset boraca. I sve ih je uhvatio živima – nastavio je Vlatko. – A što misliš – može li se on nositi s jednim narkomanom?
Saša je uzmaknuo. Mladići iza njega također su se ukočili.
– Slušaj me dobro – Vlatko je zakoračio naprijed. – Od danas je u ovom kvartu sigurno. Svaki dan ću obilaziti sva dvorišta. I moj pas će tražiti huligane. I tada…
Nije dovršio. Ali svi su shvatili.
– Hoćeš me zastrašiti? – Saša je pokušao vratiti prijašnju drskost. – Ja jednim pozivom…
– Zovi – kimnuo je Vlatko. – Samo zapamti – imam ja veze jače od tvojih. Koliko ih u zatvoru poznajem. Koliko dužnika imam u životu.
I to je bila neistina. Ali rečeno je tako da je Saša povjerovao.
– Vlatko Domovinac me zovu – rekao je Vlatko na odlasku. – Zapamti. I djecu više ne diraj.
Okrenuo se i otišao. Riđo je trčao kraj njega, ponosno podignuvši rep.
Iza njih zavladala je tišina.
Prošla su tri dana. Saša s društvom gotovo da se nije pojavljivao u kvartu.
A Vlatko je doista svaki dan počeo obilaziti dvorišta. I Riđo je išao uz njega – važan, ozbiljan.
Andrija je iz bolnice izašao za tjedan dana. Noga ga je još boljela, ali već je mogao hodati. Istoga dana došao je u goste Vlatku.
– Čika Vlatko – rekao je dječak – mogu li vam pomagati? – upitao je. – Pa, u obilascima.
– Možeš. Ali prvo popričaj s roditeljima.
Svjetlana Petrović nije imala ništa protiv. Bila je radije što je sin našao tako vrijedan uzor.
I sada se svake večeri mogla vidjeti neobična skupina – stariji muškarac u vojnoj odorani, dječak i stari riđi pas.
Riđo je svima bio drag. Čak su i mame dopuštale djeci da ga maze, iako su vidjeli da je pas s ulice. Ali bilo je u njemu nešto posebno – dostojanstvo, možda.
A Vlatko je pričao djeci o vojsci, o pravoj prijateljstvu. I oni su slušali, zadržavši dah.
Jedne večeri, dok su se vraćali s još jedne “patrole”, dječak je upitao:
– Čika Vlatko, jeste li se ikada bojali?
– Jesam – iskreno je odgovorio Vlatko. – I sada se ponekad bojim.
– Čega?
– Da neću stići. Da neće biti dosta snage.
Andrija je pogladio psa:
– A ja ću odrasti i pomagati vam. I imat ću i ja psa. Ovako pametnog.
– Hoćeš – nasmiješio se Vlatko. – Naravno da hoćeš.
Riđo je samo mahao repom.
A u kvartu su ga već svi znali. Govorili su: “Ovo je pas Vlatka Domovinca. On razlikuje heroje od propalica.”
I Riđo je ponosno nosio svoju službu, znajući – više nije samo obični mješanac. On je – zaštitnik.
