Sjećam se, kao da je to bilo davno u selu kraj Gorskog kotara, gdje je sve mirisalo po šumskim gljivama i gorkoj sladi od lipe. Tada je starija gospođa Elvira, čvrstog glasa i oštrog jezika, vičevala: Da shvatiš! Ta starija gospođa nama nitko nije! pokušavajući uvjeriti svoju kćer u pravost svojih riječi. Mala Šurica se namrštila, na rubu suza, ali iznenada je podigla glavu i izrekla: Pa za mene je ona najdraža Nitkošica na svijetu i tako će uvijek biti!
Nitkošica
Tako se dogodilo da je iz velike seoske obitelji Ivana i Luku, gdje su sve djevojke udavale u brak, jedina najmlađa, Marija tiha i milozna ostala neudana. Njezin je zaručnik vjerojatno nikada ne došao, ili se izgubio u dalekim brdima, kako bi Luku govorila šapćući u tišini: Možda mu je sudbina drugdje, a ne pod našim krovom. Marija je ostala uz roditelje, čvrsta stijena dok se njihova djeca, unuci koji su se pretvorili u gradsku mladež, još nisu poredala prve korake u životu.
Prvi je došao Vlatko, najstariji sin starije sestre, s dubokim naklonom i velikom molbom: Teta Marijo, dođi kod mene čuvati kćerku. Vrtća mi ne da, a ja moram raditi. Marija, već puno starija žena, našla se na raskrižju: roditelji su stariji, a grad je izgledao strašno. No Vlatko je bio uporan, jamčeći da će starije roditelje poštovati i brinuti se o njima. On je često dolazio posaditi krumpir ili popraviti krov.
Roditelji su poticali Mariju da se otisne, govoreći: Možda u gradu nađeš nekog mladića. Iako je bila starija, nisu bili ni malo prestari da bi joj to zabranili. Marija nije znala da su oni već među sobom razgovarali kako da je ne ostave samu dok je vode na svečanje. Tako je seljanka iz koljepka postala dadilja. Vlatko je još razmišljao: Zbog poznanice od tate na sezonskom poslu, Marija će nastaviti raditi.
Starija sestra Vlatka pošla je u školu, a mlađa je uskoro došla. Oče i majku Marije su obojica preminuli, a ona je nastavljala čuvati ne Vlatkove, nego drugog nećaka. Dječja djeca i školska djeca prolazila su kroz njene ruke kao kroz naslijeđe radnog časti, a činilo se da je postala nepotrebna. Više nije bila tražena da se privlači, a djeca su je samo iznosila. Hvala, Vlatko! šaptala je ona u tišini.
Nekoliko godina prije nego je Marija počela opterećivati sve svojom prisutnošću, selo je prodalo staru kuću s šumom, brdima i rijekom za izdašnu sumu kuna. Vlatko je tada rekel: Učinit ćemo zajednički da teti kupimo sobicu; nije pošteno da živi pod grmom.
Roditelji su se proklizali, ali su i žene brinule: Ako umre, kome će ostati ona mala kućica? Vlatko je, jednostavan čovjek, uzdahnuo: Ko tko želi čašu poslužiti, tome i pripada, ili kako nitko Marija rasporediti će. Nije doživio pedesetu; pretrpio je gastritis, a zatim i rak. Nakon njegovog odlaska, rodbina je zaboravila Mariju. Djeca su porasla, nisu više trebala dadilju, a Marija je ssedlela u svoje sedamdesete i ostala sama u maloj kućci, uz stol, ormar i sklopivo krevetno odijelo.
Jednog dana, dok je stajala u redu u malom dućanu u Zagrebu, došla joj je mlada žena: Jeste li slučajno čuvate djecu? Moja kćer, blijeda djevojčica, nedavno je prošla operaciju srca i ne ide u vrtić. Tražim najljubazniju dadilju s noćenjem. Marija se blago nasmiješila, a djevojčica je šaptala: Idi! Pričat ću ti priče. Tako je Marija stekla novu malenu štićicu.
Šurica je tada bila četvrte godine, a odgoj joj je bio čisto uživanje. Starija i mlada djevojčica su se sprijateljile, dijeleći jednu prostranu, svijetlu sobu. Roditelji djeteta radili su puno, a većinu dana djevojčica provodila je s Marijom, koju je Šurica zbijala KashaMarija, a ona to nije smatrala zamjerkom. Dijete je moralo raditi vježbe disanja, izbjegavati zagađene ulice i poštovati ritam. Marija, iako nije bila školovana, strogo je poštivala sve zahtjeve. Šurica je rasla zdravo i snažno.
Kad je napolju padala noć, Šurica bi tražila: KashaMarija, reci mi nešto iz života. Marija bi joj pričala ozbiljne, jednostavne priče, a jednom je otkrila i osobitu tajnu: vratila se s rođakom na brod koji ih je peljao kući. Prvi sin rođaka odgajao je do vrtića, a potom se vratila u selo, a drugi sin je nedavno imao bebu. Rođakova supruga, otac, došla je po Mariju, a ona je ušla u kabinu s novorođenčetom. Tamo je upoznala mladu studenticu Olgu zaljubljenu, ali ostavljenu od dečka. Dijete je bilo samostalno, a rodbina ništa nije znala; bojale su se da će ga odbaciti ili čak ubiti.
Olga je, u panici, položila bebu pred Mariju: Mogu li ga ostaviti u tvojim rukama? Kao da me Bog poslao. Marija je, iako slijepa, podigla mali pokrivač i zamotala bebu, a uz to našla i poruku: beba se zvala Alenka. U torbi su bili dječji odjeće, suhi mlijek i termos s toplom vodom nema rođenja listića. Odmah je brod odbacio luku, a Marija je počela njegovati Alenku, misleći da će djevojčicu podići kao svoju.
Ubrzo je rodjaka supruga došla i preplašena pitala: Pa kako da se nosimo s tim dijetom kad imamo svoje krvne potomke? Na kraju su je oduzeli. Marija je cijeli život nosila teret tog neodlučivanja: poslati je Bog da joj pošalje dijete, a ona ga nije uzela. Šurica, čuvši tu žalosnu priču, zagrlila je Mariju i šapnula: Ipak sam ja tua, draga moja. Marija je uzvraćala: Ti si moja, moja djevojčice.
U međuvremenu je Elvira, koja je bila Šurikina majka, počela razmišljati o maloj dadilji: Što ako iznajmimo sobicu? Mogli bismo tako dobiti novac za glazbenu učiteljicu Šurice; u domu imamo staru klavirsko piano. Tako su iznajmljivali sobicu i podizali novac. Kasnije je Elvira naslijedila stan od preminule rođakinje, prodala udio, a Marija je uz suglasnost pretvorila svoj mali prostor u prostranu jednosobnu kuću, registriranu i na Šuricu i na Mariju. Roditelji više nisu marili za staru jadnu babu; sve je prošlo mirno.
Godine su prolazile, Šurica je prerasla u atraktivnu, zdravu mladu ženu. Diplomirala je u Splitu i postala studentica. Marija joj je ustupila svoje štednje, dovoljno da plaća stan i možda za vjenčanje. U to vrijeme Marija je počela slijepljivati nije mogla više gledati, samo je šuljala po podu, mirisala staru drvu i šuštala rukama. Nije znala odakle joj se uzela ta starost i zašto se Elvira toliko oslanjala na nju.
Elvira je premjestila Mariju iz svijetle sobe u tamnu, malenu ostavu. Marija, slijepa, nije primjećivala razliku. Za Božju volju, idite kod sebe! vičevala je, prelazeći na formalno vi, naglašavajući da Marija nije nitko. Sjećanja na Marijine dobre djetelove i nesebične radnje odavno su zamagljena.
Na kraju, Marija nije podigla jedino dijete, već su je i Elvira i rođaci iznajmili. Jednostavno zbog stana koji je, zahvaljujući Mariji, postoji, nije bilo moguće smjestiti staru u nečiji dom. Šurčina majka je počela skupljati papire za dom za starije; nije bilo lako, ali je pozvala staru poznanicu. Šurica, zauzeta sveučilištem, zaboravila je pitati majku: Kako je s dadiljom? samo je kratko odgovorila i nastavljena je svojim studentim životom. Kad je Šurica, tada već u drugoj godini studija, dobila prijedlog za brak od Andrije, najprije je rekla: U tjednu dolazi s roditeljima, ali ne tražimo veliko slavlje, samo bijelu haljinu a gdje je dadilja?
Kad je tražila Mariju u tamnoj ostavi, vrata su škripala, a unutra je bila starica na dotrajalom krevetu. Šurica je otvorila vrata i u plaču vidjela Mariju. Elvira je, ne želeći biti svjedok, otišla u kuhinju. Šurica je, kroz suze, lagom dodirnula Marijine hrapave obraze: Dadiljo, oprosti mi, moj dragi med u prolazu sam ti bila, a ti si moj slatki kolač. Marija je šaptala: Šurice, dušo. Evo nas.
Nakon dva sata, Šurica je Mariji donijela aromatične vrećice s suhim biljem i cvijećem, da joj vrati osjećaj livadske svježine. Slijepo lice je napunila mirisima, dok je Marija, po dodiru, osjećala da je na cvjetnoj poljani.
U zatvorenim vratima kuhinje, majka je pokušavala razgovarati s kćerkom: Znam da je teško brinuti se o slijepljoj starici, ali nisam ja ta koja mora sve raditi. Šurica je tiho upitala: A ako te zatvorim u ostavu za četrdeset godina ćeš li me shvatiti?
Elvira je ponovno vrištala: Ona nam nitko nije! Šurica se namrštila, a zatim uzvišeno podigla glavu: Za mene je ona najdraža Nitkošica na svijetu i tako će ostati. Tako je odlučila odgodiš sastanak s Andrijinim roditeljima, ali je pozvala Andriju da dođe i upozna Nitkošicu.
S vremenom su Šurica i Marija, s novim namještajem kupljenim rabljenim, preselili se u jedinstvenu jednosobnu stan u Zagrebu. Andrija, student medicinskog fakulteta, shvatio je sve okolnosti i odlučio da se vjenčaju, bez velikog svečanja, a Šurica je započela studij logopedije. Marija je, iako slijepa, pomogla im s brigom o djeci i s uštedom novca za stan.
Godine su prolazile, Šurica je diplomirala, Andrija je postao oftalmolog, a Marija je umirala tiho u devedesetim godinama, ne podignuvši se s kreveta posljednjih godina. Odrasla je među mirisima, zvukovima i toplinom sjećanja, ostavljajući za sobom jednostavnu, dobrotu i svjetlost.
