Pahuljica
Jesam li što zaboravio?
Mislim da nisi…
Da sjednemo prije puta? Ivana je prva sjela na pod hodnika, među još uvijek nepopakirane kutije nakon selidbe, i tapkala rukom po podu. Ajde! Tako valja!
Sjeo sam pokraj nje i skoro se stresem kad mi prebaci ruku preko ramena.
Strah te?
Je, Ivana! A što ako ju ne pronađem?
Luka, što ti je? Sve će biti u redu! Samo još ovaj tjedan izdrži, pa kad ja završim ovdje, dolazim ti. Skupa ćemo! Znaš da možemo!
Ivana, misliš li da me skroz zaboravila? prislonio sam nos na njezin dlan, koji mi je prolazio preko obraza, tjerajući iz mene tugu.
Ma kakvi! Bila je mala, ali pamtila je puno. Sad je najvažnije pronaći gdje su je smjestili. Onda će mama pomoći!
Što bih bez vas? uzdahnuo sam. Toliko ste mi pomogli! Kad je mama bila bolesna… I inače… Nikad vas neću moći dovoljno zahvaliti!
Prestani više! Ivana je otpuhnula, a ruka joj, koja je maloprije bila blaga, očas mi je sručila solidan šamar po potiljku. Ne nosi ona crni pojas iz karatea uzalud.
Nemoj da te više čujem tako! Raspilavio si se. Još samo to reci mami! Zakopat će te, i posaditi ruže na tebe!
I bit će u pravu! nasmijem se i dignem na noge.
Navučem ruksak i mahnem Ivani na rastanku.
Čujemo se čim stignem.
Sve mi ispričaj! Čuješ? Sve hoću znati!
Vrata su se zatvorila za mnom, a Ivana je potrčala prema kuhinjskom prozoru. Snijeg je padao tako gusto da se kroz dvorište jedva što vidjelo. Samo sam kroz bijelu zavjesu uspio opaziti njezinu crvenu jaknu kad sam ušao pod prolaz što vodi na Ilicu, a onda je vjetar zalijepio još jedan val pahulja za staklo.
Marš odavde, Snježna Kraljice! Naše planove ne možeš pokvariti! Pogriješila si adresu!
Bilo je to tako dječje simpatično, da se Ivana, umjesto da place zbog mog odlaska, nasmijala, prisjećajući se kako su nas zvali kad smo bili mali.
Kaj i Gerda…
Djetinjstvo nam je bilo prelijepo. Puno prijateljstva. I baka, kao iz Andersenove bajke, bila je ista jedna za oboje…
Nismo bili u rodu, ali su naše mame, Marija i Dubravka, išle skupa u školu, a kasnije postale susjede. Marijina mama, Ana, pokupila je Mariju iz Zagreba još kao djevojčicu, ostala bez muža, ali je svejedno preuzela brigu o Dubravki kad joj je umrla mama.
Gdje je jedna kćer, ima mjesta i za drugu.
Bile su im po deset godina. Nisu znale puno o brizi odraslih, ali dovoljno su pametne bile da shvate nije bilo lako Ani uskakati u ulogu druge mame. Radila je kao učiteljica, ali im je dom bio pun topline i ljubavi.
Odrastale su i naučile cijeniti najveću vrijednost života ljude oko sebe. Čuvati ih, brinuti o njima. Zato kasnije nije bilo pitanja što su jedna drugoj.
Prave sestre…
Niti život ni udaljenost nisu ih razdvojili. Kad je Dubravka otišla s mužem u Split, nisu prekidale kontakt. Potucale su se po cijeloj zemlji ali se na koncu vratile u Zagreb, u isti kvart gdje su odrasle. Nisu izgubile vezu ni kad je Marija izabrala krivog čovjeka čovjeka koji nije znao cijeniti ženu kakvu mu je život ponudio. Bilo je svega teških riječi, ružnih postupaka, povrijeđenosti. Ponekad je Marija mislila da živi s dvjema osobama, jer je njezin muž mijenjao lice kao masku jednom blag, drugi put pravi tiranin… Sve je završilo kad ju je izdao. Ostavio je, i Marija je napokon mogla živjeti svoj mir. Više nije htjela muškarca. Imala je mene, Luku. To joj je bilo dosta. Brinula je za mene, pomagala Ani, i čekala povratak Dubravke.
Dan kad su se ponovno susrele na kolodvoru, nakon dugih godina, bio je najsretniji. Viđale su se, istina, kad bi Dubravka posjećivala roditelje, ali tek su tada shvatile koliko im nedostaje zajedničko vrijeme.
Dok su se grlile i brisale suze, ja i Ivana motrili smo se suzdržano. Već smo se i ranije vidjeli, ali tek smo tada stvarno postali svjesni da ćemo odsad biti pravi prijatelji.
Baka kaže da voliš štrudlu s krumpirom promrmljao sam da prekinem tišinu.
Baš volim…
Ja najviše onu s pekmezom.
Više voliš slatko? Ivana je zabila ruku u džep jakne i izvukla bombon. Evo!
A tebi?
Pola. Ne volim baš jako slatko.
Tako je na pola bombona počelo naše prijateljstvo.
Držali smo se jedan drugog tako jako da su se naše mame čudile.
Nikad se nisu posvađali! Čudno je to, Marija.
Zašto?
Sjeti se koliko smo se mi svađale dok smo bile male! Samo bi perje letjelo po stanu! Roditelji su nas svako malo morale razdvajati.
Da, pa ono, nakon pet minuta opet zajedno!
Kako to da Luka i Ivana ne ratuju?
Možda su povukli ono najbolje od nas…
Nama je bilo svejedno na te mudrosti odraslih. Samo smo uživali što smo tu jedno za drugo.
Marija je radila dva posla da meni omogući što bolje djetinjstvo. Pa je o meni često brinula baka Ana. Udovica, sva se posvetila djeci, a mi smo joj zahvaljivali s toliko srčanosti da su se susjedi čudili.
Pa to su već tinejdžeri! Moji doma neće ni pozdraviti, a kod vas svi pomažu na vrtu… Kako to?
Mogli smo im sami odgovoriti, kad bi nas pitali.
Tajna je bila jednostavna.
Baka nas nikad nije tjerala. Samo bi zamolila jednom. I ako nitko ne bi reagirao, tiho bi sama napravila bez prigovora. To tiho, šutljivo bilo je jasno upozorenje. Znali smo da nas poštuju. I mi smo uvažavali baku. Nikad nam nije pričala kao s malima.
Što me gledaš? Uprskao si? Popravi. Pametan si dečko, nemoj glumatati. A ti, braniteljice, što si se namrgodila? Prijatelj će ti sad uređivati ružičnjak jer je u kazni, i ne ide danas na Jarun. Hoćeš s klincima ili ostaješ s Lukom?
Pitanje je uvijek bilo retoričko. I nakon sat-dva, kad bi baka bila zadovoljna našim ratarskim učinkom, nagradila bi nas nečim slatkim i pustila da nestanemo do večeri.
Samo do večere doma, čujete?
Bila su to lijepa vremena. Imali smo osjećaj da možemo sve, i sreća nam je bila svakodnevna.
Nažalost, kad mi je bilo petnaest, Marija se opet mislila udavati.
Ostavi Luku s nama, ako ti treba… Dubravka ju je pomagala spremiti za vjenčanje.
Kakve to bedaste ideje imaš, Dubravka? On je moj sin! Ne ide to tako! Ne!
Dubravka je zašutjela. Bojala se reći da je novi Marijin izabranik sumnjiv. Bio je bogat, uglađen, ali ponekad je imao pogled od kojeg joj nije bilo dobro. Hladan osmijeh, plave oči bez osjećaja… Ali kad bi mu Dubravka pokušala približiti, odmah bi pokazao drugo lice, uvjerljiv i drag.
Sve je to bila samo intuicija, pa Dubravka nije imala pravi razlog za prigovor.
Vjenčanje je prošlo. Marija, muž i ja preselili smo se u Rijeku, a kontakt s Ivanom i njezinima polako je počeo nestajati.
Predosjećaj ju nije prevario o tome se uvjerila kasno. Prvo sam se ja vratio u Zagreb, pobjegao od očuha i objasnio mami da želim tu nastaviti školu. Marija je tada čekala drugo dijete i nije se puno protivila. Trudnoća teško, svađe s mužem, a ja preosjetljiv. Tako da sam opet završio kod Dubravke.
Hvala Bogu! Neka dolazi! Zašto me pitaš?! radovala se Dubravka. Marija, je li sve u redu?
Je…
Nakon kratkog pozdrava, mama je plakala dok mi je pakirala stvari, ali ipak još si nije mogla priznati da je opet krivo izabrala. Sama sebi bi predbacivala ne žali se! Imaš dom, dovoljno novaca, muža koji, valjda, voli… Samo što… Sina si već izgubila, a na putu je kćer…
Djevojčicu malu, nježnu, prerano rođenu, Marija je rodila usred zime. Hladnoća vani nije bila ništa prema onome što joj je napunilo dušu.
Što se dogodilo dan prije poroda, nije se usudila ni priznati ni u snu. Nikom nije rekla. Na pitanja odgovarala je kratko:
Pala sam, zavrtjelo mi se.
Modrice su s vremenom prošle. Mala Iva je rasla, otac se pravio kao da ne postoji, Marija nije smjela ni razmišljati o tome gdje otići… Ako bi poželjela otići, zaprijetio je da će biti gadno.
Ali Mariji ni do čega nije bilo. Borila se za Ivu, grizla se što nije na vrijeme prepoznala što ju čeka.
Drži se, Pahuljice moja! Samo izdrži…
S tri godine Iva je već bila jaka, a Marijin život postao je pakao. O tome nije mogla ni Dubravki reći. Tek što je Dubravka ostala bez mame, brinula je za mene i Ivanu, i taman se sve smirilo kad je došao poziv…
Ivi je bilo gotovo pet kad se Marija napokon odlučila na bijeg.
Prvi iskren razgovor s Dubravkom imale su večer prije dana koji je izmijenio život obiju obitelji.
Kako ti mogu pomoći, Marija?! Dubravka je čvrsto držala za slušalicu.
Ne dolazi! Tad me nikad neće pustiti! Plan imam. Samo čekaj poruku i reci Luki da ću sve učiniti da budemo ponovno svi zajedno! Dubravka… Jako me strah…
Samo mi javi gdje i kada, ja ću sve…
Ne! prekinula je Marija, a Dubravka zamalo nije razbila mobitel od nemoćnog bijesa.
Sljedeća tri mjeseca čekanje je bilo mučno. Ni glasa. Onda odjednom dvije vijesti. Prva Marija je uspjela pobjeći. Druga teško je bolesna. Sav stres i strahovi učinili su svoje.
Dubravka, dolazi. Samo ti me možeš dići na noge… Luki ništa ne govori! Neka mirno uči. Ja ću… poslije…
Dubravka je gotovo godinu dana sve ostavila kako bi bila uz Mariju i Ivu. Njegovala ih, brinula, trudila se iz svega izvući nešto mira.
Nije uspjela…
Marija je umrla rano ujutro, jednog siječanjskog dana. Izmučena, zadrijemala je, a pred svitanje se iznenada probudila i pozvala:
Dubravka…
Tu sam… ustuknula je iz sna.
Što ti misliš, ima li nečeg poslije?
Nikad si nisu lagale. Čak ni o najdubljim pitanjima. Mogle su ponekad prešutjeti, ali nikad slagati.
Ne znam… Valjda ima. Znaš, mislim da je to kao kad smo bile male. Ispred naše vikendice bio je visoki prag, nisi ga mogla prijeći, a sad ga ni ne vidiš. Možda, cijeli život je kao taj prag. Idemo, odrastemo, i pređemo na drugu stranu, gdje je nešto veće od svega što znamo. Ne bojim se, Marija. Najgore si prošla ovdje…
Možda si u pravu… šapnula je, stisnula Dubravku za ruku. Sjedi tu još malo uz mene…
Ovdje sam… uz tebe…
Zašto tako mirišu mandarine?
Ne znam, hoćeš? Dubravka se trgnula. Marija već dugo ništa nije tražila. Sad ću! Trk do kuhinje i dolje se naći s mandarinama koje je dan prije kupila za Ivu, vrati se.
Evo, sad, sad… čistila je mandarinu i suze su joj tiho lile niz lice.
Ne plači, Dubravka! Marijin glas je postao snažan. Sve će biti dobro! Obećaj mi da ćeš brinuti za moju djecu! Za Luku posebno! Iva je još mala, ali Luka… Malo sam mu dala… Uvijek sam radila… Obećaj mi!
Naravno, Marija! I bez tvoje molbe!
E sad je sve kako treba… Hvala… uspijela je progutati dio mandarine koji joj je Dubravka pružila. Fino je…
Mandarina je skliznula na pod, a Dubravka je stisnula usta da ne probudi Ivu.
Marija je prešla svoj prag…
Ujutro, kad sam stigao iz Rijeke nakon ispita, zagrlio sam Dubravku.
Hvala ti…
Luko moj… Iva će se brzo probuditi… Ostat ćeš uz nju?
Naravno…
Gužva oko sprovoda brzo me zaokupila, ali kad je Dubravka navečer ušla u naš stan, iznenadila se tišinom.
Djeco! Luka?! Gdje ste?!
Našla me na podu kuhinje, blijedog. Presjeklo bi je od straha kad je na tren pomislila da sam otišao za mamom.
Ali disao sam. Dok je žurila zvati hitnu, nije odmah primijetila papirić na stolu sa sitnim rukopisom: Ivu ne tražiti!
Nije bilo dvojbe tko je to ostavio. Samo je ostalo pitanje kako je Ivina otac uspio pronaći naše sklonište.
Naravno da ga Dubravka nije poslušala. Čim sam ozdravio, krenula je u potragu. Prijave, molbe, pozivi ali bez uspjeha. Kao da je Iva u zemlju propala. Njezin otac je sve prodao i nestao iz Hrvatske. Dubravka se morala dobro namučiti da uopće sazna gdje se skrivaju.
Ali ništa konkretno nije mogla napraviti. Otac nije bio lišen roditeljskih prava, a Dubravka je, često i izvan pravnih okvira, pokušavala skupiti tračke vijesti o živoj djevojčici. Bio je tvrdoglav, nije dopuštao nikakav kontakt sa mnom.
Zbog napada na mene, otac je dobio samo uvjetnu kaznu, nakon koje je i prekinuo svaki kontakt Ive s bratom.
Dvije godine nisam znao ništa o sestri. Kad sam doznao gdje je, prošlo je više mjeseci. Dug je bio put do vijesti da se otac slupao u prometnoj, a Iva završila sama doma gotovo tri dana prije nego što su je iz doma pokupili susjedi. Dadilja je samo otišla, sati, rezignirana, što nije mogao doći kući. Iva, koju je Dubravka naučila kuhati najosnovnije, preživjela je skuhala bi si jaja ili krupir, ali nije mogla popraviti pokvaren bojler. I tek kad se prisjetila što je Dubravka učila, navukla se i otišla po pomoć do susjeda koji su pozvali policiju.
Marijina djeca nisu nosila isto prezime. Možda su zato i mene nisu odmah pronašli.
Dok je Iva plakala, prvo za svojim kikama koje su joj ošišali kad je stigla u dom, a potom prilagođavala se domu, ja sam prevrtao Rijeku, gdje je živio očuh, žureći doznati gdje je.
Strah me je proždirao. Da sam zakasnio, da me neće prepoznati, da sam… svega. Ali stigla je Ivana, a potom i Dubravka i njezin suprug, koji su udarili takvu ofenzivu da ni najtvrđa birokracija nije mogla izdržati. Iva je ne samo pronađena, nego su je, koliko je zakon dopuštao, ekspresno prebacili meni u skrbništvo. Dubravka se pobrinula da su mi svi papiri na mjestu, a socijalna je odmah odobrila skrb. U novom, velikom stanu, koji je Dubravka kupila za mene u istoj zgradi gdje ona živi, sve je bilo prilagođeno za dijete. Iako smo bivši bakinu i Marijin stan morali prodati za manje nego smo mislili, nova je bila sigurnija i pogodnija za općinu.
Unatoč mojim strahovima, Iva me odmah prepoznala. Zgrabila me oko vrata i odbila me pustiti. Tako sam je iznio do auta, grleći, ne znajući koga prije smirivati sestricu koja se držala za mene kao majmunče, Dubravku koja je pokušavala suzdržati suze, ili Ivanu koja je stalno kaput navlačila na mene ili Ivu.
Prehladit ćete se!
Naravno, nitko poslije tog marša kroz snježnu mećavu nije bio ni najmanje bolestan. Sjeli smo u auto, ja sam njenim prstićima otresao pahulje s kose i zamotao je. Ona je priljubila nos uz moj obraz i tiho pitala:
Jesmo sad zauvijek skupa?
Da.
Stvarno-stvarno?
Kad sam ti lagao, Pahuljice? Ne plači! Nikome te ne dam! Ni Snježnoj Kraljici! stisnem je uz sebe i pogledam Ivanu.
A ona, smireno prime moj pogled pun panike i pitanja pa se nasmije
Ma daj! Ti ćeš to riješiti! Nisi sam, Luka! Tu smo svi uz vas! Nemate se više čega bojati, ni ti, ni Iva!
Te noći, pišući dnevnik, shvatio sam: sreća nije u tome koliko problema izbrojiš, već koga imaš uz sebe dok ih brojiš. Obitelj se ne bira samo rođenjem. Ponekad ju izabereš sam, prijateljima, i to je vrijednije od ičega.
