**Dnevnik, 12. svibnja**
Ne. Odlukali smo da ti ne bi trebalo dovoditi ženu i dijete u ovaj stan. Ne možemo podnijeti dugoročne neugodnosti i na kraju ćemo vas zamoliti da iselite. reče glas iz hodnika.
A tvoja žena će potom svima pričati da smo vas izbacili na ulicu s malim bebom dodahla je, a glas se razbio na rubu.
Susjeda iz komunalne sobe odmah je primijetila da je Kata, još uvijek uznemirena nakon razgovora s mužem, vratila se s tugom u očima. Djevojke su postale mame prije tri dana i trebale su biti otpuštene poslije sutra. Radost! Nema razloga za tugu.
Kata, nema ti lica. Što se dogodilo? upitala je susjeda.
Ivan mi je rekao da je vlasnica stana naredila da moramo odmah iseliti. Kaže da je stan iznajmljena paru bez djece, a mi planiramo dovesti bebu. Njezini susjedi će se žaliti, a ona ne želi probleme. odgovorila je Kata.
Pa gdje ćete sada? pitala je susjeda.
Ivanovi roditelji imaju trosobni stan, ali tamo živi i njegova mlađa sestra. Moji roditelji žive u selu, dva deset kilometara od grada rekla je Kata.
Živite tjedan ili dva kod bake dok ne nađete novi stan predložila je žena.
Ivan je već tražio. Kad god čuju za mališane, vlasnici odmah odbijaju. uzdahnula je Kata.
Još imamo dva dana, netko će nešto smisliti. pokušao je razbiti tugu susjed.
Ali Ivan ništa nije smislio. Nazvao je nekoliko oglasa, dobio odbijanja i jednostavno je prevezao naše stvari iz najamnog stana do roditelja.
Roditelji i mlađa sestra nisu bili oduševljeni što će se u njihovom domu smjestiti Ivanova obitelj, a uz to još i tako nemirni najmoprimac.
Sine, sjećaš li se da smo prije vjenčanja dogovorili da nećete živjeti kod nas? podsjetila ga je majka. Imaš pravo ostati u svojoj sobi, ali ne želimo druge ljude u našem stanu.
A tvoja Kata je strana. Za tebe je to žena, za nas je to nepoznata. Ti si je izabrao, mi nismo. nastavio je glas.
Mama, to je privremeno, dok ne nađemo nešto prikladno pokušao je Ivan.
Znaš da nema ništa trajnije od privremenog. Prvo će tjedan pretvoriti u mjesec, a mjesec u vječnost. opomena je zvučala poput starog narodnog izreka.
Ne. Mi s tatom radimo, sestra studira. Svi želimo mir. S bebo u stanu ne možemo glasno je rekla majka. Nećete moći govoriti, gledati televiziju, a noću ćete se buditi svaki put kad beba zaplače.
Trudit ćemo se naći nešto brže obećao je sin.
Ne. Odlučili smo da ti ne bude bolje dovoditi ženu i dijete u taj stan. Ne možemo dugoročno trpjeti neugodnosti i na kraju vas zamoliti da iselite.
A tvoja žena će svima pričati da smo vas izbacili na ulicu s bebom. To će nam narušiti ugled i ne želim loše priče. Zato ne pokušavaj donijeti Dariju i dijete. Riješite to na drugi način. zaključila je majka.
S tim vijestima Ivan je krenuo u bolnicu.
Slušaj, Kata, možda bi ti mogla živjeti kod svojih roditelja s djetetom dok ne nađemo rješenje? upitao je.
Zar tvojoj majci nije zanimljivo vidjeti unuka? iznenadila se Kata.
Ne znam, majka je rekla da ne dolazimo. odgovorio je Ivan.
Pa super, drugi susjedi dočekuju žene s djecom cvijeće, darovi, radost. Mi smo kao beskućnici, a nas čak ni pogledati ne žele posvađala se Kata.
Uvečer je nazvala svoje roditelje, a taj dan kad su je otpisali iz bolnice, došao je i otac.
Pakiraj, kćeri, bebu, idemo kući. A ti, svastara, donesi sve Kataine stvari i ono što smo kupili za mališana uputio je otac Ivana.
Do sela smo stigli za trideset minuta. Sve je bilo spremno za dijete: mali krevetić prekriven posteljinom s medvjedićima i zečevima, komod za odjeću i udobna stolica za hranjenje.
U dnevnoj je čekao stol prekriven za svečani obrok. Niko drugi nije bio, samo su bili roditelji, baka Kata i Iva mlađa sestra.
Obitelj s Ivana nije se spominjala, ali je živahno raspravljala kako nazvati dječaka. Odlučili su se za ime Ilija.
Ivan je odmah nakon ručka otišao u grad, obećavši da će sutra donijeti preostale Kataine stvari.
Kad se vratio, čekale su ga dobre vijesti.
Ilija, Ivane rekoše otac i majka kad se cijela obitelj okupila za stolom. Odlučili smo prodati bakinu kuću i dobit će vas sav novac.
Pokazat ćemo to kao dar obitelji Kata. Jedina je preduvjet da nasljednica bakine kuće bude Iva. Kata, slažeš li se? upitao je otac.
Naravno, slažem se. odgovorila je Kata.
Sutra ću objaviti prodaju. rekao je otac.
Kuću su prodali za tri mjeseca. Cijelo vrijeme Ilija i Kata su živjeli u selu, a Ivan je u gradu u roditeljskom stanu, ali vikendom je stalno dolazio k ženi i sincu.
Još pola godine potrošili su na traženje stana, odobravanje kredita i renoviranje.
I konačno, dan je došao kada su Kata, Ivan i mali Ilija useljeni u svoj novi stan. Proveli su skoro mjesec uredujući sve, a zatim su organizirali useljenje.
Pozvali su Kataine roditelje, prijatelje i Ivaneove prijatelje. Njegovi roditelji nisu bili na proslavi, jer su slučajno čuli da je sin kupio stan.
Kad je Ivan pakirao svoje stvari, majka je pomislila da samo seli u još jedan najam.
Pa, sine, pozvao si nas na useljenje, a ni ne jesi ni spomenuo da imaš svoj stan! Mogli smo i nas pozvati! uzviknula je majka u telefonu.
Nismo ni vidjeli unuka. Zašto tek sad hoćeš vidjeti? upitao je Ivan.
Ali ja sam ti sve objasnila mi smo stariji, trebamo mir rekla je majka. Ali sada možemo li doći u posjet? zapitala je.
Zašto? pitao je Ivan.
Jer Ilija je naš unuk. odgovorila je majka.
Naš sin ima pola godine, a ti tek sad želiš ga vidjeti. Čudno, zar ne? nagašao je Ivan.
Nije čudno. Kad je beba, sve su isto rekla je majka. Ali čini mi se da ste se bojali da ću dovesti svoju obitelj u vaš stan i branili ste svoje zidove kao bastion. dodala je.
Dok je Kata živjela s Ilijom kod svojih roditelja, vi niste ni pokušali upoznati unuka. Sad kad imamo svoj stan, možete nas napasti? odgovorio je Ivan.
Pa, razbjesnili ste se? upitala je majka. Ja sam, usput, htjela pozvati tvoju ženu i bebu na našu ljetnu kolibu.
Zašto sada? iznenadio se Ivan.
Djetetu treba svježi zrak. U gradu je u svibnju vruće, a ljeti će biti još tople i prašnjave. objasnila je majka.
Moja žena bi mogla boraviti na kolibi sami, mi s ocem dolazimo samo vikendom. pokušao je Ivan.
Imam godišnji odmor u listopadu, a on u studenom. Ne uzimamo novac od vas, ali možeš posaditi krastavce i brati u vrtu zaključila je majka.
Shvatio sam, mama! Trebate radniku za kolibu. Ne, izvolite sami. A ako želimo Iliju izvaniti, Kata će ići s njim kod svojih roditelja odgovorio je Ivan.
Prvi put su majka i sestra Ivane vidjeli Iliju kad je imao dvije i pol godine, slučajno srećući Katu u trgovačkom centru. Pogledali su ga izdaleka, ali se nisu prišli.
Eto, takve su babe i mame!
Što mislite o svemu ovome? Vaše mišljenje u komentarima, lajkajte!
