Ljubavnica Marka bila je zapanjujuća. Kad bi bila muškarac, sigurno bi i sama izabrala takvu. Znate, takve su žene svjesne svoje vrijednosti. Hode s dostojanstvom, gledaju pravo u oči i pažljivo slušaju. Nema kod njih nemirnih gesti, ne moraju otkrivati grudi ili leđa da bi privukle pažnju; kraljevski su smirene i nikad ne gube dah.
I ona bi je izabrala kao potpunu suprotnost sebi.
Jer je ona sama? Vječno u žurbi, vrišti na djecu i na muža, sve joj iz ruku klizi, nema ništa dovršeno. Na poslu gomila papira, šef nezadovoljan. Vječno u trapericama i puloveru. Jer peglati haljinu ili košulju za nju je prava misija. Zaboravila je kad je posljednji put pegla sve te šljokičave haljine. Srećom, nova sušilica rublja najnovijeg modela temeljito je izravnala odjeću nakon pranja, pa je glačalo postalo gotovo nepotrebno.
Ljubavnica je bila šik. Figura, držanje, noge, kosa, oči, lice pravo neponovljivo!
Nije uspjela izdišući od tog trenutka, od kad je zapravo, od kad je vidjela. Nekako se našla na poslu u udaljenom zagrebačkom naselju Sesvete, ušao je u prvi kafić Kod Vječnih da si zagrabi nešto. Posao je obavljen, a glad nije čekala. U prepunom kafiću našla je slobodan kutak, sjela, pogledala jelovnik i podigla pogled. Ne, to nije bila halucinacija odmah je prepoznala svog muža s leđa. I ugledala je Nadiću, njegovu ljubavnicu.
Marko je držao njene ruke u svojim dlanovima i poljubljao prste. Kakav vulgaran potez, pomislila je. Vaši prsti mirišu tamjanom. Ipak, žena je bila lijepa. Objektivno lijepa.
Nadića je naručila juhu i salatu. Pojela, a da nije osjetila okus. Sjedila je još neko vrijeme, čekajući da oni odu. Bojala se da bude primijećena. Besmisleno se bojala Marko ju je u tom trenutku nije zanimao.
Osjećaj je bio čudan, kao nakon opekotine vidiš trag na koži i znaš da će te za par sekundi zadesiti bol. Dok čekaju te sekunde, živiš u napetosti pred neizbježnom bolom i pokušavaš puštati zrak na crvenu mrlju da ublažiš bol Trebalo je biti bolno, ali unutra je bilo prazno. Ništa.
Marko se vratio na vrijeme. Uvijek je bio smiren, s ravnom raspoloženošću. Ona je bila stalno u pokretu, sve žurila, sve žurila. On je bio uravnoteženi sangvinik, postojan, s dobrim smislom za humor.
U tom trenutku trebala mu je njegova šala. Nije joj to odgovaralo.
Cijelu večer je razmišljala kako bi ga mogla izravno pitati, hladnim tonom: Kako ti ide ljubavnica? Vidjela sam vas sinoć u kafiću N., lijepa je, razumijem te, i sama bih se ne mogla suzdržati. I gledala bi ga kako se znoji i pocrveni, pokušavajući ostati smiren.
Zatim bi nastavila: Pa što sad? Djeca upoznati, nova majka im se svidjeti, a ja gdje? Hoćeš li mi dati stan ili me voditi kod nas? Ništa od toga nije rekla. Marko ju je, kao i uvijek, zagrlio u krevetu, privukao prema sebi i brzo zaspao.
Možda još nemaju seks, pomislila je, pušući se po svojoj polovici kreveta. I tiho se nasmijala. Sada razmišlja kao žena kojoj je varanje otkriveno na licu mjesta, a ona i dalje uvjerava sve da je nešto samo san.
Možda još nema seksa prva faza, predigra, simpatija, disanje i misli u skladu. A on je dobar šifrirani ljubavnik. Bez riječi, bez mišića!
Vrtila se po krevetu, spavala u fragmentima, snila o živahnim cvjetovima i stranim ljubavnicama u crvenim haljama.
Probudi se s teškom glavom, sporije nego inače, polako kreće po stanu, smireno skuplja djecu za školu.
I stalno se pita što da učini? Što obično rade žene koje uhvate muža s ljubavnicom? Pretražiti internet?
Google nije pomogao. Nije imala ni odgovore. Nastaviti živjeti dalje? Što, pokušavati? Ona već živi dalje. Kao i obično. Uobičajen ritam, Marko dolazi kući na vrijeme, bez ruž u košulji i bez mirisa tuđeg parfema, djeca skaču, nedjeljne posjete kina. Nema promjena u ponašanju. Isti seks dva puta tjedno, ponekad i tri, ako se pazi na detalje.
Možda se pogrešno prepoznala u onom dalekom kafiću?
Nije se pogrešno prepoznala. Nazvala ga je za ručak, on nije podigao slušalicu. Uzela je taksi i krenula do istog kafića. Dok je sjela u taksi, smišljala je priču za vozača: Čekamo paket zbog posla. Markov auto stajao je u redu nasuprot. Marko i Nadića izišli su zajedno, ušli u njegov auto i odvezli.
Bila je bijela kao snijeg, zatražila vodu od vozača, pretvarala se da netko telefonira, vikaći u praznu liniju: Ma da, paketu nema! Odlazim na posao!
Nije joj bilo važno što taksist misli o njoj.
Saznanje da postoji ljubavnica uvijek mijenja život. Razvod? Vjerojatno. Kako drugačije živjeti? Trpjeti? Zašto? Za što?
Sjetila se kako je prije par godina u obitelji prijatelja otkrivena ljubavnica muža. On se skrivao, maskirao. Žena je ipak nekako saznala i shvatila. Bilo je skandala, on se opirao do kraja, čak i kad su mu pokazali neuništenu poruku u aplikaciji. Tvrdio je da ga je to slomilo, da su to zavist i konkurencija.
Tada je njen muž čvrsto rekao: Nikad ne bih lagao. Lijepo zvuči, ali učinio sam to. Imaj hrabrosti priznati i prekiniti ako ti je obitelj draga. Ili odeđi, ali osiguraj potrebna sredstva za obitelj. Bila je tada ponosna na njega. Kakav odgovoran, pomislila je.
Lako je razriješiti tuđu situaciju, pogotovo s daljine, bez ikakve odgovornosti. Kad sam sam u drami i vidiš i ženu i ljubavnicu, hrabrost i čvrsti ton izblijede u trenu.
Prišla je njihovom stolu u kafiću i sjela na slobodnu stolicu. Nadića je podigla iznenađene oči. Marko se zamrznuo. Zatim se tiho slegnuo na stolac. Šutjeli su. Bilo joj je zabavno promatrati. Nadića je odmah shvatila tko je ona. Ili je možda i već znala.
Marko je vrištao da nešto kaže. Ona ga je zaustavila podignutom rukom: Nije ono što sam mislila, zar ne? Nema ništa iznenađujuće u ovoj situaciji. Takve stvari se dešavaju. Ali razmislite kako to riješiti djeca su kod nas, zajednička stan, roditelji stariji. Pametni ste, izvući ćete se iz toga.
Polako je otišla prema izlazu. Svježe ispeglana haljina sjajila je na njoj. Zbogom šanse da je nije nosila dulje
Tako je Mira shvatila da je istina najčešće najteži put, ali jedini koji vodi do unutarnjeg mira. Kad se suočimo s lažima i prevarama, hrabrost da govorimo istinu i odlučnost da krenemo naprijed čine nas jačim, a ne našu obitelj ona nas čini cjelovitijom.
