Dečko je otključao vrata i zakoračio u stan. Nije rekao ono uobičajeno: mama, doma sam!. Veronika mu je odmah zapela u oči što se nije istogljao: nije se čulo škripanje kožnih čizama po podu, niti šuštanje zimskog kaputa, ništa se nije micalo
Timoše, jesi li ti to? Kupila sam šaku skuše, krumpir se već peče, uskoro večeramo.
Tišina.
Timoše?
Zabrinuta Veronika, još u žurbi, zgrabila je kuhinjski ručnik da obriše vlažne ruke i izletjela u predvorje. Na prvi pogled shvatila da se nešto loše dogodilo. Sin je stajao sklonjen, očito nije bio svoj. Povjerljivo je podigao pogled prema mami i Veronikinom srcu je zakucalo toliko bola bilo je u njegovom pogledu. Zgrabila ga je za košulj, zagledala se u njega:
Što se dogodilo? Jeste li se tukli? Neko te napao?
Ma ma Mama Tamo
Sav se skužao, boreći se s nadolazećim suzama.
Reci, ne boj se!
Mama, tamo je pas u kontejneru. Ranjena je. Kontejner nije običan, nego rupa ispod zgrade. Htio sam mu pomoći, ali on je zarežao. Ne može se podići, mama, a vani je hladno. Smeće ga prekriva.
Veronika je malo udahnula najvažnije je da je sin u redu.
Gdje je? Kod naše kuće?
Ne, na drugoj ulici, na putu do škole. Idemo? Moramo joj pomoći!
Jesi li tražio pomoć od nekog odraslog?
Pitao sam. Nitko nije htio. Svi su odmahvali, spustio je oči dječak.
Evo, Timoše. Već je kasno i mrak je vani. Skinite kaput, možda je pas samo umoran i želi se odmoriti.
Ne, ne može se podići.
Možda ti to izgleda u mraku. Čekajmo do jutra. Ako i onda bude tamo, smislit ćemo nešto. Pozvat ćemo hitnu pomoć ili policiju. U redu? Pogledaj, ruke ti su ledene, svlaki se odmah!
Timoš je otporno otvarao džepove kaputa.
Mama, a ako se zamrzne do jutra?
To je pas, Timoše, i sigurna sam da je napušten, naviknut je živjeti na ulici, ima krzno. Ništa mu se neće dogoditi.
Uz nemir u duši, Timoš se svukao i popustio u kupaonicu da opere ruke. Stavljao je zamrznute dlanove pod toplu vodu, a misli su mu stalno vraćale sliku psa u mraku, iz rupe ispod zgrade, iz otvora za smeće kroz koji su stanari bacali otpatke. Pas je bio običan, bez pasmine, s ružičastim šapicama na obrazu. Koliko je dugo ležao tamo? Zašto se ne može podići? Timoš je u detalje preživljavao susret s tim životinjama, a srce mu je zakucalo, osjećao je mučninu i mučnu.
Tog večernjeg dana, poslao je torbe po kućama i s prijateljem je krenuo u šetnju. Bilo je toplo za Zagrebačku ljetnu večer, ali zrak je još bio svež i snijeg se nije topio. Nije im bilo želja vraćati se kući, pa su se još dugo igrali na ledu, skakali s brda na sanjkama i zamišljali se da su snowboarderi. Što ih je natjeralo da skrate put i umjesto po pločniku krenu uz zid, po usku isklićoj stazi? I što je potaknulo Timoša da skrene glavu i u rupici otvora za smeće ugleda dva svijetleća oka? Na početku je pomislio da je mačka. Prišli su i nagnuli se pas.
Drži me za noge, pokušat ću doći do njega!
Timoš se razvučio uz ulaz u rupu i ispružio ruke dolje, ali pas je zarežao.
Ma, ostavimo ga, idemo kući. Spava tamo, reče prijatelj.
Pasje, pasje! Dođi k meni! Titi, titi! vikao je Timoš, ali pas se ne pomicao. Dođi k meni, dođi, dobra moja, ja ću ti pomoći! nastavio je dječak, a pas je samo škripao zubima.
Timoš je upalio svjetilku na mobitelu i osvijetlio dno. Pas je imao male ugrize po cijelom tijelu, a zadnja šapa bila je veliku ranom. Kako ga ostaviti u takvom nevolji?
Sljedećih pola sata jedanaestogodišnjak je tražio prolaznike, gotovo plakajući molio da pomognu psu da izađe. Ali ljudi su ga otvarali rukavima mladi momci, stariji, umirovljenici nitko nije htio. Čak je i prijatelj napustio Timoša jer se gladio i morao doći kući. Prolaznici su govorili:
Zašto ti to? Pusti ga, vrati se kući, sam će se izvući kad želi.
Ujutro je Timoš ustao puno ranije nego obično i zatekao mamu Veroniku u kuhinji spremnu za odlazak na posao u vrtić, koji je trebao početi u 7 sati.
Provjeri ga, sigurna sam da je već pobjegao, a ti se brineš uzalud. Puni si prašine, nisi se naspavao, brineš se, je li?
Timoš je uzdahnuo. Brzo se obukao i izišao. Na hodniku je pogledao kut ispod stepenica prije godina je tamo našao kutiju s četvero mačića. Zajedno s mamom ih je liječio od buha, nahranio i dao na dobro ruku. Nijedna napuštena životinja nije mu ostala neprimijećena. Kod kuće imaju dvije mačke i jednog psa, a prvu mačku je Veronika podigla iz uličnog kutija, ostale su pokupili s puta. Ljeti je našao mrtvu golubicu i sahranio je pod drvom u parku. Kad god vidi staricu kako nosi teške vreće, prvi je on koji pomaže; kad starcu treba prijeći prometnu ulicu, tu je. Nikad se ne okrene i uvijek se pita: Možda je netko zaista bolesan, a ja mu mogu pomoći?
Tog jutra Timoš je jurio prema otvoru za smeće. Od srca je nadao da već nema psa, da se sama izvučela Ali pas je još bio tamo. Srce mu je zakucalo. Kako je moguće da je još uvijek živ?
Mamo, šaljem ti video, pogledaj. Moramo nešto učiniti, ne smijemo ga ostaviti…
Prvo što je Veronika učinila bilo je nazvati Hrvatsku civilnu zaštitu. Rekla je sinu da će odmah nazvati i da on ide na nastavu, jer ništa ne može učiniti na licu mjesta.
Civilna zaštita je odgovorila da se ne bave takvim slučajevima i savjetovala da kontaktira odjel za odlaganje otpada. Ni tamo nije bilo uspjeha. Timoš je svakoj pauzi zvalo i pitao što se događa.
Bok, Nataša, ne znam što dalje, blizu ručka je Veronika nazvala prijateljicu. Timoš je našao psa
Prijateljica je pomislila da je najbolje nazvati azil za životinje, jer oni često spašavaju upletene mačke i pse. Našla je kontakt skloništa Dom Anđela i volonteri su odmah krenuli prema navedenoj adresi. Timoš je već čekaо tamo, pobjegao je s posljednjeg sata da bi mu pružio barem riječ utjehe i nadao se da će netko od prolaznika pokazati suosjećanje i izvući psa.
Tu je! Tu je! uzviknuo je Timoš kad su volonteri stigli.
Jedna djevojka skočila je u rupu držeći dekicu, dok su ostali držali njene noge. Pas je cviljio, nije mogao više lajati. Podizanje životinje bilo je teško pas je bio zaleđen za metalni okvir jer je mokrio na mrzlu podlogu.
Evo, jadni mali, milovao ga je volonter, kako si mršav, kosti ti se vide!
Pas je bio tih, nije se obrušio. Zamotali su ga u dekicu i položili na zemlju da se oporavi. Timoš je trčkarao okolo, zabrinut što će dalje biti s njim jer ne može sam hodati.
Pogledaj, dlakavi, tvoj spasilac! Dječak je pravi heroj, izveo ga je iz nevolje!
Ja sam samo običan, a što ćemo dalje raditi? Rane su ozbiljne, vjerojatno su ga napale druge pse.
Izvest ćemo ga u veterinarsku ambulantu, liječiti ga.
Pas nije mogao hodati neko vrijeme, njegove rane su bile teške, a prehlađen je. Nakon što su ga odveli u azil, Veronika i Timoš su ga privremeno uzeli kod sebe. Veronika se brinula hoće li moći podnijeti još jednog kućnog ljubimca jer su živjeli samo dvoje.
Poduzetnički podvig Timoša objavljivali su u lokalnim novinama, novinari su ga intervjuirali, ali dječak ne vidi sebe kao heroja.
Mislim da je to normalno ponašanje osobe s čistom savješću, rekao je Timoš. Nema ništa herojsko u onome što sam učinio. Ljudi su postali toliko ravnodušni i surovi da i mala djela dobrote postaju nešto izvanredno Tako me žali ovaj svijet. Napravio sam najobičniji čin, a on se pokazao velikodušnim. Zamislite koliko je naš svijet surov
Što bi želio promijeniti u svijetu? pitao ga je novinar.
Želio bih da ljudi budu ljubazniji.
Što želiš biti kad odrasteš? nastavio je.
Želim biti kinolog, raditi sa psima. Želim volontirati, iako me još ne primaju jer sam malen. Želim pomagati životinjama i starijim ljudima, stvarno mi je žao onih koji su sami.
Kako je sada pas? Daj mu ime!
Zovemo ga Džek. Dobro je, ostaje kod nas, moj pas. Džek! Dođi ovamo, dječače! Pokazat ćemo djedu koje trikove smo naučili.
Veseli dlakavi pas odmah je došao kad ga je zvao.
Sjedi, Džek! Lezi! Puzi, moj dragi, puzi Ah, kakav si dobar!
Timoš je dječak s ranjenim srcem. Jer samo srce koje pati nikad ne miruje. Dokle god u svijetu postoje patnje, okrutnost i ravnodušnost, dokle god postoje bića u nevolji kojima treba pružiti ruku, a to čine samo malo ljudi Do tada će srca poput Timoševog ostati ranjena. Želim da bude što više takvih srca, da svi hodimo s ranjenim srcem. I kad dođe taj dan, dobrobit će vladati na zemlji, a mi ćemo biti sretni, voljeni i nikada napušteni. Zato vas sve grlim, dragi moji. Grlim i volim.
Na fotografiji Timoš Kovač iz Zagreba i njegov pas Džek.
