Pričam vam priču o Tihani i Aleksandru, paru iz Zagreba koji su se vjenčali pred dva ljeta i, kao da su im sudbena zlatna nit već od samog početka, odlučili su zasnijati dom s djetetom. Tihana je bila plava poput jutarnjeg sunca, a Aleksandar tamnokos crni poput dubokog mora. Ljubav im je bila čvrsta i, nakon dvije godine zajedničkog života, rodila im se kćer.
Porod je bio težak; beba se malo zapetljala u pupčanu vrpcu i nije mogla odmah izaći na svijet. Odmah po rođenju anesteziolog je došao s dodatnim kisikom, a Tihu su prebacili u drugu sobu. Tek nakon deset sati, kad je svjetlost u hodniku konačno doprijela do nje, Tihana je po prvi put ugledala svoju malu kćer. Kad je vidjela bebu, zadrhtala je od iznenađenja. Medicinska sestra je, još prije nego što je pustila dijete da se doji, odložila ga na bolnički stol i počela ga oblačiti.
Na stolu je ležala malena djevojčica crvenkasta kose, iznenađujuće duge i kovrčave pramenove, oči plave košaljke. Sestro, sigurno niste zamijenili bebu? upitala je tiho Tihana.
Stotinu posto je ovo vaše dijete. Nije moguće da se zamijene, jer majke odmah uzimaju svoju djecu u sobu, a vaša je bila jedina u barikamaru, odgovorila je sestra, pa s osmijehom dodala: Vaš muž je, čini se, također crvenkasto baš po slavi vašeg oca. I s tim nestala je iza vrata.
Tihana je gledala bebu i nije mogla vjerovati svojim očima. Mali prstčići su se nevoljko suzdali u zraku, tražeći majčinu dojku, a beba je počela glasno ričući po cijeloj odjelu. Tihana je nespretno pokušavala zamotati bebu u pokrivač, ali ono što je smirilo bebu bilo je kad ju je pritisnula uz grudi.
Kad je Aleksandar došao po svoje dvije djevojčice, još uvijek je bio zapanjen, ali nije ništa rekao.
Kod kuće su počeli kopač kroz svoje rodoslove, zvali roditelje i otkrivali da je Aleksandrova pra-pra-baka s očeve strane bila crvenokosa Poljakinja, a potomak te linije uvijek je bio tamnokos, dok je crvena kosa ostala samo u Tihinom i njihovom potomstvu.
Nakon prvog kupanja, kad je Tihana osušila bebu ručnikom i podigla je u naručje, Aleksandar je uzviknuo:
Izgleda kao svježe cvjetanje majčinog jastrebca!
Iako je za dijete već bilo odabrano ime Maja cijela obitelj ga je zvala Maslačak, a majka ga je još i zvanično nazvala Maslačak.
Maslačak je odrastao veselim djetetom; susjedi su ga zvali smiješnik, a suze su pojavljivale samo kad je bio stvarno potreban. Kad mu je navršila četiri godine, pojavio su se prve dječje pjegice na nosu. Mama, što su to? upitao je nevinim glasom.
To su pjegice, one imaju anđele. Što ih bude više, toliko ljudi ćeš morati pomoći, izmislila je Tihana i poljubila ga u obraz. Nije ni sanjala da će Maslačak cijeli život nositi te riječi u srcu.
U pješčaniku, kad bi neko dijete zaplakalo, on bi ostavio svoje dvorce, potrčao do suznih očiju i milovao djetetovu kosu, često i šaptajući riječi utjehe. Djeca bi odmah prestajala plakati, a on bi sve više uvjeren da je on anđeo.
Kad bi se djeca radovala velikoj lutki u njegovim rukama i počela zahtijevati sličnu lutku od roditelja, a zatim bi počela glasno jadikati po cijelom kvartu, Maslačak bi odmah utrčao, podijelio svoju omiljenu lutku i vratio je na mjesto. Nije znao da je Tihana i majka druge djece često morala kupovati sladoled za deset kuna, slatkiše ili slatko krumpirovo pogačicu kako bi povratila lutku kući. On je mislio da je to običaj anđela.
U petom razredu, dok je hodala kući iz škole, ugledala je starca koji se mučio s nevezanim vezicama na cipeli. Polako se savijao da bi ih ponovno vezao, a Maslačak je primijetio dječaka na petom katu koji je, naslonivši se na prozor, gledao ulicu. Dječak je nenamjerno udario velikom saksijom fiksusa, koja je poletjela prema dolje. Maslačak nije ni stigao zakucati glas, već je odmah potrčao i snažno odgurnuo starca. Starac je izgubio ravnotežu, pa je Maslačak pao na njega. Sako s fiksusom se razbio na komadiće baš tamo gdje je starac pokušavao vezati vezice.
Starac se najprije naljutio, ali ubrzo je osjetio zahvalnost. Dijete, ti si pravi anđeo, spasila si me od smrti, izrekao je, a Maslačak je još jače vjerovao u svoje anđeosko porijeklo.
Svake proljetne sezone na njegovom nosu su se pojačavale pjegice. Jednog dana, dok se gledao u ogledalo, primijetio je veselo crvenkaste kovrče, velike plave oči, crvene usne i nove pjegice na malom nosu. Gledajući se, upitao je ozbiljno:
Mama, gdje ću naći toliko nesrećnih ljudi kojima trebam pomoći?
Tihana, zaboravivši ono što je rekla prije sedam godina, iznenada je upitala:
Čija je to priča, sine? Ne razumijem te.
Pogledaj moj nos svake proljetne sezone ponovo se pojavljuju pjegice. To znači da sve više ljudi treba moju pomoć, nastavio je Maslačak.
Dijete, tvoje pjegice znače da te Sunce voli i svakog ljeta ti pošalje poljubac. Svaka nova pjegica je takav poljubac, pokušala je Tihana, iako nije u potpunosti razumjela njegove riječi.
Znaš, mama, možda Sunce i mene ljubi, ali ti si mi rekla da sam anđeo i da svaka pjegica znači čovjeka kojem moram pomoći, zaključio je Maslačak.
Tihana se sjetila što je rekla kad su prve pjegice pojavljivale i, iznenađeno, zagrlila sina te pomislila: Ne može biti da dijete pamti što mu kažeš u četrnaest godina i, nasmiješivši se, rekla:
Maslačku moj, stvarno si anđeo! i još čvršće ga zagrlila, poljubivši ga po zlatnoj glavi.
Kao tinejdžer, Maslačak je uvijek pomagao starijim prolaziti cestu, nosio im torbe do kuće, čak i kad su živjeli s druge strane grada. Ponekad bi ušao u trgovinu da kupi sladoled za pet kuna i čokoladu za četiri kune, a kad bi vidio staricu ispred police, razmišljajući što joj je danas najpotrebnije mlijeko ili maslac kupio bi i ono i ono, a zatim bi starici predavao, odričući se slatkiša za sebe.
Jednog dana, dok je šetao pločnikom, prolazila je elegantna dama u haljini koja je blistala poput svile, a za njom je širio se miris egzotičnog parfema. Prelazeći uz Maslačka, ona je ušla u sjajni Lexus. Maslačak je ostao zapanjen i, iako je osjećao neugodu, pristupio joj i uhvatio ju za rukav.
Što mi dopustujete, mlada dama?, uzviknula je.
Oprostite! Oprostite! ispljunul je ne mogu shvatiti zašto sam to učinio. Ali vaš miris je tako neobičan i čaroban da želim znati nije uspio dovršiti kad su čuli zveckanje kočnica i snažan šum sudara. Automobil, očito vozač pod utjecajem alkohola, s velikom brzinom udario je njenu limuzinu. Prednji vrata su se srušila, volan je zakrivljen, a sjedalac odsjela je na sjedalo suvozača.
Dama, još uplašena, šaptala je Maslačku u uho:
Ti si anđeo! Ti si moj anđeo!
Kad je Maslačak odrastao, sreo je dečka. Već je bila duboka jesen, kiša je padala ili je snijeg lagano prekrivao ulice. Navukao je kapu s pomponima, sakrio kosu pod nju i stajao na ulazu u podzemnu željeznicu, razmišljajući hoće li ići tramvajem ili podzemnicom. Onda je iza njega čuo glas:
Oprostite, možete li mi reći kako doći do Ulice Svetog Petra?
Okrenuo se i vidio zlatnog mladića crvenokose, kovrčave kose već natopljene kišom. Iako je bila jesen, njegove pjegice na nosu blistale su kao proljetno sunce, a oči su mu bile smeđe. Vidjevši ga, Maslačak se nasmijao glasno. On je, zbunjen, samo pogledao u smijeh, a kad je Makula skinula kapu, oboje su se počeli smijati pod kišom koja je pretvarala ulice u blještiće.
Dva godine kasnije, rađen je njihov prekrasni, crvenkasti, kovrčavi sin Luka, novi Maslačak, novi anđeo. Kad je napunio četiri godine, na njegovom nosu su se pojavile pjegice i upitao:
Mama, što su to?
To su pjegice, one imaju anđele. Što ih bude više, toliko ćeš ljudi pomoći, odgovorila je Tihana, ponosno gledajući svog malog anđela.
