Kome ste? Marija Fedorova isprva podiše glas i, zajedno s Miklavom, ispuste se na verandu i pogledaju došlog. Do Marije Fedorove! Ja sam njena unuka, točnije praunuka. Ja sam unuka Aleksandra starijeg sina Marije Fedorove.
Marija Fedorova sjedi na klupi obasjanoj jutarnjim suncem i uživa u prvom toplom proljetnom zraku. Konačno je došla toplija sezona. Samo Bogu je poznato kako je preživjela onu tu oštru zimsku hladnoću.
Neću izdržati još jednu zimu! pomisli Marija i uz olakšanje uzdahne. Više se ne boji ići naprijed. Naprotiv, čekala je taj trenutak. Grah je već skupljena. Odjeću je kupila.
Ništa više nije držalo Mariju Fedorovu na ovom svijetu.
***
Jednom je imala veliku obitelj muža, Fedor Ivanovića, visokog i snažnog čovjeka, te četvero djece: tri sina i jedinu kćer. Živjeli su skladno, pomažući jedni drugima, rijetko su se svađali. Djeca su jedno za drugim odrasla i razišla se po čitavoj Hrvatskoj.
Starija dva sina upisala su fakultete, a potom su se razišli po gradovima Zagrebu i Splitu tražeći posao. Srednji sin bio je slab učenik, ali je kasnije pokrenuo uspješan obrt, koji ga je odveo u inozemstvo i tamo ostavio. Kćer nije ostala u rodnoj kući otplovila je u Zagreb, ubrzo se udala i započela vlastiti život.
U početku su djeca često dolazila u posjet roditeljima. Pisala su pisma, a kad su mobiteli postali dostupni, zvali su se. Jedna po jedna, dolazili su uši i unuci. Marija Fedorova povremeno bi spakirala staru poškrbljenu kofericu i krenula kod jedne od djece u poskušaj.
Postupno su i unuci odrastali iz bakeve brige. Rijetko su je zvali, rijetko su dolazili. A da im je ostalo i sjetiti se posjete roditeljskom domu to je postalo daleko izvan njihovih misli. Posao, obitelj, vlastita djeca koja su rasla.
Jedina povod da se netko vrati bio je vijest da je otac Fedor Ivanović preminuo. Činilo se da će takav zdrav čovjek odživjeti sto godina, ali sudbina je imala drugu priču.
Kad su otac odveli na posljednji put, djeca su se razišla. Prvo su zvali majku, ali pozivi su se s vremenom pretvorili u tišinu.
Marija Fedorova pokušala je sama zvati, ali brzo je shvatila da je djeca previše zauzeta i odustala. Tako je živjela posljednjih deset godina. Svake godine netko od djece se sjeća i nazove, a ona se nasmiješi i šapne samoj sebi.
Jednog dana, dok je sjela na klupi i razmišljala, čuje glas:
Dobar dan, teta Marija! izza ograde dolazi mladić s širokim osmijehom. Ne prepoznajete li me?
Marija privije oči:
Miklav! Što ti radiš ovdje?
Da, teta Marija! uzvikne dječak i uđe u dvorište.
Miklav je sin susjeda, ljudi koji ne mogu proći dan bez dobro otpravljene gozbe. Marija ga je pamtila kao vječno gladno dijete koje je uvijek tražilo još nešto. Sažalijevala ga je, davala mu staru odjeću koja je ostala od djece, i puštala ga da prenoci kad su mu roditelji organizirali novu zabavu.
Nisu dugo proživjeli takav život roditelji Miklava. Nestali su. Miklava su odveli negdje, i od tad Marija ga nije vidjela, a jako ga je žalila.
Gdje si bio cijelo vrijeme, Miklave? zaprepašćeno ga upita.
Prvo u vrtiću, zatim u vojsku, a potom školu. Sada se vraćam u našu malošću voljenu domovinu! Podizati ću svoje rodno selo!
Što podizati? odmahuje rukom Marija. Svi su se razišli.
Ništa! Neću se izgubiti!
I započelo je novo poglavlje u Marijinom životu. Miklav se zaposlio kod Ivana, najvećeg poljoprivrednika u njihovom mjestu.
U slobodno vrijeme popravljao je staru kućicu koju je naslijedio od svojih roditelja, a nije zaboravljao Mariju pomagao joj je u kućnim poslovima. Marija se radovala. Nije ga zvala sinče, ali su tri godine proveli zajedno.
Moram ići, teta Marija jednom je, kao da se ispričava, reče Miklav Ivanović je postao tvrdoglav. Hoće raditi, a novac ne želi plaćati. Idem tražiti poslove u gradu. Ne ljuti se!
Ma ništa, Miklave, nemoj se brinuti! Idite s Bogom!
Ponovo je Marija ostala sama. Ponekad od usamljenosti poželi plakati. Tako je prolazila dan po dan, čekajući svoj odlazak, ali nešto ga je još držalo ovdje.
****
Dobar dan, teta Marija! čuo se prepoznatljiv glas. Marija se okrenula prema ogradi i ugleda poznato lice.
Miklav! Zaista ti si ti?
Ja, teta Marija! visok, dobro odjeven mladi čovjek zakorači u dvorište. Evo, vratim se! Na pravu godinu!
Ah, radost! uzbuđeno se raznježi Marija. Prođi, prođi, Miklave! Sada ću pripremiti čaj! Odmah!
Čaj je dobro! nasmiješio se Miklav. Ja se tek trebam vratiti kući. Nisam znao da ću te zateći, pa nisam ponio kolače!
Za pola sata sretna Marija i jednako sretan Miklav sjedili su za stolom, pili čaj iz starinskih šarenih šalica i nisu mogli prestati razgovarati.
Ja sam spremna za onaj svijet, Miklave obriše se suzom Marija.
Ne, ne, nemoj tako reći! nasmijao se mladić prstom. Došao sam, sad ćemo mi zajedno, teta Marija, živjeti! Svi će nam zavijati! Zaradio sam para, sada ću razvijati svoje gospodarstvo! A ti ćeš ovdje zauvijek!
Gospodari! Ima li ikoga kod kuće? slatki ženski glas prekine njihov razgovor. Marija pogleda kroz prozor i ugleda djevojku u kratkoj jakni i visokim potpeticama.
Kome ste? Marija i Miklav izađu na verandu i pogledaju gostiju.
Do Marije Fedorove! Ja sam njena unuka, točnije praunuka. Ja sam unuka Aleksandra starijeg sina Marije Fedorove.
Žena i dječak se pogledaju.
Zvala sam vas, ali telefon je isključen! Zato sam odlučila doći ovako, na sreću!
Dođi! zbunjeno pozove Marija, a Miklav skoči prema djevojci i podigne kofer.
Marija i Miklav gledaju Mateu, koja s užitkom razgrnuta pošije donijete poslastice i priča o sebi.
Ne volim gradove. Želim živjeti u selu! Roditelji me ne razumiju. Djed Aleksandar mi je predložio da živim ovdje mjesec dana. Kaže da ću, ako ostanem u selu, zauvijek zaboraviti želju za povratkom! Zvao je vas. I otac je zvao. I ja. Samo što nismo uspjeli doprijeti. Oprostite! Neću biti samo hljebodavac! Imam novaca! A i vaš tata i djed su poslali goste! Ostat ću do ispita studiram na daljinu i onda ću otići!
Živi koliko želiš! na kraju reče Marija. Samo mi je drago!
Mjesec je prošao. Marija je sjedila na klupi i gledala kako Matea vješto obrađuje vrt. I ne može se reći da je gradolika!
Uz Miklovu pomoć, Matea je ponovno orala zapušteni vrt, podijelila ga na gredice, postavila plastenicu, kupila sadnicu od komšija i s radošću sve posađivala.
Miklav također nije sjedio bez posla. Sa zarađenim novcem započeo je izgradnju moderne farme. Zaposlio je radnike da poprave Marijin krov i zamijene stari kameni kamin s individualnim radijatorom.
Marija je bila presretna. S lica joj nije silazila osmijeh. Nije bila više sama.
Samo ponekad tuga prođe preko lica kad pomisli da će Matea uskoro otići u grad. Navikla je na praunuku. Ali vrijeme leti i Matea se pakira.
Kako ću ja, Matea, sama se nositi s ovim vrtom? uzdahne Marija, pakirajući kolače za put.
Samo ne zaboravi napuniti vodu u bačvu, baka. Miklov će zaliti! A ja ću doći i provjeriti! nasmiješila se Matea.
Hoćeš li se vratiti? razveseljila se Marija.
Naravno! Ne mogu potpuno otići! Zavoljela sam te, bako, cijelim srcem. Miklav mi je ponudio i vjenčanje! Jesenja svadba! Kome bez muža? A on je moj seljak!
Godinu dana kasnije Marija se greje na suncu i ljulja kolica s uspavanim praunukom. Matea i Miklav rade na farmi. Zajedno su razvili gospodarstvo koje cvjeta i pomaže cijelom selu.
Marija pogleda uspavanog praunuka i pomisli:
Nije još vrijeme da odem! Još moram pomagati djeci!
Molim vas, podijelite svoje dojmove i ostavite komentar!
