13.svibnja2024.
Ustala sam usred noći i osjetila prazninu uz svoje tijelo. Zbunjena, ispružila sam ruku u pokušaju da uhvatim toplinu svog muža, Ivana Horvata.
Sanjala se nije vraćala, a on je, čini se, nikako nije imao namjeru da se vrati u krevet još bar petnaest minuta. Srce mi je brže zakucalo, a ja sam se naslonila na rub kreveta i pogledala u mrak sobe. Što, ako se nešto dogodilo? Možda mu je nešto zadesilo?
Pokušavala sam se smiriti, zamišljajući da je Ivan možda jednostavno ustao uslijed nesanice i da se bavi nekim poslovnim zadacima. Ipak, nelagoda me nije puštala.
Ne želeći se uzaludno brinuti, tiho sam se podigla s kreveta, otvorila vrata spavaće sobe i na prstima zakoračila prema kuhinji. Kad sam se približila, zaledila sam se na pola koraka.
U čujnom zvuku zvučnika čula sam njegov glas. Govorio je po telefonu, a glas je bio dovoljno glasan da čujem i drugu stranu razgovora.
Da, draga, već sam rezervirao karte za Grčku, čuo sam Ivanov entuzijastičan glas. Provest ćemo nezaboravan odmor zajedno. Nitko neće saznati.
Osjećaj je bio kao da se zemlja odmiče pod nogama. Svijet mi se srušio u jednoj sekundi. Svaka riječ bila je kao oštra nožna ranca.
Godine smo provodili zajedno, planirali, radovali se i tugovali rame uz rame. Kako je mogao učiniti ovo?
Vratila sam se u spavaću sobu. Ležeći u mraku, osjetila sam suze kako mi se slijevaju niz obraze. Srce mi se lomi od boli, a u duši se miješaju bijes, razočaranje i gorčina.
Napokon, odlučna, ustala sam, prišla ormaru i počela pakirati Ivane stvari u kofer.
Kad je Ivan ušao u sobu, ugledao me s koferom i iznenađeno upitao:
Što se događa?
Podignula sam pogled, oči su mi bile pune razočaranja i čvrstine.
Složila sam ti kofer, rekla sam smireno. Da ga poneseš sa sobom u Grčku.
O čemu pričaš? nervozno se nasmijao Ivan.
Ne igraj se, Ivane. Čula sam tvoj telefonski razgovor u kuhinji.
Ivan se vidno uznemirio, ruke su mu drhtale. Htio je nešto reći, ali ja ga sam prekinula.
Ostatak stvari samokombiniraj kako želiš. Sad uzmi kofer i odidi gdje god želiš u hotel ili gdje god. I posle te odmore, ne želim te više vidjeti ovdje.
Te noći moj život se radikalno promijenio.
Kad je Ivan otišao, ponovo sam legla u krevet, iako sam znala da više neću zaspati. Jedna misao me je neumorno pratila: sve će biti drugačije. Nema više iluzija, nema više boli od izdaje. Konačno sam slobodna.
Jesam li postupila ispravno? Možda je trebalo šutjeti? Podijelite svoje mišljenje u komentarima.
Prijatelji, ako želite čitati još naših priča, ostavite komentar i ne zaboravite lajkati. To nas motivira da pišemo dalje.
