Šezdeset i šest godina. Po prvi put u životu osjećam da više ne postojim: ni za svoju djecu, ni za unuke, ni za bivšeg muža, ni za svijet oko mene.
Tijelo je još ovdje. Šetam ulicom, idem u ljekarnu, kupujem kruh, metem dvorište ispod prozora. Ali u meni raste praznina koja svakog jutra postaje sve veća, otkako više ne moram juriti na posao. Otkrili su me Mama, kako si? više nitko ne pita.
Živim sama. To me prati već godinama. Djeca su odrasla, svako ima svoju obitelj i živi daleko: sin u Splitu, kćer u Rijeci. Unuci odrastaju, a ja ih jedva poznajem. Ne vidim ih u školi, ne pletem im šalove, ne šapću im priče za laku noć. Niti jednom nisam bila pozvana u njihov dom.
Jednog dana upitala sam kćer:
Zašto ne želiš da dođem? Mogla bih pomoći s djecom
Ona je odgovorila hladno, al’ smireno:
Mama, znaš kako je moj muž ne podnosi tvoje prisustvo. Uvijek se umešavaš i imaš svoje navike
To me razbilo srce. Osjetila sam poniženje, bijes i ranu. Nisam htjela nametati se, samo sam željela biti blizu. Poruka je bila jasna: Nisi dobrodošla. Ni od djece ni od unuka. Kao da sam izbrisana s njihovog popisa. Čak i bivši muž, koji živi u selu kraju, nikad nema vremena za posjet. Jednom godišnje dobije hladan božićni pozdrav, kao da je usluga.
Kad sam otišla u mirovinu, mislila sam: napokon vrijeme za sebe. Počela bih pleteni, šetale jutarnje šetnje, pohađala bih tečaj slikanja o kojem sam sanjala. Umjesto radosti, došla je tjeskoba.
Prvo su se pojavili čudni simptomi: lupanje srca, vrtoglavica, dubok strah od smrti. Posjetila sam mnoge liječnike. Radili su preglede, EKG, magnetne rezonancije sve u granicama normale. Doktor mi konačno reče:
Gospođo, sve je to od emocija. Trebate razgovor s nekim, društvo. Vrlo ste usame.
To je bilo gore od bilo koje dijagnoze. Nema pilule što otkloni usamljenost.
Ponekad idem u dućan samo da čujem glas blagajne. Ponekad sjedim na klupi u parku s knjigom, glumeći da čitam, nadajući se da će se netko približiti. Ali ljudi su u žurbi. Svaki ima svoj cilj. A ja postojim jednostavno. Dišem. Sjećam se.
Što sam pogriješila? Zašto se obitelj udaljila? Sama sam ih odgojila. Otac im je rano otišao. Radila sam dvije smjene, kuhala, peglala uniforme, brinula se kad su bili bolesni. Ne pila, ne izlazila. Dala sam sve što sam imala.
I sad osjećam se kao višak.
Jesam li bila previše stroga? Previše autoritarna? Željela sam im najbolje. Htjela sam da postanu dobri i odgovorni ljudi. Držala sam ih podalje od loših društava. Na kraju sam ostala sama.
Ne tražim sažaljenje. Samo želim razumjeti: Jesam li zaista bila loša majka? Ili je to samo ritam modernog života krediti, dodatni satovi, neiscrpne utrke gdje nema mjesta starijoj ženi?
Netko mi kaže:
Nađi partnera. Prijavi se na dejting.
Ali ne mogu. Teško mi je vjerovati. Nakon toliko godina samote, nemam snage otvoriti srce, zaljubiti se, pustiti nepoznatog u svoj život. Zdravlje mi više nije kao prije.
Ne mogu raditi ni više. Prije je bilo društvo: razgovori, smijeh. Sad je samo tišina. Tiha, teška tišina koja me tjera da upalim televizor samo da čujem glasove.
Ponekad pomislim: da nestanem, bi li itko primijetio? Ni djeca, ni bivši muž, ni susjedica s trećeg kata. Taj pomisao me obavija strahom.
Ali duboko udahnem. Ustajem, skuham čaj u kuhinji i kažem sebi: možda će sutra biti bolje. Možda će se netko sjetiti. Možda će doći telefon. Pismo. Možda još nešto brojim.
Dokle god postoji nada, ostat ću živa.
