Iva je ostala do kasno na poslu projekt je zahtijevao posljednji detalj, a sat je neumoljivo otkucavao dok je ona još prelistavala tablice. Kad je konačno zakoračila prema kući, Zagreb se već omotao u zimsku tamu, a s neba su se tiho spuštale lagane pahulje. Umorna od napornog dana, brzo je završila kućanske obaveze i popela se do prozora na drugom katu. Nekoliko minuta odmahnula je glavu i gledala kako se na granama bliskih stabala gomilaju mekane snježne jastuke.
Zima joj je uvijek bila draga, pogotovo ti tišći večeri kad snijeg pada sporo, kao da se bijeli perje tiho spušta na zemlju. U tim trenucima sve oko nje izgleda kao da je iz neke bajke.
Prosinac Ubrzo će doći omiljeni djetinski blagdani, izleti, radost ljepota zamišljala je Iva uz osmijeh, sanjajući o nadolazećim praznicima. Muškarac joj je već spavao morao je ustajati prije nje, posao ga je zovao ranim jutrom. Iva je ugasila svjetlo i utonula u krevet, nadajući se da će barem malo nadoknaditi snagu: pred njom je opet bio naporan dan.
Upravo kad se tonula u san, čuo se krik automobila koji ju je izvukao iz mraka. Pokrenula se alarmna buka na njenom autu. Iva je zgrabila daljinski, prišla do prozora sve je izgledalo mirno: auto je stajao na mjestu, pored njega su bila kuće susjeda, oko nije bilo nikoga, samo snijeg. Isključila je alarm i kratko se odmarala u krevetu, ali zvuk se ponovio nakon nekoliko minuta.
Uznemirena, Iva je uzela telefon, daljinski i, obukavši kaput preko kućne pidže, spustila se niz stepenice. Pokraj auta nije bilo nikoga, ali u svježem snijegu se protezala dugačak trag, kao da je netko povukao nešto za sobom, a uz njega su bile i jasne otiske šapa.
Trag se vodio pravo ispod automobila. Iva je ponovno isključila alarm. Susjedi su počeli gledati kroz prozore, a mobitel je zazvonio to je bio Marko, koji je upravo ustao i gledao kroz prozor.
Što se događa? Čekaj, odmah dolazim! rekoše u žurbi, oblačeći se.
Kad je Marko došao do auta, Iva mu je pokazala tragove. Sjeo je, upalio svjetlo na telefonu i pogledao pod haubu.
Tu je netko, izgleda kao neka životinja, oči blistaju. Motor je još topao, čini se da se zagrijava tamo. Trebaju mi rukavice, izvadit ćemo ga. Marko je brzo vratio rukavice i nešto poput pečene jetra u rukavice, pa je pokušao privući nepoznatog gosta. Međutim, ta figura se povukla natrag, ne usuđujući se iskočiti.
Iva se prebacila u topliji kaput i odlučila pomoći. Sagnula se u snijeg, pružila ruku s poslastičicom i nježno zvala:
Dođi, mali dobar dođi mi.
Ispod auta se začulo prigušeno lavež. Postalo je jasno: tamo se skrivala pasja duša. Polako se izvirala sve bliže, sve dok se cijeli mokri, tresući štićenik nije pojavio.
Iva, ne uzimajući u obzir Markove proteste, podigla ga u naručje. Prvi pogled otkrio je da je to skitnica. Krzno je bilo prljavo i zapetljano, oči su bile skoro zatvorene od prljavštine. Kad je vidjela te očajničke, pitajuće pogledi, odmah je znala što će učiniti i krenula prema ulazu.
Marko je pokušavao zaustaviti: Cijeli dan smo izvan kuće, Iva! Ne možemo A ne zaboravi da idemo na Božić u Beč! Već smo platili karte, hotel Bezuspješno ga je opterećivao.
Iva je čvrsto odgovorila: Oduvijek sam sanjala psa. Neću ga sada ostaviti, hoće li ti to ili ne!
Mali pas je bio šarmantan i pun života. Poslije šišanja, kupanja i dobrog obroka, pretvorio se u urednog kućnog ljubimca. Šetao je ponosno s crvenim ogrlicom uz svoje vlasnike. Ivu je nazvala Maks, ili jednostavno Maksić.
Po ponašanju se vidjelo da je pas nekad živio u kući znao je zapovijedi, savršeno se snašao po pravilima stana. Mogao je sjedi, leži, dođi, čak je istovremeno podizao obje šape i smiješno skakutao kao zečevi.
Došao je čas putovanja. Nigdje se nije mogla naći druga osoba koja bi brinula o Maksu. Iva je odlučila ponijeti ga sa sobom: pribavila sve potrebne papire, kupila sve što je trebalo i mali turist je bio spreman za veliku avanturu.
Vlak za Split brzo je prolazio kroz hrvatske ravnice. U kolodvoru vladala je vesela atmosfera Iva i Marko konačno su išli na odmor, a Maks je uživao samo zato što je bio uz svoje ljude.
Nakon noći u vlaku stigli su u Split, smjestili se u udoban apartman i krenuli na večeru, najprije nahranivši psa.
Maks je bio oduševljen sve je bilo novo: grad, mirisi, jezik oko njega, čudne velike jelke ukrašene lampicama i ukrasima. Malo se bojao, ali i beskrajno uzbuđen.
Praznici su proletjeli brzo i šareno. Dugi šetnji po blistavom gradu, ukusni zalogaji, izleti i mirne večeri u apartmanu zvučali su kao bajka. Sljedećeg jutra trebali su se vratiti kući.
Spakiravši kofere, Iva i Marko krenuli su u večernju šetnju Maks veselo trčkarao je na dugačkoj povodci. Na njihovom putu prolazila su dva konjaša na velikim uzgajenim konjima. Jedan od konja odjednom je glasno zapričao, podignuvši glavu.
Prestravljen do zastrašenosti, nikada ranije nevidiv takav div, Maks je odmah pobjegao naprijed. Povodac je izmaknuo Ivi iz ruke, ogrlica se otkopčala i pas je nestao.
Adresa je ostala u šupljem džepu.
Iva i Marko su cijelu noć pretraživali parkove, ulice, dvorišta.
Kriva sam ja! Trebala sam ga držati bliže, staviti mu oglavnik Bjež’o je Maks šaptala je Iva, slomljena od tuge.
Kad su se vratili u apartman, sjeli su u tišini. Marko je tiho rekao:
Moramo ići. Nemamo izbora. Nije dugo bio s nama Kupit ću ti novog psa, čak boljeg Obećavam
Ali Iva, s crvenim očima od suza, odgovorila je:
Neću ga ostaviti ovdje Ostati ću i tražiti Maxa. Ne treba mi drugi pas! Ne razumiješ!
Razmisli racionalno: skoro smo na nuli. Sve smo potrošili na gradsku zgradu, remont i tvoj novi auto. Vozimo rano ujutro, pa radni dan. I vizu vrijedi za par dana. Razmisli, Iva! glas Markova se podigao u uzvik.
Urediću sve, nazvati šefa, objasniti i uzeti još tjedan odmora. Ako treba, uzet ću avans novac će brzo stići. Rezervirat ću jednokrevetnu sobu ovdje i čekati. A možda se sam vrati u hotel? Neću ga ostaviti, to je kraj! Iva je, napinjući kaput, rekla: Nastavit ću tražiti.
S tim riječima koračala je prema izlazu, a Marko joj je stajao za leđima, teško dišući i ne znajući kako je zaustaviti.
U recepciji je radila druga djevojka mlada Hrvatica po imenu Maja. Vidjevši Ivu s crvenim očima, ljubazno je upitala što se dogodilo.
Marko je pokušavao objasniti Iva je bila preplavljena, glas joj je izostao od iscrpljenosti i brige. Maja je pažljivo slušala, povremeno tražeći pojašnjenja.
Treba nazvati utočišta i službe. Ovdje nema lutajućih pasa, rekla je, uzimajući s police tešku adresar i počinjajući zvati.
Iva je stajala uz nju, ne dišući puno, slušajući nepoznate hrvatske riječi koje su se čule na drugoj strani slušalice. Jedina je bila Maja, a u njenom pogledu blistala je nada.
Nakon još jednog poziva, Maja je promijenila ton. Razgovor je trajao duže, zvučao je živahnije.
Našli smo psa koji vrlo sliči vašem opisu. Ujutro je stigao u utočište, oko jedanaest sati. To je otprilike sedamdeset kilometara odavde. Voz do Zagreba traje manje od četiri sata. Uostalom, ne vjerujem da ćete stići, rekla je pažljivo.
Nije ostalo vremena za razmišljanje. Pozvali su taksi i odmah odlučili: Iva ide u utočište, a Marko čeka na kolodvoru s koferima.
U taksi se Iva mentalno prekrižila. Automobil je jurio praznu cestu kroz noć.
Samo da ga nađem Samo da ga Ne brinem se za vlak Samo da ga ponavljala je u sebi, ne osjetevši hladnoću, umor ili jutarnje sate.
Kod ulaza u utočište, Iva je platila 10 eura i slijedila radnika unutra. Odveli su je u malu sobu. Tu je bila kavez čija je vrata bila pomalo otvorena. Unutra je, u kutu, sjedio Maks.
Srcem joj je brže otkucalo kao da želi iskočiti van.
Maks!!! izletjelo je iz njenih usta.
Pas je odmah izletio iz kaveža, skakutao od sreće i skočio joj u naručje. Čvrsto se privezao uz vlasnicu, neprestano cviljeći od radosti i olakšanja.
Što se dalje dogodilo, bilo je kao san. Iva je potpisivala papire, objašnjavala situaciju, pokazivala ogrlicu s adresom, ne puštajući iz ruke drhtavog psa.
Na izlazu im je prišla starija hrvatska žena s oštrim licem, ali se iznenada nasmijala i pokazala prst prema Maksu:
Ne beži, Maks! izgovorila je grubo na hrvatskom.
Od zidova utočišta, kroz taksi, vlak i ponovo taksi, Maks nije odlazio od Ive, sjedio je u njenim rukama i stiskao cijelim malim tijelom.
Nikad više te neću ostaviti sam ništa, šaptala je, pritišćući lice uz njegovu dlaku, miris čistog sapuna iz utočišta.
Kad su konačno stigli kući, Maks je polako skočio na pod i krenuo prema kuhinji piti vodu, baš kao pravi gospodar.
Vrijeme je prolazilo. Složili su prostranu kuću izvan grada, i u toj kući, sve do danas, žive sretno i toplo: Marko, Iva i njihov vjerni Maks, koji je napokon našao svoj pravi dom.
