12.00sat zvono telefona odrezalo je tiho iščekivanje koje je visjelo poput praškaste zastave na stolu.
Skočila sam, podigla slušalicu i nesvjesno poravnala nepostojeću nabor na svečanoj stolnjaku.
Vedo? Sin?čula sam svoj glas u škripi.
Mama, bok. Sretan rođendan, odgovorio je Vedrovo, glas mu bio umoran, prigušen, kao da govori iz podrumskih hodnika.
Nemoj se ljutiti, draga, ali stvarno ne mogu uopće ne mogu.
Zastala sam, pogledi mi se zalijepili za zdjelu salate s kozicama koju sam cijelo jutro poslagivala.
Kako ne možeš? Vedro, imam sedamdeset jubilarni rođendan.
Razumijem, ali hitno mi je projekt, rokovi, znate kako je u ITsektoru partneri su kao vukovi, sve su na meni.
Ali obećao si
Mama, to nije hobi. Ne mogu sve odjednom ostaviti i razočarati kolege. Fizički ne mogu izmaknuti.
Kratki šum prekida.
Dolazim ti ovaj tjedan, sjedimo uz čašu, obećavam. Lijepo? Pusa.
Hrvatski zvuk zvona se utišao. 70godina, rođendanski rokovi.
Večer je išla u magli. Ubrzo je zakucala susjedka Lana, donijela ploču tamne čokolade Kraš i dvije čaše rakije, za raspoloženje.
Pokušala sam se nasmijati, klimati glavom, pričati o seriji, ali sve je se smanjilo na dimenzije moje male kuhinje i ugasilo prije nego što je započelo.
Kasno u noći, obukla sam stari haljinu za biciklistice, uzela tablet i besmisleno prelazila prstom po ekranu, otvarajući Facebook.
Mijale su se slike vikendica, mačići, recepti… i odjednom jarko, kriknuto svjetlo.
Stranica Vlatke, moje snaje.
Novi post, objavljen prije dvadeset minuta.
Restoran Stari Grad zlatni cvjetovi, konobari u bijelim rukavicama, živa glazba i kristalni čaše.
Vlatka majka, Milena, blistava u biserima, s ogromnim buketom crvenih ruža.
I Vedro, u svijetloj košulji, grli tastu. Smije se. Isto onaj Vedro s hitnim okolnostima i partnerimavukovima.
Uvećala sam fotografiju oštrina je uhvatila sretna, vatrena lica.
Natpis: Slavimo jubilarni rođendan naše drage mame! 70! Pomaknuli smo za vikend da svima bude zgodno!
Zgodno
Sjećam se da su svaćinoškinja imala rođendan prošlog tjedna utorak.
Pomaknuli smo sve na moj jubilarni dan. Na mojih sedamdeset godina.
Listala sam kroz karusel fotografija.
Evo Vedra kako podiže čašu rakije. Evo svih nas, uz Vlatku, glasno se smiju, podižu glave. Na stolu kamenice i hrpa zalogaja.
Nije bila stvar u restoranu, niti u buketu ruža koji je bio veći nego ikada. Bila je laž.
Gruba, tiha, svakodnevna laž.
Zatvorila sam tablet.
Soba ispunjena mirisom nepojedene hrane djelovala je prazno.
Moje sedamdesetogodišnjeg rođendana, moje jubileja, postalo je samo neugodna točka u kalendaru datum koji se lako može pomaknuti radi rođendana tasti.
Jutro ponedjeljka dočekalo me kiselkastim mirisom neispunjenog slavlja.
Jelovica koju sam pažljivo kuhala više nije bila svježa. Salata s kozicama omekšala je i otopila se u majoneznoj suzi. Pečena svinjska lopata bila je prekrivena sluzavom ljuskom.
Izvadila sam najveću kantu za smeće i metodično, tanjur po tanjur, čistila sam svoj jubilarni neuspjeh.
U njemu su se našle rolice od patlidžana koje je Vedro volio, ostatci mog Napoleona. Svaka kap koja je upadala u crni vrećicu odzvanjao je bolom pod rebrima.
Bilo je gore od razočaranja bilo je brisanje.
Jednostavno su me izbrisali. Lijepo, uz izgovor hitna okolnost.
Operala sam suđe, iznosila teški otpad mirisa izdaje, i čekala.
Obećao je sletjeti ovaj tjedan.
Telefon je zvonio tek srijedom.
Mama, bok! Kako si? Oprosti, stvarno sam se zapetljao.
U redu sam, Vedre.
Donosim ti poklon. Skočim na pola sata, Vlatka me mora pokupiti, imamo karte.
Karte?
U kazalište, nova predstava. Vlatka je rekla. Znaš.
Došao je za sat vremena, gurnuo mi u ruke tešku sjajnu kutiju.
Evo, sretan rođendan još jednom.
Gledala sam sliku pročišćivačovlaživač zraka, svjetlosni i ionski.
Hvala, stavila sam kutiju na pod u hodniku.
Vlatka je birala. Stvarno super, dobra za zdravlje.
Uzeo je čašu vode iz slavine.
Mama, nemaš ništa za jesti?
Sve sam bacila u ponedjeljak.
Vedro se namrštilo.
Mogla si me nazvati, ja bih
Gledala sam ga u leđa, tražila opravdanje sve dok mu nije bilo jasno.
Sve dok ga nije otkrila laž.
Vidio sam fotografije.
Pauza, a onda: Koje fotografije?
Iz restorana, subota. Na Vlatkinom profilu.
Vedrovo lice na trenutak poskočilo, zatim se stvrdnulo.
Aha, jasno. Počnimo.
Rekao si imaš posao.
Mama, što mi je?
Razlika je što si mi lagao.
Stavio je čašu na stol toliko snažno da je voda prskala.
Nisam lagao! Imala sam posao! Radila sam do petka! Cijelu noć nisam spavala!
A subota?
Subota Vlatka je organizirala rođendan za majku! Trebao je sve biti lijepo! Nije mi bilo ništa do toga!
Glas mu se podigao.
Trebao sam eksplodirati? Nisam htio nići! Umoran sam!
Gledala sam ga četveročetvrtogodišnji sin, sada sredovječan muškarac, koji viče jer je uhvaćen u laži.
Mogao si samo reći istinu. Reći: Mama, ne dolazim, idem kod Milene.
I što bi to promijenilo? Da mi tjedan iznova uzimaš glavu?
Zato da mi ne uzimaš
U bravi se čuo zvuk.
Vlatka je stigla. Dosta, mama, nemam vremena.
Uzeo je jaknu.
S prozorom se pobrini, upute su unutra. Korisna stvar.
Izbacio me iz kuće, ostavivši me samu u kuhinji.
Gledala sam mokri trag od njegove čaše na stolu.
Čvor se zapeo.
Moj civilizirani razgovor propao je.
Nije samo lagao; izabrao je lagu kao najlakši način komunikacije sa mnom.
Moj jubilarni dan postao je samo smetnja.
Tjedan je prolazio u nekom tvarnom, zamućenom stanju.
Napokon sam otvorila paket korisnu stvar.
Složila sam upute, napunila spremnik vodom, priključila u utičnicu.
Uređaj je oživeo, plavi svjetleći obris i tihi, monotoni šum ispuni sobu.
Miris. Ne miris, nego odsutnost mirisa.
Zrak u stanu, uvijek mirisao na stare knjige, sušeno bilje, moj parfem Crvena Zagreb na svjetiljki, postao je sterilni, medicinski, mrtvi.
Kao da je netko isprala moj dom s klorom, brisajući sve tragove mog života.
Pokušavala sam se prilagoditi. Vlatka je birala.
Uređaj je brujao, sjajio i ionizirao. Osjećala sam kako mi je teško disati u tom čistom, ali hladnom zraku.
Otvorila sam prozorsko okno, ali sterilnost se nije povukla samo se miješala s ledenim zrakom, čineći ga još beživotnijim.
Nedjeljom sam čistila prašinu s vitrine. Ruke su mehanički prolazile po policama dok nisu našle okvir.
Fotografija. Bila je petnaest godina starija. Vedro, tada još student, zagrlio me. Sretno, razbarušeno, s očima koje su blistale.
Na poleđini je rukom ispisano: Najboljoj i najdražoj mami na svijetu! Tvoj sin.
Sjedla sam na kauč, gledala dječaka s osmijehom, slušala bešavni šum pročišćivača.
Eto ga moj sin. Pravi, onaj koji mi je pisao bilježnice i donosio mi mimosadnice na stipendiju.
A to korisno dar donesen od bijesenog čovjeka, da mi ne uzima glavu.
Moji idealizam i vjera u dobrog sina razbili su se.
Uzełam telefon.
Vedro, bok.
Mama? Što se dogodilo? njegov glas bio je još tajanstveno oprezan.
Da, dođi, molim te.
Imam planove, mama. Vlatka
Dođi i uzmi Vlatkin poklon.
Pauza.
Što znači uzmi?
To znači… ne trebam ga. Dođi.
Spustila sam slušalicu.
Četrdeset minuta kasnije, Vedro je stigao bijesno crven, s kapijom u rukama.
Što se događa? Što znači Vlatkin poklon?
Stajala sam usred sobe, smirena.
Ne treba mi, Vedro. Uzmi ga.
Pokazala sam na uređaj koji je brujao u kutu.
Šalješ mi šalu? To je skupa stvar! Za tvoje zdravlje!
Moj zdravlje, Vedro, je kad ti ne lažeš meni na moj sedamdeseti rođendan.
Odmaknuo se, kao da ga je netko udario.
Opet ti za svoje! Objasnio sam!
Ne. Nisi objasnio. Samo si vikao i otišao.
Zašto se držiš ovog dana? Sjedi kod tasti! Što, kriminal?
Kriminal je lagati, Vedro.
Lagao sam da te ne razočaram!
Lagao si da ti bude zgodno, točno tako da ne moraš objasniti zašto je mama Vlatke važnija od tvoje.
U tom trenutku njegov telefon je zazvonio. Na ekranu se pojavilo ime Mika.
Vedro je pogledao majku, telefon i pritisnuo odgovori.
Da, Mika
Kod mame sam. Ne, opet je svađa oko poklona.
Ne znam što želi! Idem, idem!
Obradio je poziv i pogledao me. Po prvi put u cijelom razgovoru, u njegovim očima se pojavio trunuo sram.
Stajao je između mene smirene majke koja mu je rekla istinu i žene koja je čekala kazališne karte.
Mama, ja zastao je. Nije tako
Dođi, Vedro, rekla sam tiho. Vlatka čeka.
Otišla sam do prozora, da mu dam do znanja da je razgovor gotov.
On je još sekundu stajao, povukao jaknu i pobjegao iz stana.
Ostala sam u sobi, prišla pročišćivaču i izvadila kabel iz utičnice. Šum se ugasio.
U moj dom se vratili poznati mirisi knjige, malo valakordin, sušeni hajdeblija.
Prošlo je dva dana. Kutija s korisnom stvari stajala je na pragu kao opomena. Vedro ne zove, ne dolazi po nju. Čekao je da ostane hladno i da se predam.
Shvatila sam da neće doći.
Pozvala sam dostavu, navela adresu zgrada A na adresi Ilica27, gdje Vedro radi kao voditelj odjela.
Dva kurira su tiho donijela tešku sjajnu kutiju. Zatvorila sam za njima vrata. To je bio tiho, ali odlučno djelo.
Nije se radilo samo o vraćanju predmeta. Vraćala sam im njihov sterilni svijet, njihovu laž, njihov pokušaj otkupnice.
Večer je zazvonila.
Broj na zaslonu Vlatkin. Podigla sam slušalicu.
Ljubica?, glas njene snaje drhti od potisnutog bijesa.
Da, Vlatka.
Što to znači? Vratili ste poklon? Kurir ga je odveo direktno u Vedrov ured! Svi sekretari su ga vidjeli!
Nije mi odgovarao.
Nije odgovarao? Pedeset eura smo platili! To je bio poklon od nas!
Poklon je kad ga daš od srca, a ne da se otplati lažima.
U telefonu je nastalo zapanjujuće tihošće.
Kako se usuđujete!, vrištala je Vlatka. Vedro je zbog vas skoro propustioTada sam shvatila da je jedino što mi još preostaje mir u sebi.
