Tata, zaista li si uzeo mačku? iznenadi se Lada, kći koja je došla na vikend.
Ivan Horvat, s dosadom gledajući kroz prozor, promatra da je ponovno taj crvenkasti mačak zauzeo njegove gredice. Treći dan zaredom.
Prvo je krstio rajčice, sinoć je spavao u krastavcima, a danas se smjestio ravno na mladi kupus.
Pođi po svoje, mrmlja starac, lupajući po staklu.
Mačak podigne glavu, pogleda žutim očima i sjedi, neodustajući.
Ivan obuje gumene čizme i izlazi na vrt. Mačak ne bježi samo se povuče nekoliko koraka i slegne se uz ogradu, mršav, izblijedljen, s rastrganom ušom i repom u papučicama.
Pa što, jadnišice? spusti se do kupusa, gleda štetu. Pa ti se očito izgubio, što te više dom ne prima?
Mačak prede tiho, očajnički. Ivan odjednom shvati: životinja je gladna. Oči mu zasijaju.
Gdje su tvoji vlasnici? pita, sjedeći na koljena.
Mačak priđe bliže i trlja se o čizme, predeći tiho, kao da zahvaljuje što ga ne izbacuje.
Djede, zašto nam je mačak u dvorištu? pita unuk Marko, koji je došao na vikend u kuću za odmor.
To je susjedski. Izgubljen ili bačen ne znam.
Čija je bila?
Ivan uzdahne. Zna. Baka Ana Šimunović iz susjedne kuće, koja je preminula prije mjesec dana; rodbina je došla samo na sprovod, zatvorila kuću, izbacila stvari i… zaboravila na mačka.
Bio je kod bake Ane. Sada je mrtva.
Mačak je ostao sam?
Ostao.
Marko pogledom ispunjenim sažaljenjem gleda crvenog lutalice:
Djede, uzmemo li ga kod sebe?
Što ćeš, pa! maše rukom Ivan. Nije mi nedostajao još jedan mačak. Samo da jedem, a ti?
No, navečer, kad je unuk otišao natrag u grad, Ivan ipak donese mačku zdjelicu s ostatkom juhe, postavi je ispod praga i ode. Mačak se tiho prišulja, počinje gutati pohlepno, žurno.
Dobro, promrmlja Ivan, jednom je u redu
Jednom preraste u svakodnevno. Svako jutro starac izlazi na vrt mačak već čeka na vratima, strpljivo, ne mjaučeći, ne tražeći. Samo čeka.
Isprva ga je hranio ostatcima; potom je počeo kuhati kašu, kupovati jeftine konzerve. Govorio si sam: Privremeno, dok mačak ne nađe nove vlasnike.
Crveni, dođi ovamo, viče. Zvaću te Crveni, kako ti i Ana Šimunović zvala.
Mačak odgovara na svako ime; bitno je da ga zovu.
Postepeno se Crveni privika. Danju se topi na suncu u vrtu, navečer dolazi pod prag. Spava u staroj kućici koja je ostala od psa.
Privremeno, ponavlja Ivan. Potpuno privremeno.
Ali tjedni prolaze, a mačak ne odlazi. Ivan shvaća da je navikao na tu crvenu šapicu na pragu, na tiho predenje navečer, na toplu dlan koja povremeno sklizne na koljena dok sjedi na verandi.
Tata, zaista li si uzeo mačku? iznenadi se Lada, koja je došla na posjet.
Nije tako. Sam je došao. Bio je susjedski, vlasnica preminula
Pa zašto ga hraniš? Nađi mu drugo mjesto.
Kome treba stariji mačak? grebe Ivan Crvenom po uhu. Neka živi.
Tata, to su nepotrebni troškovi. Hranjenje, veterinar, ako bude… Tvoja mi je već mala mirovina.
Preživjet ćemo, kratko odgovori starac.
Lada klima glavom. Otac je posljednjih godina postao čudan razgovara s biljkama, sad i s mačkom…
Možda bi se preselio u grad? K kod nas? predlaže opet. Što te ovdje zadržava?
Nije me ništa. Crveni je tu.
Tata, stvarno?
Ozbiljno govorim. Dovoljno nam je ovdje. Imamo vrt, i mačka.
Lada uzdahne. S otacom je teško razgovarati; postao je tvrdoglav, povučen u sebe nakon što je majka preminula.
U jesen Crveni se razbolio. Prestao je jesti, ležao je u kućici, jedva dišući. Ivan se brinuo kao za vlastitu dušu.
Što ti je, prijatelju? sjedi kraj kućice. Bolestan?
Mačak otvori oči, tihim mjaukom. Ivan odluči odvesti ga veterinaru u općinskom centru. Potrošio je gotovo cijelu mirovinu na liječenje, ali ne požalio.
Vaš mačak je dobar, reče mladi liječnik. Pametan, nježan. Samo je star i imunitet slab.
Hoće li preživjeti?
Ako se dobro brinete, još će imati godina. Samo ga čuvajte i dajte lijekove.
Kod kuće Ivan pripremi za Crvenog mali dom na verandi: stara pokrivač, zdjelice s hranom i vodom. Svakodnevno mu daje pilulje, mjeri temperaturu.
Oporavi, kaže. Bez tebe mi je dosadno.
I zaista. Tijekom tih mjeseci mačak nije bio samo kućni ljubimac postao je prijatelj. Jedina živa bića koja se raduje svakom njegovom dolasku, koja mu je potrebna.
Djede, je li Crveni ozdravio? pita Marko, koji je došao na zimske praznike.
Ozdravio. Pogledaj, spava na ležaljci.
Mačak stvarno spava na toplom naslonu, smotavan u krug. Dlaka mu blista, oči su bistre. Zdrav.
Hoće li zauvijek ostati ovdje?
Kuda bi išao? miluje Ivan Crvenog. Mi smo jedno. On mi je društvo, ja mu dom.
Djede, nije li ti bilo usamljenog?
Ivan zastane. Kad je supruga više nije bila, kuća je bila prazna, tihi. Kuvao je juhu za jednog. Gledao televiziju tiho. Ležao je u praznoj sobi.
Bilo je usamljenost, draga unuko. Vrlo usamljenost.
A sada?
Sada nije. Crveni me dočekuje kad se vratim s vrta. Prede dok pripremam večeru. Spava mi na koljenima dok gledam TV. Postalo je bolje.
Marko klimne. On također voli životinje, razumije koliko one mogu olakšati usamljenost.
Djede, što kaže mama?
Mama je protiv. Kaže da su to nepotrebni troškovi, dodatni gnjavaža.
A ti?
Mislim da nisu. Crveni mi donosi radost. A radost nije nešto što se može odbaciti.
U proljeće se dogodilo neočekivano. Došla je nećakinja preminule Ane Šimunović mlada žena s djetetom.
Djedovice, oprostite što vas uznemiravam, kaže. Ja sam Karla, nećakinja Ane Šimunović. Čula sam da vaš mačak živi ovdje?
Ivanovo srce poskoči. Hoće li mu oduzeti Crvenog?
Živi, odgovori oprezno. Što?
Htjela sam pitati Nakon sprovoda otišli smo brzo, nismo mislili na mačka. Nedavno smo se sjetili i bilo nam je sram! Želimo ga ponijeti kod nas.
Razumijem, Ivan osjeti kako se nešto steže u prsima.
Umorni ste od njega? Previše briga
Ne, ne umorim se. Lijep je mačak.
Karla pogleda u dvorište gdje Crveni leži na suncu uz gredice.
O, kako se promijenio! Prije je bio mršav i bolestan. Sad je pravi šampion!
Liječio sam ga. Dobra hrana.
Hvala vam puno! Žena je iskreno zahvalna. Spasit ćete ga. Uzet ćemo ga, naravno, i sve troškove
Ivan šuti. Zna da pravno mačak nije njegov; Ana je preminula, rodbina ima pravo. Ali kako objasniti da je u zadnjih nekoliko mjeseci Crveni postao dio njegovog života?
Možemo li ga vidjeti? pita Karla.
Prišli su mačku. Crveni podigne glavu, oprezno gleda nepoznate ljude. Zatim priđe Ivanu, trlja se o noge.
Čudno, iznenadi se Karla. Ne prepoznaje me. Ja sam često dolazila kod tete Ane
Vrijeme je proletjelo, objasni Ivan. Zaboravio je možda.
Ali shvatio je nije riječ o zaboravu. Mačak je jednostavno odabrao novog vlasnika. Onog koji ga hrani, liječi, voli.
Slušajte, iznenada kaže Karla, možda da ga ovdje zadržite? Vidim da je navikao na vas. I vi ste se priviklili.
Kako to? nije shvatio Ivan.
Jednostavno. Mi živimo u stanu, imamo malu djecu. A mačak je star, navikao je na slobodu. Zašto ga terati na selidbu?
Ali on je vaš
Bio je teti. Sad je vaš. Vi ste ga dva puta spasili prvo od gladi, zatim od bolesti. Dakle, i vaš je.
Ivan ne može povjerovati sreći:
Ozbiljno? Možemo ga ostaviti?
Naravno! Samo, ako zatreba nešto lijekovi, hrana javite nam se. Pomoći ćemo.
Nakon Karlinog odlaska, Ivan dugo sjedi na verandi, milujući Crvenog.
Čuješ, prijatelju? Ostaješ sa mnom. Zauvijek.
Mačak prede, zatvara oči od zadovoljstva.
Kasnije navečer zove Lada:
Tata, kako je? Mačak živ?
Živ, i znaš što? Sada je službeno moj. Vlasnici su došli, dopustili da ostane.
Dobro je. Ako se već navikao
Lado, znaš što sam shvatio?
Što?
Samotni čovjek i usamljen mačak spašavaju jedno drugo. Ja ga spasih od gladi, on mene od usamljenosti.
Tata, ne filozofiraj
Ne filozofiram, govorim istinu. Sad imam smisao jutro ustajem, pripremam hranu, dajem lijekove. I radost imam netko me prede kad dođem do vrata.
Lada šuti. Možda je po prvi put shvatila koliko je otac stvarno trebao tog mačka.
Tata, nećeš li sada doći kod nas?
Neću. Ovdje imam sve kuću, vrt, Crvenog. Zašto bih trebao gradsku vrevu?
U redu. Ostaješ.
Ostajem. Ostajemo.
Prolazi još jedna godina. Ivan i Crveni žive svoj miran život. Jutro doručak i šetnja po vrtu. Dan poslovi po gospodarstvu, mačak spava u hladu. Večer večera i televizija, mačak na koljenima.
Susjed se naviknu gledati ih zajedno:
Ivane Horvatu, vaš je mačak postao pravi dvorac!
Nije moj. Mi smo jedno.
I to je istina. Spašavali su jedno drugo starog usamljenog muškarca i starog mačka bez ikoga. Pronašli su u drugome ono što su tražili razumijevanje, toplinu, smisao postojanja.
Što još treba za sreću?
Crveni prede na koljenima gospodara, a Ivan Horvat misli: kako je dobro što nisam otjerao tog gladnog lutalice. Kako je dobro što sam se sažalio
Ponekad najvažnije odluke u životu donosi srce, a ne razumno razmišljanje, i one se pokažu najispravnijimaJedne tihe zimske noći, dok snijeg tiho prekrivao polja, Ivan je otvorio stare police u šupi i pronašao prašnjavu knjigu koju je baku Ana ostavila. U njezinim rimama pisalo je: Kad srce pronađe drugu dušu, tuga bledi, a radost traje.
Čitajući te stihove, Ivan je osjetio kako se sve što je prolazilo kroz njegove dane spajalo u jedan čvrst čvor: njegova tuga, Ladan smijeh, Markove posjete, Karline riječi i, naravno, Crveniov mekani prede. Shvatio je da je cijeli život bio poput pagine u toj knjizi svaki odlomak neophodan da bi priča imala smisao.
Ujutro je svaneo s prvim zrakom koji je obasjao crvenu kapu mačje glave dok je ležala na starom radnom stolu. Ivan je podigao šolju s toplom juhom i tiho šapnuo: Hvala ti, dragi prijatelju, što si mi pokazao put. Crveni je odgovorio laganim predenjem koje je odjekivalo kroz tišinu kuće.
Kasnije tog dana, Lada je došla s neočekivanim poklonom mala drvena kolica za mačku, ručno izrađena od starog hrastovog panja. Sad ćeš i na šetnju, rekla je smiješeći se, a Ivan je primijetio kako mu srce brže zakuca.
Dok su zajedno šetali po snijegu, susjed je stajao na svom ogradi i mahnuo im. Sretan Božić, Ivane! Neka vam toplina ostane cijelu godinu. Ivan je podigao pogled i vidio u daljini siluetu starog starog hrama, svjetlucavog poput svjetlosti koju je nosio u sebi.
Tada je shvatio da je najdragocjenija baština koju je mogao ostaviti ne zemlji koju obrađuje, već ljubav koju dijeli. Crveni je, sada star i zadovoljan, zakucao srepom po snijegu, ostavljajući otiske koji su se stapali s otiscima Ladanih koraka, Markovih i Karlinih.
Godine su prolazile, a kuća je i dalje bila toplo utočište. Kad bi se ikada pojavio novi susjedlutalica, Ivan bi ga dočekao s istom toplinom, govoreći: Svaka životinja svaka osoba traži mjesto gdje pripada. I svako novo lice koje bi zakoračilo kroz vrata donosilo bi još jedan šapat da su u životu bitni trenuci tišine, predenja i zajedničkog disanja.
Na kraju, stajao je Ivan na verandi, pogledom obuhvaćajući zvjezdano nebo, a Crveni je spokojno spavao uz njega, srcem ispunjenim mirisom proljetnog cvijeća i toplinom zajedništva. U redu je, šapnuo je Ivan, jer sam pronašao dom u srcu druge duše.
I svaka nova zora donosila je isti, blagi zvuk predenje koje je šaptalo priču o prijateljstvu koje nikad ne umire.
