Majka povremeno dovodila nove muževe Marija se sjećala trojice. Međutim nijedan od njih se nije zaustavio, sve su otišli. Majka je plakala, grlila je i šaptala: Nema brige, uskoro će na našoj ulici biti fešta. Zatim bi se vratila na posao u gradskoj upravi.
Posljednji muž ostao je dva tjedna, a kad je majka prestala kupovati mu alkohol, on je skužio da mu nedostaje nešto, smutio se i odletio, odnoseći iz mamine kutije njene naušnice. Majka nije podnijela prijavu, rekla je da je sve kriva ona.
Nakon toga je oko pet godina nastupila tišina. Marija se radovala, mislila da će s mamom mirno živjeti, ali nije bilo tako. Kad je Mariji napunilo petnaest, majka se zaljubila. Pričala je Mariji kako je on dobar, kako je divan i kako je voli.
Marija se i sama radovala što je majka napokon pronašla sreću. Kad je majka po prvi put dovela Marka u kuću, i on se Mariji svidio. Činilo se da mu je oko četrdeset, odjeven čistim, urednim odijelom. Za stolom je popio samo jednu čašu rakije. Razgovarali su o raznim temama, a Marko je šale izbacivao oštroumno. Marija je otišla ranije spavati i ostavila ih u kuhinji, misleći da će ga ujutro naći tamo. Sat kasnije čuo je zatvaranje vrata Marko je otišao.
Ujutro je majka opet hvalila Marka. Govorila je da radi u upravi, da je prikladan i da brine o njenom ugledu. Rekla je da bi mogli preseliti kod njega nakon vjenčanja, ali da još godinu dana ostanu dok Marija ne završi školu. Do tada će se popraviti stan.
Marija je slušala i divila se majci. Činilo se da je majka ponovno mlada. Iako joj je bilo trideset i šest, posljednjih dana nije obraćala pažnju na svoj izgled, navikavši se na pomisao da će uvijek biti sama.
***
Marko i Jelena potpisali su se baš prije početka školske godine. Marija je učila, pripremala se za ispite. Marko je pitao treba li mu pomoć. Marija je zahvalila, rekla da se sama snalazi, a Marko se povukao u svoju sobu. Bio je izuzetno taktičan; uvijek bi pokucao na Marijinu vrata kad mu nešto zatreba.
Mogu se reći da su se sprijateljili. Marija više nije bila sramežljiva, tijekom večere je dijelila svoje brige o školi, a Marko je iskreno postavljao pitanja o školskom životu. Majka je procvala; Marko ju je razmazivao. Nove naušnice su zasjale u njezinim ušima, a uskoro je došla i lančić.
Godina je proletjela neprimjetno. Dovršili su popravke i spremali se preseliti. Marko je upitao Mariju hoće li i ona doći s njima: Imat ćemo mjesta za sve. Marija je završila školu, smatrala se odraslom i željela samostalnost. Iako još nije mogla financijski poduprijeti sebe, Marko je rekao da to nije problem. Dogovorili su da upiše lokalni tehnički kolegij, a on će joj naći dobro zaposlenje.
Prije odlaska, Marko je rekao Mariji:
Dođi nam češće u posjet, a mi ćemo i kod tebe svratiti: ja, mama, što god treba, pitaj bez sramote. Mi smo obitelj.
Majka i Marko darovali su joj predivan privjesak na lančiu za završetak škole. Marija ga je toliko voljela da su joj prvi dani gotovo stalno bili uz ogledalo.
Kad su birali dar, Jelena je upitala Marka:
Je li prerano takav poklon?
Marko je odgovorio:
Tko će joj, ako ne mi, darovati takvo?
Majka se nasmiješila. Napokon je imala najboljeg muža.
***
Preselili su se, a Marija je započela samostalni život. Najprije joj je bilo dosadno, često je posjećivala majku. Uvijek su je dočekale s radošću. Kasnije je navikla i rijetko je dolazila. Ponekad bi majka sama svratila donijeti namirnice ili novac. Ponekad su se sretali na ulici; svi su bili zauzeti poslom.
Marija je upisala studij. Uživala je u studentskom životu, vikendima je išla kod majke i Markova, pričajući novosti.
Jednog dana joj je rečeno da Marka šalju na službenu dužnost na godinu dana. Naravno, majka će ići s njim. Marija nije trebala brinuti; poslat će joj povremeno novac.
Marija ih je ispratila do kolodvora. Majka je htjela zaplakati, ali Marija se nasmijala:
Mamo, što to? Imam skoro sedamnaest, postajem odrasla. Obećavam da se neću razboljeti.
Svi su se nasmijali, zagrlili, i majka s Markom ušli u vagone.
***
Živjeli su negdje daleko. Došli su na dva dana obilježiti Novu godinu, pa su odjurili. Donijeli su Mariji gomilu poklona, a ona je cijelu večer ispisivala.
Nekoliko kasnije je majka nazvala i rekla da produžavaju dužnost najmanje dvije godine. Marko će doći, odvesti dodatne stvari i iznajmiti stan. I ona bi htjela doći, ali joj posao ne dopušta slobodno.
Marija se vratila s predavanja, čula šuštanje u sobi. Pogledala je.
Dobar dan, jeste li već stigli?
Oh, Marijana, bok. Pokušavam napraviti mjesta za stvari.
Marko ju je gledao i nije je prepoznavao. Godinu dana bez njih promijenilo je Marijinu postala je ženstvenija, razvile su se obline, počela je koristiti šminku, što ju je učinilo još privlačnijom, iako starijom.
Marija je ispustila torbu.
Sad se presvući i poslužiti ću vas.
Marko je gledao u ogledalo hodnika dok se Marija presvlačila, primjećujući njezine meke obline. Zgrožen je, uzbuđen, sve mu je lepršalo kroz glavu.
Večerali su, razmijenili vijesti. Marija je složila krevet za Marka u staroj spavaćoj sobi, a sama je otišla u svoju sobu. Čula je Markov korak pod tušem, šuljanje po kuhinji. Marko nije mogao smiriti se; odražavanje Marijine figure u ogledalu ga je proganjalo.
Marija je preokrenula stranicu knjige i ugledala Marka na pragu svoje sobe. Gledao je u nju čudno, odjeven jedino u ručnik.
Što ste htjeli?
***
Tri dana kasnije Marko je otputovao. Marija je uzdahnula olakšanje i trudila se zaboraviti sve što se dogodilo. Tri mjeseca prođe, a Marko se opet pojavi u njenom stanu. Isti se strah vratio ono čega se bojala, dogodilo se.
Marko je otišao, a Marija je ostala s tugom i nečim prljavim. Zatim je shvatila da je sve loše. Tako loše da više ne zna što učiniti trudila se, trudila.
Otkrila je da je trudna.
Više puta je zvala Marka. On je stalno govorio da će se javiti. Napokon je nazvao.
Tako si me missala da si me sama pozvala?
Trudna sam.
Dođavola! Kako?
Nije mu to trebalo. Predviđali su joj veliko unapređenje, a sad, umjesto napredovanja, mogla je čekati stvarni zatvor.
Marija! Poslat ću ti novac! Radi što želiš, ali neka to bude beba da ne bude problema. I neka nitko ne sazna.
Marija je držala glavu u rukama. Što učiniti? Kako se nositi s posramljenjem? Izbaciće je iz tehničke škole, svi će je gledati s prezirom, a kad otkriju tko je otac, to će biti kraj obitelji. Majka to ne bi preživjela.
Tjedan dana kasnije Marko je došao. Donio je novac i adresu. Imao je vikendicu otprilike tristo kilometara odavde. Rekao je da ode tamo, da ne mora i birati bolnicu, ali da će morati razgovarati s policijom.
Živi tamo dok sve ne prođe. Najbolje bi bilo naći staricu, u tom kraju ih ima puno. Platiš je, a ona će te osloboditi.
Marija je plakala, bila je prestrašena. Marko ju je zagrlio.
Razumiješ li da nitko ne smije znati? Niko neće biti lakše. Samoće će biti gore za sve.
Marko je sljedećeg dana otputovao majka nije znala gdje je. Tjedan dana kasnije i Marija je otputovala.
***
Došla je u zaboravljenu selačju. Teško je našla kuću o kojoj je Marko govorio. Pronašla je ključ, otvorila vrata. Malo se smjestila, a zatim išla tražiti te starice o kojima je Marko pričao. Bezzubna starica joj je pokazala kolibu kraj šume. Marija se skupila i krenula tamo.
Starica je dočekala s krikom:
Zašto si došla, griješnice?
Marija se uplašila i zaplakala. Starica se malo omilila i ponudila vodu.
Molim te, učini mi
Ne, draga, ne tako govoriš. Govori jasno želim da ti, starice, svojim rukama, djetetu uzrokuješ patnju
Marija je pogledala staricu u užasu.
Ne
Pa kako ne? Tako je.
Marija je skočila i pobjegla iz kuće, trčeći dok je u ušima čuo jezivi smijeh starice.
Što učiniti? Sama je, u ovom strašnom, zaboravljenom mjestuMarija je se zaustavila na rubu šume, srce je gotovo stajalo od tereta straha, ali dah je nosio miris vlažnog lišća i šaptao joj da još ne odustane. Iz mraka se pojavila starija žena u istom kaputu, ali oči su joj bile jasne i pune topline.
Nisam te htjela povrijediti, draga rekla je tiho, a ruke su joj se ispružile prema Mariji. Znam što se dogodilo i znaš da ti nije ništa, a da je sve ovo samo laž i kontrola.
Marija je pogledala u oči koje su joj prepoznale bol i nudile nadu. Žena joj je podigla rukav i iz džepa izvadila malu bilježnicu i olovku.
Zapiši sve, usta koja ti neće otkriti istinu. Svaka riječ, svaka slika. Kada se vratiš, ovo će biti tvoj štit.
Marija je tiho šaptala, a suze su se pretvorile u perle riječi koje su se slijevale na papir. Piše o Markovom putovanju, o prijetnjama, o lažnim obećanjima i o trenutku kada je krenula u šumu. Zapisala je i ime starice, adresu kolibe, sve detalje koje je mogla.
Kad je završila, starica je podigla knjigu i tiho rekla:
Idemo.
Koračale su niz uske staze sve dok nisu stigle do malog mosta koji je vodio do glavnog puta. Tamo je, uz škripu automobila, čekao policijski tim. Marija je predala sve zapisane riječi i telefon u ruci, a policajci su joj šaptali da će je zaštititi i da će Markova mreža biti slomljena.
Nekoliko dana kasnije, uz blagi vjetar u gradu, Marija je stajala na balkonu svoje nove stanice, gledajući kako sunce zalazi iznad krova. U ruci je držala mali crveni balon, simbol novog početka. Beba je bila na svijetu, a njeno ime Lila bilo je znak svjetla u tmini.
Majka je došla u posjet, oči su joj bile pune suza, ali i ponosa. Marko je bio u pritvoru, a njegove manipulacije su raspršene poput praha na vjetru. Obitelj je, usprkos svemu, ponovno našla put jedni prema drugima, ne po silama, već po razumijevanju i ljubavi koja je izdržala najteže oluje.
U tihoj noći, dok je zvuk dalekog crkvenog zvona odjekivao, Marija je podigla Lilu u naručje i šapnula:
Neka tvoja priča bude svjetlo koje nikad ne gasne.
Mir je lagano silazio nad selo, a svaka zvijezda na nebu postala je svjedok novog početka, gdje se istina, hrabrost i ljubav stapaju u priču koja će se prepričavati generacijama.
