GoroVasiljević, djevojčicu treba i dalje školovati. Takve svijetle glave rijetko se susreću. Ima poseban dar za jezike, za književnost. Da ste vidjeli njene radove!
Mojoj kćeri bilo je tri godine kad sam je pod starim mostom našla u blatu. Odgojila sam je kao vlastitu, iako su susjedi šaptali za leđa. Danas je učiteljica u gradu, a ja još uvijek živim u svojoj kolibi, prelistavajući uspomene kao dragocjene perle.
Pod nogama je škripala podna podova opet razmišljam da je treba popraviti, ali ruke mi ne dopiru. Sjednela sam za stol, izvukla svoj stari dnevnik. Žućkaste su stranice, poput jesenjih listova, ali tinta još nosi moje misli. Ispred prozora puše vjetar, breza kuca granama kao da traži ulogu goste.
Zašto se toliko razbuktala? rekla sam joj. Sačekaj malo, proljet će doći.
Smiješno je razgovarati s drvom, ali kad živiš sama, sve oko tebe postaje živo. Nakon strašnih godina ostala sam udovica moj Stjepan je poginuo. Njegovo posljednje pismo još čuvam, izblijedjelo od vremena, izlizano po rubovima toliko puta ga čitam. Pisao je da će se vratiti, da me voli, da ćemo biti sretni A tjedan dana kasnije saznala sam da ga nema.
Djeca mi Bog ne dao, možda i na bolje u onim godinama hraniti je bilo nemoguće. Šef kolosa, Nikola Ivanović, sve me tješio:
Ne tuguj, Goro. Još si mlada, ubrzo ćeš se udati.
Neću se više udavati, odlučno odgovorio sam. Jednom sam voljela, dosta mi je.
Na kolosu radim od svitanja do sumraka. Bugarov, naš voditelj, ponekad viče:
Goro Vasiljević, vrati se kući, već je kasno!
Stići ću, odgovaram, dok ruke rade, duša ne stari.
Mala farma mi je bila: koza Manja, uporna kao i ja. Pet kokošaka one me ujutro budile bolje od svakog petla. Susjeda Klaudija često se zadirala:
Nisi li ti, možda, patka? Zašto ti kokoši prije svih kukuriču?
U vrtu sam uzgajala krumpir, mrkvu, ciklu sve iz zemlje. Jesen sam radila kavuni kiseli krastavci, marinirane rajčice, gljive. Zimi bi otvorila tegle i čula ljeto kako se vraća u kuću.
Jednog kišnog, mokrog ožujka jutra, dok je kiša šaptala, a do večeri je mrzlo, krenula sam u šumu po drva za peć. Zima je ostavila gomilu grana na brežuljcima, tek da ih skupljamo. Napunila sam se i krenula prema starom mostu, kad čujem netko plače. Prvo mislim da je vjetar igra, ali glas je jasan, dječji jecaj.
Spustila sam se pod most, pogledala mala djevojčica sjedi u blatu, mokra haljica rastrzana, oči uplašene. Kad me ugleda, zadrška, drhti kao jasenov list.
Čija si, mala? šaptala sam da je ne uplašim još više.
Mirela je, samo očima treptnula. Usne su joj bile plave od hladnoće, ruke crvene, otisnute.
Smrznuta je do kostiju, pomislila sam naglas. Dođi, odvediću te kući, zagrijat ćeš se.
Podigla sam je u naručje lagana kao pera. Umotala u svoju šalu, pritisnula uz prsa. Pitam se: kakva je to majka što je dijete ostavila pod mostom? Ne mogu shvatiti.
Društvo drva nije imalo vremena, morali smo nastaviti. Cijelim putem djevojčica nije govorila, samo je čvrsto držala moje zaledjele prste oko vrata.
Donijela sam je kući, a glasine su se razlile po selu brže od vjetra. Prva je došla Klaudija:
Bože, Goro, odakle si to uzela?
Pod mostom je našla, rekla sam. Izgleda napuštena.
O, kakav jaz uzdahnula je Klaudija. Što ćeš s njom učiniti?
Što drugo? uzvratila sam. Zadržaću je kod sebe.
Goro, ti si izvan sebe? upitala je starica Motra, pristupivši. Što ćeš s tom djetetom napraviti?
Što Bog da, to ću i preživjeti, odrezala sam.
Prvo sam zapalila peć najtoplijom vatrom i počela grijati vodu. Djevojčica je bila mršava, kosti su joj izbijale. Kupala sam je u toploj vodi, umotala u staru košulju u kući nisam imala dječje rublje.
Želiš li nešto jesti? upitala sam.
Kimnula je nesigurno. Poslužila sam joj jučer pripremljenu juhu, komad kruha. Jela je žedno, ali pažljivo jasno da nije ulična, nego kućna.
Kako se zoveš?
Mirela je šutjela. Bilo je to strah ili neznanje.
Položila sam je na svoje krevet, a ja sam se smjestila na klupu. Noću se više puta budila, provjeravala je kako spava. Spavala je skupljena u kuglu, povremeno šaptala u snu.
Ujutro sam prvo otišla na vijeće prijaviti otkriće. Šef, Ivan Stipanović, samo je podignuo ruke:
Nema prijava nestanka djeteta. Možda je netko iz grada ostavio
Što sad radimo?
Zakon nalaže da se dijete pošalje u dom za djecu. Danas ću nazvati okružnicu.
Srce mi se stegnulo:
Čekaj, Stipanoviću. Daj mi vremena možda će se roditelji oglasiti. Dok sam ga zadržavala kod sebe.
Goro Vasiljević, razmisli dobro
Nemam vremena za razmišljanje. Već je odlučeno.
Dala sam joj ime Marija po svojoj majci. Čekala sam da se pojave roditelji, ali nitko se nije javio. I hvala Bogu, privilegovala sam se njezinu dušu.
U početku je bilo teško nije govorila, samo očima pretraživala kuću, kao da nešto traži. Noću je vrištala, drhtala. Prijanjala sam je uz sebe, milovala po glavi:
Nista, dušo, ništa. Sad će sve biti u redu.
Sa stare tkanine sam joj šila odjeću, obojila u plavo, zeleno, crveno. Nije bilo sofisticirano, ali veselo. Klaudija je vidjevši, uzviknula:
O, Goro, tvoje su ruke od zlata! Mislila sam da možeš samo s lopatom raditi.
Život će te naučiti i da šiješ i da čuvaš, odgovorila sam, ponosna na pohvalu.
Ali nisu svi u selu bili ljubazni. Starica Motra, kad nas je vidjela, prekrstila se:
Nije to dobro, Goro. Dovesti podignutu djecu donosi nesreću. Majka je bila nečista, zato je i ostavila
Šuti, Motra! prekidala sam je. Nije ti posao suditi tuđe grijehe. Dječak je sad moj, i to je dovoljno.
Šef kolosa također je isprva mrzio:
Razmisli, Goro Vasiljević, možda bi bila bolje u domu. Daje hranu, odjeću
A tko će je voljeti? upitala sam. U domu ima i ostalih siročadi.
Pomaknuo je ruku, ali potom je počeo pomoći donio je mlijeko, žitarice.
Marija je polako otapala. Prvo su se pojavljivale riječi, zatim rečenice. Sjećam se kako se prvi put nasmijala srušila sam se s stolice dok joj je šavala zavjese. Sjedim na podu, grče se, a ona se smije zvuk čist i djetinski. Čak i moj smijeh je otklonio bol.
Pokušavala je pomoći u vrtu. Dala sam joj malu šaku hodala je ponosno, imitirajući mene. Više je kopala korov nego ga vadila, ali nisam je kričala radost što život u njoj budi bila je dovoljna.
Zatim je došla bolest Marija se razboljela od vrućice. Ležala je crvena, drijemala. Otišla sam kod našeg ljekara, Simeona Petrovića:
Bože milosti, pomozi!
On je samo podignuo ruke:
Koje lijekove, Goro? Imam tri tablete aspirina za cijeli kolos. Čekaj, možda će nešto donijeti za tjedan.
Za tjedan? vikao sam. Možda neće doći do sutra!
Utrčala sam do okružnice, devet kilometara blata, čizme pukle, stopala u čarapama, ali stigla. U bolnici me dočekao mladi liječnik, Aleksandar Mihaljević, pogledao me prljavu, mokru:
Čekajte ovdje.
Donio je lijekove, objasnio kako ih davati.
Novca ne treba, rekao je, samo izvadite djevojčicu iz patnje.
Tri dana nisam napustila njezin krevet. Šaputala sam molitve koje sam pamtila, mijenjala obloge. Četvrti dan je temperatura pala, otvorila je oči i tiho rekla:
Mamo, želim piti.
Mamo Prvi put me je tako nazvala. Plačala sam od radosti, od umora, od svega zajedno. Ona mi je brisala suze rukom:
Mamo, što ti je? Boli?
Ne, rekla sam, samo od sreće, dušo.
Nakon te bolesti postala je drugačija nježna, pričljiva. Upisala se u školu, učiteljica se hvalila:
Takva sposobna djevojčica sve na brzinu shvaća!
Seli su se i seljani, više nisu šaptali za leđa. Čak je starica Motra otopila počela nam peći kolače. Posebno je zavoljela Mariju nakon tog incidenta, kad joj je pomogla zagrijati peć u ledenoj zimi. Motra je tada imala radijološku bolest, a drva nije uspjela skupiti. Marija je predložila:
Mamo, idemo kod Motre? Samo joj je hladno.
I postale su prijateljice starica i moja djevojčica. Motra joj je pričala priče, učila vezati, a najviše više nije pominjala podignutu djecu.
Vrijeme je prolazilo. Marija je imala devet godina kad je prvi put spomenula most. Sjedale smo navečer, ja šivala čarape, ona ljuljala svoju tekstilnu lutku.
Mamo, sjećaš li se kako si me našla?
Srce mi se stegnulo, ali nisam pokazala:
Sjećam se, dušo.
I ja se malo sjećam. Hladno je bilo. I strašno. Nekakva žena plakala je, a zatim otišla.
Ruke su mi se tresle. Nastavila je:
Ne sjećam se lica, samo plavu šal. I stalno je ponavljala: Oprosti mi, oprosti
Marijo
Ne brini, mamo, ne tugujem. Ponekad se sjetim. Znaš što? iznenada se nasmijala. Drago mi je da si me tada našla.
Zagrlila sam je čvrsto, a u grlu mi je bio čvor. Koliko puta sam se pitala tko je bila ta žena u plavom šalu? Što ju je navele da ostavi dijete pod mostom? Možda je gladovala, možda je muž pijao Život je čudan, ne dam suditi.
Te večeri nisam mogla zaspati. Razmišljala sam kako sudbina kruži. Živjela sam sama, sve mi je izgledalo kao da me je život naslonio na samotu. Ali sve je to vodilo do ovog da imam koga grliti i grijati napušteno dijete.
Od te noći Marija je često ispitivala svoje prošle dane. Nisam skrivala ništa, samo sam nastojala objasniti tako da ne povrijedi.
Znaš, dušo, ponekad ljudi upadnu u takve okolnosti da im nema izbora. Možda je tvoja majka patila, donijela tešku odluku.
A ti bi to ikada učinila? pitala je, gledajući me u oči.
Nikad, čvrsto sam odgovorila. Ti si moje sreće, moja radost.
Godine su prolazile neprimjetno. Marija je bila prva u razredu. Povremeno je šaptala:
Mamo, mamo! Danas sam na ploči recitirala pjesmu, a učiteljica Marija Petrović je rekla da imam talent!
Naša učiteljica, Marija Petrović, često je razgovarala sa mnom:
Goro Vasiljević, trebaš nastaviti školovati djevojčicu. Takve svijetle glave rijetko se susreću. Ima poseban dar za jezike, za književnost. Da vidite njene radove!
Gdje da je pošaljemo u školu? uzdahnula sam. Nemamo novca
Ja ću joj pomoći da se pripremi. Besplatno. Grijeh je zakopavati takve talente.
Marija Petrović je uz Mariju dodatno radila. Navečer su sjedile u našoj kući, naginjajući se nad knjigama. Donijela sam im čaj s ribljim pekmezom, slušala kako raspravljaju o Šimunu, Vukovaru, Radiću. Srce mi je pjevalo moja djevojčica sve upija, sve razumije.
U devetom razredu Marija se prvi put zaljubila u novog dječaka iz razreda koji je s obitelji preselio u naše selo. Bila je uzbuđena, pisala je pjesme u bilježnici, skrivajući ih ispod jastuka. Ja sam pretvarala se da ništa ne primjećujem, ali srce je bilo slomljeno prva ljubav, uvijek tako gorka i neuzvraćKada je Marija, sada učiteljica, držala svoju prvu učeničku knjigu pod starim brezinim krošom, osjećala je kako se sve žrtve, patnje i ljubav pretvaraju u neiscrpnu snagu koja će njezinu priču nositi kroz generacije.
