15.srpnja2026.
Dragi dnevnice,
Nisam se htio više zadržavati na starim nesporazumima s Ladom, pa sam odlučio da neću nastaviti s njom. Možda ipak pokušamo, Marko?, pitala je Lada, ne zamjerajući mi mrmljanje, a na licu joj se pojavila blaga crvenila. Sve sam ti rekao, Lado, odgovorio sam, osjećajući težinu riječi.
Lada Petrović se rodila dok sam ja bio u prvom razredu osnovne škole. Još tada sam pamtio njenu majku, poznatu po ljepoti diljem naše općine Laru, okruglog lica i obilnog trbuha, te ponosnog oca Juraja, čiji je glas u daljini zvučao poput udaljenog zvona. Kad bi Lara izvlačila iz vrata staru kolica, ja sam se osjećao kao da gledam čudo.
S godinama sam ja rasla, a Lada je cvjetala. Vratila se iz svojih kola u šareni haljinci s velikom mašnom na svijetloj kosi, trčala prema vratima naše kuće, a zatim se s prijateljicama sklapala oko ograda i pravila kućicu od grana. Ja sam sve to promatrao kroz prozor naspram nas, iz kuće koja se nalazila na suprotnoj strani ulice, nasuprot domu Petrovića.
Marko, prati Ladu, molim te!, zatražila je Lara jednog dana. I nisam odmicao gotovo cijelu školsku godinu brinuo sam se o jednoj prvoj razrednici, Ladi. Počeli smo zajedno ići u školu u tišini, ali Lada nije mogla izdržati i počela mi je prepričavati priče i dogodovštine s nastave. Njezini sati obično su se završavali ranije, a ja sam strpljivo čekao dok se ona ne oslobodi.
Ponekad bih se vraćao kući u društvu školskih drugova, a Lada bi šetala s njima. Navikao sam na to, pa sam svako jutro čekao svoju suputnicu uz vrata; kad bi izašla, držao bih joj ruku i tako bi krenuli zajedno prema školi.
Sljedeće godine, u rujnu, Lada me tiho zamolila da joj dopusti da ide s prijateljicama. Od tada su djevojke išle ispred, a ja sam ih pratio s distance, spreman da odmah pomognem ako zatreba. Jednom se na putu našao gusak, šapao je, trznuo krilima i djevojke su se bojažljivo povukle. Stao sam između njih i ptice, a one su prošle s uzvicima.
Sljedeće godine otišao sam u susjedno selo, u veće srednjoškolsko gradivo, i vraćao se kući samo za vikende i praznike. Lada je sve manje prepoznavala, spustila je glavu i ne pozdravljala me. Kasnije sam se upisao na pilotsku školu i povrataka u rodno selo bio je sve rjeđi.
Mama, tko je to, Lada?, upitao sam iznenađeno kad je iz vrata Petrovića izašla visoka, graciozna mlada ljepotica.
Naša Lada!, odgovorila je mama, pogledavši kroz prozor i nasmiješivši se.
Kako je uspjela stigati?, iskreno me iznenadilo.
Došlo je vrijeme, rekla je mama milozvučno. Svako od nas nosi nešto što je od roditelja najdragocjenije.
Nekoliko puta sam je slučajno primijetio kroz zavesu od tkanine. Jednom je izašla s kanticama na drvenom kolu do vodovodne pumpe, a vjetar je raznijetom šifrirao zastor preko prozora. Ujutro je pojela u strogom odijelu i išla na ispit. Čak sam poželio ponovno biti njen pratitelj, ali posljednja kap bila je glas koji sam čuo dok sam pomogao ocu popravljati ogradu: S takvim glasom možeš i do kraja svijeta!
Jednog dana, dok sam nosio vodu iz pumpe, zatekla sam je kod izvora.
Dobar dan!, pozdravila me Lada prvi put, ponovno mi probadajući srce.
Dobar dan, Lada, odgovorio sam, iznenada ranjen. Kante su se sporo punile, a ja nisam znao o čemu da započnem razgovor. Otišao sam s tajnom tjeskobom; čini se da sam se konačno zaljubio.
Nakon toga uslijedila je vojnica i raspodjela, a ja sam završio u ledenom Murmansku.
***
Sljedeći put vraćam se kući s nadom. Maštam da ću joj napokon priznavati osjećaje sada je i ona dovoljno stara. Prvi dan na selu je bio marljiv, a otac je, kao i uvijek, smišljao plan za optimalno korištenje dodatnih radnika. Ujutro smo s njim otišli u šumu na daleku parcelu za sječu drva, a zatim ih moramo razlomiti i složiti u štalu.
U žurbi da se sve pripremi za moj kratki odmor, otac je zamijenio donje gornje grede u sauni, što je zahtijevalo rad na vrata i pod. Na kraju je odlučio zamijeniti i pod u štali. Dvije su sedmice proletjele.
S vremena na vrijeme gledao sam u susjedova vrata, obično zaključana; ponekad bi iza njih izašla Lara ili Juraj, a Lada se ne pojavljivala.
Mama, zašto Ladu ne vidim?, pitao sam jednog dana.
Upisala se na studij u gradu, odgovorila je mama.
Tog puta sam se vratio u Murmansku. Godinu dana kasnije ugledao sam ladinu siluetu samo jednom to me nije usrećilo. Ponovo sam promatrao iz sjene iza teške zavjese. Uz nju je hodao visok, mršav seljački mladić, šaleći se i smijuljivši se svojim šalama. Lada mu je uzdahnula s blagom ironijom, a u meni je se nametnula neugodni osjećaj.
Saznao sam da se Lada udala za njega i da žive u raju za starije. Redovito posjećujem roditelje i, nažalost, još uvijek čujem njen glas.
Marko, prestani patiti, već nisi dječak, čini se da je mama napokon prozvala moj osjećaj.
**Lekcija**: Neke ljubavi ostaju samo sjećanja, a život nas uči da cijenimo svaki trenutak koji provedemo s onima koji su nam stvarno blizu, umjesto da se gubimo u sjenkama prošlosti.
