Ne obična teta čuvalica
Lucija je sjedila za stolom u tihoj sveučilišnoj knjižnici, opkoljena brdom skripti i bilježnica s matematikom što se ljepljivo miješala s poviješću, povremeno trepereći pred njezinim očima poput šarenih leptirića. Prsti su joj nervozno listali papire, pogledi joj sukljali po redcima pokušavala je uhvatiti što više znanja prije nadolazećeg ispita. Asistentica s odsjeka bila je poznata kao stroga, gotovo okrutna: padneš li kolokvij, povratak bez popravka je rijedak kao sunčan dan u studenom. Lucija sebi to nije mogla dopustiti već je pola semestra bilo napuklo napetostima.
U taj trenutak do nje je, tiho poput mačke u papučama, prišla Petra, njezina kolegica iz grupe. Sjela je na rub stola, nagnuvši se prema Luciji, i tiho šapnula:
Fali ti još uvijek koja kuna, jel da?
Lucija je na tren prestala čitati, kimnula ne otvarajući usne, i opet uronila u tekstove. Vrijeme se cijedilo, a gradiva je bilo more.
Mhm, naposljetku je promrmljala, pokušavajući ne izgubiti nit. Samo mi je problem vrijeme. Ti znaš, svaki dan imamo predavanja do dva, ne bih smjela izostajati.
Petra se blago nasmiješila. Dobro je znala kako Luciji studij nije tek prolazna stanica. Preskočila je nekoliko otkucaja, pa navijeno nastavila:
Imam zbilja dobar đir za tebe. Moj susjed iz kvarta, Marko, otac troje klinaca žena mu je umrla prošlo ljeto, tako pričaju, ali ni ja nisam sigurna, Petra ispiri nos kao da tjera loše riječi i ogovaranja, nije to bio njen svijet. No, Marko je zatrpan poslom i traži tetu čuvalicu za popodne i večer. Otprilike četiri do osam.
Lucija je podigla pogled s papira i okrenula se prema Petri. Bila je zakačena, dobro je Petra čitala lice.
Voliš djecu, studiraš predškolski, imaš iskustva četiri mlađa brata, podsjetila ju je.
Lucija je zamišljeno vrtjela olovku među prstima. Ideja o djeci uvijek joj je bila topla. Cijeli je život pomagala mami oko malene braće nije joj bilo teško, znala je zašto to radi. Ipak, ovo je bio novi, drugačiji svijet.
Koliko su djeca stara? pitala je, osjetivši kako joj glas lagano omekšava.
U sanjivom okružju knjižnice, hitricama uspomena je u glavi letjelo nešto šareno i čudno teta s krova koja nosi tortu, pa dijete na prozorčiću viri u večernje svjetlo.
Blizanke, oko šest godina, pohitala je Petra. Marko još ima i sina, ali on je već skoro odrasli. Petar ima trinaest stalno je na sportu, pomaže koliko može, ali više je van kuće nego unutra.
Hoće li mene stvarno uzeti? nesigurno je upitala Lucija i njezino srce svinulo se poput svijeće na propuhu. Još nemam diplomu, tek sam četvrta godina
Bila je navikla na svoju obitelj, ali ovo su bila tuđa djeca, drugačije tuge, tuđi otac, drugi svemir.
Petra samo odmahne rukom, kao da otklanja mušicu u ljetni dan:
Hoće! Marko me jučer baš pitao znam li pravu osobu. Da mu dam tvoj broj?
U njenom glasu je bilo toliko sigurnosti da se Lucija na čas smrznula. Pogledala je u svoje skripte, zglobovi na satu su plesali pola sata do idućeg kolegija Odjednom se činilo da je ovo pravi put: posao blizu faksa, blaga satnica, kad djeca već zvuče kao da su iz bajke.
Srce joj je zakucalo u ludom taktu. Udahnula je duboko, zanjišila nogu i rekla čvrsto:
Daj!
********************
Lucija je grizla nokte od nervoze. Prvi joj je radni dan. Premda je prošla sve moguće igre i suze s četvoricom braće, ovdje je bila odgovorna pred drugim čovjekom i tuđom djecom. Četrnaest puta prekontrolirala je torbicu mobitel, ključevi, notes, keksi za blizanke. Sve je bilo na broju.
Upoznala je Marka i djecu dan ranije. Išlo je neobično lako. Marko smiren i jednostavan, objasnio joj je svaki detalj kućnog ritma. Djevojčice Iva i Emina prvo su se skrivale iza njegovih nogu, ali ubrzo su joj pokazivale crteže i cerekale se. Lucija se sama uhvatila kako joj srce zaigra na dječju iskrenost, otkrivajući ljepotu svakodnevice.
No, ono što ju je zateklo još više bio je sam Marko. O tome Petra nije rekla ni slova: visok, zelenih očiju, sa smiješkom koji topi sante i glasom poput morske bonace. Lucija je grickala usnu svaki put kad bi je pogledao.
Samo da ne izgubim glavu, išaputala si je. Ovo je posao, posao.
Dolazila je pred vrtić starinsko dvorište prepuno šarenih sprava, zrak mirisao po boji i zemlji. Marko je već obavijestio tete izdala joj je i potvrdu za svaki slučaj. Lucija popravlja kosu i ulazi.
Gore kod ljuljački galama, djeca, pijesak, smijeh. Prepoznala je Ivu i Emina stajale su kao dva upitnika, ali kad su je ugledale, bljesnula im je na licima poznata radost.
Približila im se smireno, spustila na koljena da budu oči u oči i široko se osmjehnula:
Idemo doma, princeze? Ja ću vam smisliti nešto slatko!
Emina je pogledala Ivu pa oprezno iskorakla:
Što ćeš nam napravit? sumnjičavo je škiljila.
Hm, razmišljala je Lucija. Palačinke s pekmezom? Ili keksiće s komadićima čokolade?
Iva je odmah skočila:
Keksići! Volim kad unutra škripi čokolada!
Onda je dogovoreno! nasmijala se Lucija, pruživši im ruke. Djevojčice su se stisnule uz nju, male ruke kao galebovi pod pahuljama.
U tom trenu nestale su sve zebnje: toplina joj se razlila po grudima poput proljetne kiše. Možda je stvarno ovo njen put?
Blizanke su se pogledale trenutak tišine, ali oči su im svjetlucale neobičnom ozbiljnošću. Kretnje donekle slične: ista nagibanja glava, iste prstiće, koraci u pravom unisonu. U očima tuga odraslih.
Lucija se u tom prizoru sjetila rečenica starijeg brata, Petara, večer ranije. Bio je povukao u stranu, šaputao kao da će riječi propuhati zidove:
Prije su bile skroz drukčije, pričao je tiho, trgajući konac s rukava. Otvorene, grlile sve redom. A poslije poslije mame zamukao pa pročistio grlo. Ne znaju točno što se dogodilo. Ponekad misle da su one nešto skrivile.
Stao je, gledao u daljinu, zatim se uspravio:
Plakale stalno, pitali su stalno Zašto smo mi tako loše da je mama otišla? Tata i ja objašnjavamo, ali one kao da su se zatvorile. Sad im ni stranci više ne ulaze u svijet. Prije je baka pomagala, ali baku je zlo stislo, pa je tata trebao nekoga novog.
U njegovu glasu bilo je više jeseni nego djetinjstva. A opet, i snaga da izdrži.
Lucija je kimnula, osjećajući hladnu težinu nad ramenima. Kad bi gledala Ivu i Eminu danas, strahovala bi više nego prije povjerenje, krhko kao jesenje lišće.
No, s njima sam kliknula, tiho se osmjehnula Lucija. Pokazala sam im trik s maramicom, smijale su se do suza.
Petar ju je samo ozbiljno odmjerio, procijenio očima starijeg brata.
Zato te otac i bira, odjednom ozbiljno reče. Vidio je da im pašeš. Samo, molim te ne povrijedi nas.
Bilo je u njegovu pogledu iščekivanja i strepnje, Lucija osjeti kamen u grlu.
Učinit ću sve što mogu, obećala je odlučno. Da opet mogu smijati.
Petar je olabavio osmijeh, onda promrmljao nešto o pričama i povukao se u drugu sobu nije bio posve dijete, nije bio ni odrasli.
****************
Već dva mjeseca Lucija radi kod obitelji Novak. U tom bizarnom ritmu dana i noći, dječja sramežljivost polako se rastapa u osmijehe i zagrljaje. Djevojčice sad dočekuju Luciju vikanjem, grle je i ne puštaju kad je vrijeme rastanka.
Jedne večeri, dok je spremala igračke u kutiju, kroz polumrak stana šaptom se gradila pjesma o sunčanim oblacima, naučena baš tog dana. Iva i Emina sjede na sofi s tužnim očima.
Ostani kod nas! povikala je Iva, skočivši s kauča. Obuhvatila je Lucijinu struk, zadigla nos u suknju i stisnula najjače što može. Zašto ići doma, kad je tu ljepše?
Lucija zastane, pa se nagne i nasmije se nježno, kao mačka što namiguje.
Moram praviti zadaće, objašnjava sutra predavanje, treba pročitati još materijala. Doći ću opet, jedva ćete me stići poželjeti! doda živahno.
Ali Emina već navali, ugura se među njih i grli sve troje.
Mi te volimo, nemoj ići! prosikće ona.
Lucija gleda njihove zabrinute, gotovo sanjive oči i osjeti toplinu u duši. Spušta se kraj njih:
A gdje ću spavati? Zar da vas svađe zbog mene?
Iva se zamisli, odmahne šiškama, pa klikne:
U tatinoj sobi, njegov krevet je ogroman!
Emina je odmah podrži:
Da, tata često kasni, neće mu smetati!
Lucija se jedva suzdrži od smijeha. Znala je da djevojčice samo ne žele da ode. Pogladila ih je po obrazima.
Hvala na ponudi, rekla je toplo. Ali stvarno moram doma. Sutra stižem ranije, peći ćemo kekse i slušati bajke!
Djevojčice se pogledaju, namršte, pa popuste:
Dobro Ali dođi, stvarno.
Sigurno dolazim, utješi ih Lucija, u zagrljaju još jednom.
Onda su polagano, uz puno smijeha, pripremile igračke za noć. Lucija ih je povela oprati zube i leći. Petar u hodniku škilji iza vrata, njuška, nasmijan kao lisac. On vidi sve: kako Marko dulje gleda Luciju, kako ona zarumeni, kako klima glavom kad mu se obrati.
Ima nade za mog blesavog tatu, misli Petar i sretno šmrcne nosom. Davno je želio ženu u kući, ne samo tetu čuvalicu, nego nekoga tko će vratiti svjetlo očima tate.
Samo da netko napravi prvi korak! Odrasli su stvarno čudni…
Kad se Marko vratio, Petar je dočekao priliku.
Tata, što čekaš? ljutito iskoči, ruku preklopljenih.
Marko ga zbunjeno gleda što sad?
Sviđa ti se Lucija, vidim ja. Pozovi je van, što kompliciraš?
Marko pocrveni, rukom protrlja most nosa.
Sine, ona je teta čuvalica, ne želim pobrkati uloge i…
Ah, ajde! nije odustajao Petar. Ona tebi, ti njoj, hodate oko stola kao pilići, a nitko ništa! Prvo park, onda kafić, i sve će biti ok.
Marko sjene strepnje, ali u Petrovim riječima gori sigurnost, kao da mu je iskustvo starije od svijeta.
Kasnije šaptom govori:
Ako propadne, zašutit ću, kunem se.
I obojica prasnu u smijeh, dok iz druge sobe dopire vika i smijeh blizanki igraju skrivača s Lucijom. Osvježenje nakon beskrajnih tmurnih mjeseci.
***********************
Marko ovih dana stalno vrti Petrove riječi: Sviđaš joj se, tata, vidiš i sam! Pokušava se sjetiti svakog pogleda, slučajnog dodira u kuhinji, njezinog sitnog smijeha dok peče palačinke. Je li stvarno toliko slijep bio dosad, ili su mu oblaci tuge blokirali srce?
Iz dubine stana širi se dječji smijeh.
Lucija, jesi li rekla da nam je tata najbolji na svijetu? čuje se Iva, pod očitim utjecajem sestre i brata.
Najbolji, naravno, potvrđuje Lucija, pletući Ivine kose.
I zgodan, zar ne? napušta Emina, širom otvorenih očiju.
Zgodan, da, nesvjesno uzvrati Lucija, pa se zarumeni ko mak u polju.
Shvativši što je izrekla, Lucija pokušava sakriti neugodu:
Vaš tata je najbolji tata na svijetu i mnogo vas voli.
I mi njega! A ti? Emina ode ravno u post.
A ja? Lucija igra naivnost, nervozno namješta kosu.
Vidiš, voliš li ti njega? bez pardona pita Emina.
Soba zamre, ni Petar ne diše. Lucija pogleda okolo kao da bi pobjegla u Zečju Rupu.
Eh, cure, moram žuriti u kuhinju! Tko će mi pomoći s večerom?
Nestaje u najsigurniju sobu u stanu, dok blizanke za njom skaču, smiju se i opet grle.
Marko stoji u hodniku, a kad ga Lucija zamijeti, njene oči zasvijetle kao mjesečina na Jadranu.
Možda bismo večeras svi van na pizzu i sladoled? ponudi Marko.
Vrištanje djece Super! Može! Jel idemo na fontane? napuni cijelu kuću.
Lucija kimne, još blago rumena:
Savršena ideja.
On se osmjehne možda je to put, početak. Bez velikih riječi, bez straha. Samo da budu zajedno.
************************
Prošli su mjeseci. Navike su se polako prikrale u obitelj Novak. Izlasci u park, na palačinke, dječji festivali Marko i Lucija često ostaju nasamo u kuhinji kad djeca zaspu piju čaj, razgovaraju tiho, smiju se sitnim zgodama.
Nisu više teta i poslodavac. Sada su, između redova stvarnosti, nešto blago, nježno i duboko.
Petar zadovoljno promatra. Njegov plan je uspio. Otac se opet smije. Lucija ne rumeni, sada joj je osmijeh prirodan, topao.
Jedne večeri, dok su se svjetla grada prelijevala niz prozor poput zlatnog vina, Marko i Lucija sjede zajedno. Na stoliću dvije šalice nepopijenog čaja, posvuda sjene djece.
Znaš počne Marko poluglasno, gledajući svijetla uličnih lampi već dugo ti želim reći
Luciji stane dah. Okrene se, u očima joj sije nada.
Ne znam više kako bih bez tebe. Bez tvojih keksa, osmijeha, ruku. Volim te. Budi mi žena, ne samo teta čuvalica?
Lucija na tren zatvori oči, osjeti srce kao leptira u dlanovima.
I ja volim tebe. Želim ostati.
*************************
Pripreme za svadbu prošle su brzo oboje su željeli jednostavno i blisko slavlje. Bitno je bilo što će napokon biti zajedno, bez straha, bez skrivanja.
Na dan vjenčanja sunce prži, a povjetarac nosi mirise lavande i pesta. U malom kafiću na obali Save, ukrašenom cvijećem i lampicama, okupili su se najbliži: nekoliko prijatelja, nešto rodbine ali najvažnije su bile Iva, Emina i Petar.
Blizanke u rozim haljinama dijele latice i pokrivaju smijehom sve oko sebe. Drže jastučić s prstenjem, ponosno kao da su glavne tajne vilenjaka.
Tata, baš si zgodan, šapće Iva, Marku koji joj ljubi kosu.
A Lucija je prava vila! prosikće Emina, očiju dječjih poput dvaju bisera.
Petar stoji uz oca, oči mu svijetle kao plamenje.
Eto, tata, što sam ti rekao, sve štima!
Marko ga stegne za rame. Okrene se Luciji ona gleda samo njega, on samo nju.
Sad smo konačno obitelj, kaže ona, spletene ruke.
Slijedi veselje: smijeh, kolači, pjesme, djeca i odrasli skaču oko stola. Kad torte nestane pola, Emina i Iva zahtijevaju da prve grizu.
Uvečer, kad su svi otišli, Marko i Lucija sjede na terasi. Nad glavom zvijezde, mirisi mora i pijeska.
Ovo je bio najljepši dan mog života, šapne Lucija.
I moj, ponovi Marko, nježno je grleći. A zamisli: sad možemo stvoriti još toliko takvih dana.
Gleda ga, smiješi se, i zna: ono staro je ostalo iza njih, sada ima obitelj, ljubav, i plavetnilo budućnosti što lebdi poput oblaka iznad ZagrebaU kući Novak, dok su blizanke šaputale i smijale se u krevetima, a Petar kraj noćne lampe zapisivao u bilježnicu naslove svojih budućih romanâ (Kako osvojiti svijet s tatom i Lucijom), mir je lebdio kao mekani oblak.
U kuhinji, Marko i Lucija su još jednom nagnuli glave, osmjesi nestali u poljupcu jednostavnom, domaćem, kao da zajedno dišu već sto godina. Na frižideru novi crtež: stick-figure obitelj s četiri para ruku, dva srca nacrtana u sredini i natpis, velikim dječjim slovima: NAŠA TETA, NAŠA LUCIA, NAŠA OBITELJ.
Vanjska svjetla plamtjela su kroz prozor. S ulice se prolomio cvrkut biciklistâ, a kroz miris keksa i lavande Lucija je znala: tu, među ovim zidovima, među ovim rukama i osmijesima, pronašla je dom.
Tamo gdje su nekad boli bili grube i tihe, sad su gorjele male vatre nježnosti. I kad bi blizanke zaspale u njenom krilu, a Marko joj šapnuo hvala što si nas naučila kako se opet smijati, Lucija bi shvatila da na ovom svijetu ponekad ne tražiš čuda nego ih stvoriš, iz svakodnevnih zagrljaja, iz hrabrosti da voliš i da te vole natrag.
I zato, u toj običnoj, neobičnoj kući, kao da ni jedno sunce nije više zalazilo sasvim jer prava obitelj, Lucija je znala, nije krv: već srce puno mjesta.
A u tom srcu, imali su dovoljno svjetlosti za sve naredne godine.
