Marija Vuković ujutro je krenula na posao ranije nego ikad. Vikendom mladim ljudima ugradilo se gomila smeća pa je odlučila doći u četiri ujutro da sve stigne pospremiti. Već dugi niz godina radila je čistačica dvorišta. Nekada je njen život izgledao sasvim drugačije.
Uzimajući metlu u ruke, Marija se sjetila svog voljenog sina, kojeg je rodila s trideset i pet godina. S muškarcima nije imala sreće pa je odlučila sve se posvetiti bebi. Nije čula dušu u svom Marku. Dječak je bio pametan i zgodan, ali ga je mučio što ne želi ostati u ovom četvrtištu.
Mamo, kad odrastem, bit ću pravi čovjek! uzvikivao je Slavko Mariji.
Naravno da ćeš, sine, što bi drugo mogao reći? podržavala ga je majka.
Kad je dječaku napunilo šesnaest, preselio se u studentski dom blizu tehničkog fakulteta. Mariji nije bilo drago što je sin sad tako daleko, ali je on obećao češće dolaziti.
Isprva je Slavko stvarno dolazio redovito. Kasnije je upoznao djevojku i sve rjeđe je spominjao dom. Nakon toga se vratio s najgorem vijesti bio je ozbiljno bolestan. Marija nije mogla shvatiti zašto su joj i sinu pala takva teška iskušenja.
Morala je okupiti sve snage za borbu. Liječnik je savjetovao liječenje u drugoj klinici, ali je to zahtijevalo velike iznose u eurima.
Bez oklijevanja, slomljena majka prodala je stan. Jedne noći zvoni telefon.
Vašeg sina više nema! najavio je liječnik.
Marija Vuković nije željela više živjeti. Njena životna radost nestala je bez voljenog sina.
Jednog jutra, kao i uvijek, Marija je krenula čistiti dvorište.
Dobro jutro! pozdravio je Siniša Leko, šetajući svog psa Vuka.
Dobro jutro! Tako rano ste danas? odgovorila je Marija.
Doma je dosadno, pa šetam Vuka i razgovaram s prolaznicima nasmijao se on.
Siniša Leko bio je samac. Marija je blago posramila njegovu pažnju.
Dobro, nastavit ćemo, nećemo vas ometati rekao je, nastavljajući šetnju.
Marija je nastavila s radom, ali je na klupi primijetila nešto sjajno. Bio je to telefon. Okrenula se oko nije bilo nikoga. Uzela je uređaj, upalila ga. Na zaslonu su se pojavile fotografije. Netko je očigledno snimio i zaboravio telefon. Kad je pogledala bliže, suze su joj izblijedile oči.
Sine! Moj Slavko! zaplakala je.
Neočekivano, telefon je zazvonio. Marija je ostala zbunjena, ali je podigla slušalicu.
Alo! Ovo je moj telefon, mogu li ga preuzeti? čuo se ženski glas.
Naravno. Našla sam ga na klupi u parku. Dođite na ovu adresu rekla je Marija i izrekla adresu.
Djevojka je došla po telefon. Kad su vrata otvorili, iza nje se pojavio mladić.
Kako imate slike mog sina na svom telefonu? upitala je Marija.
Ema? iznenađeno je uzviknula djevojka.
Mladić je zakoračio u stan.
Slavko! vrisnula je Marija Vuković i palo joj je u nesvijest.
Mladić se odmah obrušio na nju:
Što se događa?
Vjerojatno te je zamijenila s nekim drugim. Trebamo zovete hitnu odgovorila je djevojka.
Petnaest minuta kasnije liječnici su je izbacili iz nesvijesti. Kad su otišli, Marija je konačno saznala kako su se fotografije njenog sina našle na telefonu.
Polako se oporavljajući, pogledala je djevojku.
Znate li vi mene? Kako su se pojavile slike mog Slavka na vašem telefonu? upitala je, jedva kontrolirajući drhtaj.
Zovem se Klara odgovorila je. Nekada smo se viđali s vašim sinom. Ali me je odbacio kad je saznao da čekam bebu uzdahnula je.
Odbacio? Kako? On vam nikad ništa nije rekao iznenadila se Marija.
Zajedno smo bili nekoliko mjeseci. Rekla sam mu da sam trudna, a on je odjednom nestao. Nisam ga tražila, mislila sam da se boji objasnila je Klara.
Ne, Kša. Sad shvaćam zašto se sve dogodilo. Moj sin je teško bolestan. Nije želio biti teret ni kome, pa ni vama. Slavka nema već godinama Marija je ponovo puštala suze.
Klara je proširila oči.
Kako da ga nema? pitala je, izgubljena.
Otišao je iz naših života. Prodala sam stan da ga spasim, a ni to nije pomoglo. Nismo stigli šaptala je Marija, gotovo slomljena.
Klara, shvaćajući sve, uzdahnula je:
Sad razumijem. Htio je zaštititi mene. Nije želio dodatno patiti
Zatim je Klara dozvala dječaka koji je cijelo vrijeme stajao pored njih.
Edo, dođi ovamo!
Edo je ušao u sobu.
Što, mama? upitao je.
Edo, sjećaš li se da sam ti pričala da je otac nas napustio? Ispostavilo se da je to laž. Bio je ozbiljno bolestan i preminuo prije tvog rođenja. A ovo je tvoja baka rekla je Klara, okrećući se prema Mariji.
Marija je otopila suze. Pogled joj je zatreperio dok je gledala unuka.
Bako, tiho je izgovorio Edo.
Sine, dođi k meni Marija ga je čvrsto zagrlila.
Klara se nasmijala:
Možda biste se preselili kod nas? Imamo puno prostora i voljeli bismo vas. Baka nam je baš potrebna!
Ne, Klao. Navikla sam na svoj kvart. Ali rado ću vas posjećivati odgovorila je Marija.
U tom trenutku zazvonilo je na vrata.
Smijem li? na pragu je stajao Siniša Leko s velikim buketom cvijeća. Pružio je buket Mariji i reko:
Ovo je za vas, gospođo Vuković. Prošetat ćemo?
Naravno nasmijala se žena.
Iz kuhinje su se pojavili Klara i Edo.
Hoćete li nas povesti sa sobom? upitali su u glas.
Samo ako budete pristojni nasmijao se Siniša.
Dvije mjeseci kasnije Marija Vuković postala je zakonska supruga Siniše Lekog. Njegov pas Vuk posebno je uživao u novim članovima obitelji. Često je šetao s Edom dok je sretna baka pekla kolače za sve.
